Borocid

Korisnička ocjena:  / 11
LošeNajbolje 

borocidJučer sam sa zaprepaštenjem ustanovila da je započeto rušenje stogodišnjeg bora uz terasu »Bocca Vere«. Bor je zdrav, nije oštećen, nije nagnut, već je toliko visok da njegova krošnja ne ugrožava okolne kuće. Pitam se što je razlog da se sruši stablo čija je prisutnost desetljećima dio vizure grada i rive.

Zašto bi netko bezrazložno srušio ionako sve manje prikladno stanište ćuku koji se svakog proljeća vrati u njegovu krošnju da bi ustrajno svake večeri pokušavao nadjačati buku zvučnika i žamora gomile? Zašto bi netko bezrazložno srušio stablo koje ljeti nadaleko stvara ugodnu sjenu, olakšavajući omaru i omogućavajući dašak svježine nad usijanim kamenom i betonom? 

Jedino suvislo obrazloženje jest da s njega padaju iritantne iglice, a u proljeće se iz svježeg zelenila šire žuti peludni oblaci ugrožavajući biznis i potrebu za smanjenjem broja radnih sati za čišćenje.

U kulturi pranja ulica i vodoskoka Domestosom i sličnim proizvodima i ispiranja ulica nakon kiše, bor je zaslužio smrtnu kaznu i danas radnici kljaštre njegove posljednje zelene grane ostavljajući još jedno opustošeno mjesto za nove betonske tegle u koje će se posaditi neko egzotično zelenilo.

Lošinj je, znamo svi, zeleni otok u morskom plavetnilu, ponosan na zelenilo, brendiran kao otok vitalnosti upravo jednim takvim zelenim stablom raskošne krošnje, sugerirajući postojanje svega onoga što se na ovom otoku ustrajno zatire. Na sam Dan Grada ceremonijalmajstor je ocijenio prikladnim predstaviti projekt grupe mladih povjesničara srednjoškolaca, koji su s poštovanjem zabilježili mar Haračića na pošumljavanju i uređivanju otoka, prebrojavajući svako posađeno i ukorijenjeno stablo.

Pa zašto onda dramiti oko jednog od mnogih stabala, upitat će se netko tko ne prati promjene u ovom gradu. Panta rhei, samo mijena stalna jest. Promjene su nužne i neminovne, lice grada i otoka se stalno mijenja, a samo će zlonamjernik reći nagore. Najvažniji su ljudi, a ljudi traže stanove, apartmane, golf igrališta, marine sa stotinama vezova, žičare na i najmanju planinu, još i još prostora. Nije moguće dobiti taj prostor i zaštititi sve, moliće i svako stablo, svakom ćuku osigurati željeno gnijezdo, a svakom debelu hladovinu baš tamo gdje je želi. Da bi netko dobio prostor, netko ga treba izgubiti. No, je li to baš tako?

Ubrzane mijene u prostoru nisu neminovno u korist zajednici. Iskusile su to mnoge male pitoreskne zajednice koje su zbog svoje privlačnosti turistima izgubile i svoju privlačnost i pitoresknost i povezanost s prirodom i okolišem, potom su izgubile i svoje stanovništvo koje više nije željelo ni moglo živjeti na tim devastiranim prostorima, već samo dolazi raditi za male novce u betonizirane, apartmanizirane i golfizirane kulise svojih bivših naselja.

Zar sve ove zloguke i katastrofične prognoze zbog jednog drveta?
Ovo drvo nije usamljeno, nego poput svog ogoljenog debla strši u trendu sječe stabala u gradu i van grada. Na potezu od glavnog gradskog trga nagore prema velom Lošinju pokošena su već gotovo sva stabla. Jedna od najugodnijih terasa u gradu, ispred Doma kulture, polako je prolazila preobrazbu iz skrovitog, sjenovitog i ugodnog mjesta u ogoljenu blješteću prazninu koja potpuno promašuje nakanu da osigura monumentalni ulaz u obnovljeni i prenamijenjeni objekt. Prvo su pala stabla, potom grmlje, betonirana je cijela površina, a na nju postavljene predimenzionirane preružne betonske tegle sa sparušenim, nenjegovanim i neinventivno izabranim nasadima koji su – nešto je nedostajalo! – trebale zamijeniti izgubljenu zelenu sjenicu.

Pala je i palma ispred Lida, kao žrtva bolje turističke i izborne žetve. (U to ime pala je i briga za ljude u ime kojih se sve to radi, pa doduše nije pokošeno nijedno stablo, nego samo nogostup na novoizgrađenoj rivi).

Na Čikatu nemilice (i hotimice, nevremena nisu akteri ove priče) padaju stabla, nitko ih više ne broji. Spomenut ću i molić na Čikatu, koji doduše ne ilustrira dobro odnos prema zelenilu, ali vrlo paradigmatično prema javnom prostoru – zamijenjen ljepšim, većim i starijim. Ali gle vraga, ljudi koji su u središtu brige, uzrok svih tih neimarskih poduhvata, domaći ljudi kojima se namiče još i još prostora, na novi molić nisu mogli zaći zbog lokota i table upozorenja.

U kampu Poljana, ovjenčanom svim ekološkim i turističkim zastavama, palo je par stotinjak stabala u ime zapošljavanja domaćeg stanovništva i veće fiskalne uspješnosti (je li se to i dogodilo, svi znaju da nema ni smisla pitati). I tako dalje.

Stari stoljetni bor koji više neće prosipati svoje dosadne iglice ni žutilo na uspješni biznis i bijele ugostiteljske stoljnjake, ćukovo gnijezdo koje leži smrvljeno ispod teških zelenih grana i mirisa smole samo su jedan, još jedan u nizu neopravdivih napadaja na prostor.

Svakome je jasno da se prostor mora mijenjati i da je ljudima potreban. Ali iza svake odluke o korištenju prostora treba ležati promišljanje o javnom interesu i ona mora moći biti obrazložena racionalnim argumentima koje je većina ljudi u stanju prihvatiti. Može li mi netko dati takav razlog zašto se siječe ovaj bor?

borocid2

borocid1