Unatrag pola godine u ribarskim forumima došlo je do značajnih promjena. Vlast je poslušala glas iz baze, vođenje hrvatskog ribarstva povjerila je struci. Ribar Tonči Božanić postao je prvi čovjek ribarstva, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Njegovim imenovanjem ostalo je upražnjeno mjesto čelnog čovjeka Ceha ribara Hrvatske obrtničke komore. Popunio ga je Ante Fabijanić, ribar iz mjesta Šimuni na otoku Pagu, predstavnik ribara Zadarske županije, najribarskije na našem Jadranu. Fabijanić je dugogodišnji član Ceha, nije mu trebalo puno vremena za uhodavanje na novoj funkciji. Poznaje dobro hrvatsko ribarstvo i njegove probleme, mjerodavan je davati ocjenu njegova stanja.
Nelojalna konkurencija
- Izražavam zadovoljstvo postignutim pozitivnim pomacima u sektoru ribarstva, posebno vezano uz potpore i podršku što je dobivamo od Vlade i resornog ministarstva. Najkonkretnije je to došlo do izražaja na problemu goriva, kada je njegova cijena bila oko 5,60 kuna. Sad su se okolnosti promijenile pa i o cijeni plave nafte možemo drugačije razgovarati. Naše je traženje da ona bude 50 posto od maloprodajne cijene dizela.
To je ljepša strana, ona ružnija je ribarska infrastruktura. Opravdana negodovanja ribara stižu s čitave obale. Da li to smatrate trenutno najvećim problemom našeg ribarstva?
- Već duže vrijeme govorimo o veletržnicama, ribarskim lukama, iskrcajnim mjestima, a do danas to nije riješeno. To je gorući problem. Našim ribarima moramo osigurati luke samo za njih, i ostalu infrastrukturu. To je jako bitno i bez toga ne možemo funkcionirati. Resorna ministarstva tu su problematiku prepustila na nižu razinu, lokalnu samoupravu i nije se dogodilo ništa. To je razlog što naši ribari imaju problema s koncesionarima. Puno puta se dogodilo da je ribar došao na obalu s desetak, petnaest tona ribe i koncesionar mu zabranjuje iskrcaj, ili ga usmjeruje na drugu luku. Znamo što se s ribom može dogoditi u ljetnim mjesecima ako na iskrcaj čeka samo sat vremena. Tražimo da resorna ministarstva s lokalnim samoupravama pokrenu i ubrzaju rješavanje tih problema. U svakoj luci sada svatko kroji propise onako kako njemu odgovara. Došli smo u situaciju da našim morem ljeti plovi mnogo jahti i svatko će rado primiti jahtu na rivu, a ribarski brod neće. To je žalosno, jer naši brodovi su ponos našeg Jadrana, oni su ga očuvali a sada su došli u nezgodnu situaciju da ih se tjera iz luka. Tražimo da se u prostornim planovima hitno definiraju iskrcajna mjesta, lokacije za ribarske luke i infrastrukturu. Ribarska luka sa svojim pratećim sadržajima i iskrcajno mjesto nisu isto. Iskrcajno mjesto je prvo prodajno mjesto.
Na nedavnom susretu ribara u Vodicama ponovljeni su zahtjevi za ukidanje malog ribolova.
- Naši ribari traže da se ukine mali ribolov jer smatraju da je on poticaj crnom tržištu. Mali ribolov je socijalna kategorija i namijenjen je za socijalno ugroženu populaciju, posebno na otocima. Mi ribari se tome suprostavljamo jer dolazimo u situaciju da mali ribari to zloupotrebljavaju. Ne svi, ne možemo generalizirati, ali većina to čini i stvaraju nam probleme. Ima među malim ribarima takvih koji imaju i po 1.000 metara mreže i predstavljaju nam nelojalnu konkurenciju na tržištu. Zna se što je u malom ribolovu dozvoljeno, korištenje 120 metara mreže. Oni se, međutim, toga ne drže nego koriste daleko više alata. Također, mali ribolov ima ograničenje ulova na pet kilograma ribe, ali se lovi puno više i u tome je problem. Ribari s pravom reagiraju, jer ih to ugrožava. Oni nam konkuriraju na tržištu. Inspekcija bi trebala raditi svoj posao. Mali ribolov dobro je definiran, ali dozvole ne dobivaju samo ljudi s priobalja i otoka kojima je to namijenjeno, nego i ljudi koji su jako bogati.
Problem malog ribolova godinama se vuče, a za njega još nismo našli rješenje. I sada se, uz ukidanje, traži pronalaženje nekog novog socijalnog modela.
- Mali ribolov EU ne poznaje. Postoji samo profesionalni, sportski i rekreativni ribolov. Mi smo zatražili odgodu za pet godina, upravo da bi se zadovoljio taj kriterij. Nije nam u interesu da se zabrani, odnosno ukine mali ribolov. Dozvole za njega treba davati ljudima koji su stvarno u teškoj ekonomskoj situaciji, kojima je taj ribolov potreban. Nekorektno je da se te dozvole dalju ljudima koji su teški po milijun, dva eura, a dobro znamo da ima takvih malih ribara. Nije poanta našeg traženja da zabranimo mali ribolov, neka postoji, ali neka se poštuje zakon pa da se zna da on ima pravo na pet kilograma ribe te da tu ribu ne može prodavati.
Sačuvati naše specifičnosti
Da li imate kakvih sugestija pregovaračkom timu za EU, vezano uz ribarske interese?
- Mi se moramo usklađivati, ne možemo raditi suprotno pravnim stečevinama EU. Mnoge stvari u našem ribarstvu su specifične i treba pregovarati da dobijemo što više, posebno za neke alate koji su specifično naši. U nas se ribari s 54 vrste alata i neki od njih su jako upitni. U EU se radi sa 16, 17 alata. Konkretno, Europa zabranjuje ribolov na livadama cvjetnica, one su staništa ribe. Naši alati s kojima se radi na cvjetnicama rabe se više od 150 godina, to su pridneni povlačni alati, migavice, šabakun, mala i vela tartana... Ti alati su naši izvorni, konstruirali su ih naši ribari i oni ne uništavaju cvjetnice. Mi to moramo dokazati znanstvenim radovima i studijama. Moramo precizno pokazati da ti alati ne rade na cvjetnici, nego mimo nje. Tako su konstruirani da ih ne uništavaju, već pridonose njihovoj revitalizaciji. Kad bi ti alati dizali travu ne bi uspijevali uloviti ribu. Bili bismo najsretniji kad bismo uspjeli obraniti sve naše alate. Mi imamo 70 posto prostora prekrivenih cvjetnicama i mnogi alati rade iznad njih.
Bez koće nema ni škampa
Prijašnjih godina često se spominjalo selektivno kočarenje u Veiebitskom kanalu koji je već dugo zatvoren za pridnenu koću.
- Kad su koće ulazile u Velebitski kanal u njemu je bilo i škampa, i oslića, bilo je razne ribe, i to puno. Ulaskom vrše za škampe u kanal počeli su sukobi između koćara i vršara, što je rezultiralo zabranom kočarenja, Tada se govorilo da koća uništava sve što je na dnu i pri dnu. Što se sada događa u Velebitskom kanalu? Postavlja se pitanje zašto nema ribe? Uvijek se bacala ljaga na koću, a mi od znanstvenih institucija sada tražimo da odgovore zašto nema ribe. Koća revitalizira morsko dno, čisti ga, svega danas u moru nalazimo, jer je naš Jadran jako tranzitan. Ne nose svi smeće na obalu. To može očistiti samo koća. Ona ima prednosti i negativnih učinaka, kao i svaki alat. U Velebitskom kanalu sada nema ribe. Imamo iskustvo kanala koji su zabranjeni za koću, svi su bez ribe. Morsko dno postaje tvrdo, iz njega nestaje život, pogotovo škamp.
Poslovni prilog Novog lista, razgovarao Branko Šuljić
MILINOVIĆ
Fabijanić postao kao min. Milinović pa želi ekonomsku krizu rješiti na način da udari po malom čovjeku i opet po umirovljenicima to je uistinu nvjerojatno.
Ima koćarenja za povlaštene Svako jutro i večer kada vrime dopušta gledam tri-četiri koćice iz Ražanca u krivolovu u nedopuštenom području. Nadležni za nadzor samo obećavaju ali ništa. Nemoćni su ili neće tome da stanu na kraj. Dok "RIBARI" uništavaju kao da je tuđe. Nadam se da će nešto ostaviti i za našu djecu.
Oranica
Koćaru je more oranica samo ima jedan problem on samo ore a ništa ne sije, prema tomu trebali bi se organizirati te tražiti poticaje pa početi obnavljati riblje fondove bacanjem mlađi u more. Država bi trebala u tomu učestvovati min. 40% a ribari 30% te lokalne zajednice 30% s takvim bi pristupom mogli svi skupa reći da znamo gospodariti vlastitim resursima.
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Svako jutro i večer kada vrime dopušta gledam tri-četiri koćice iz Ražanca u krivolovu u nedopuštenom području. Nadležni za nadzor samo obećavaju ali ništa. Nemoćni su ili neće tome da stanu na kraj. Dok "RIBARI" uništavaju kao da je tuđe. Nadam se da će nešto ostaviti i za našu djecu. 
Svatko ima pravo na zdrav život.
...