»Djeco, čuvajte ovo što imamo!«

Korisnička ocjena:  / 2
LošeNajbolje 

skojicS obzirom na nedavni angažman gospođe Marije Bebić na raskrinkavanju antifašista i zaštiti imena Malog Lošinja od sramoćenja antifašizmom prikazujemo njezin aktivistički kontinuitet na zaštiti i čuvanju dominirajućih društvenih vrijednosti. U nastavku predstavljamo učenički rad o njenom promicanju antifašizma, bratstva i jedinstva prilikom aktivističkog posjeta lokalnoj odgojno obrazovnoj ustanovi. 

 


Djeco, čuvajte ovo što imamo!

U razred je ušla žena blagih očiju i pogleda, nasmiješena kao i ovaj sunčani dan. Sjedajući za stol pogledom je prešla preko naših radoznalih lica i osmijeh joj zatitra na usnama. To je ona, drugarica Marica Bebić živi svjedok užasne sjene fašizma koja se 1941. godine nadvila nad našom zemljom. Mi se osmjelismo i započesmo s pitanjima.

— Znamo da ste kao dijete bili u logoru. Željeli bismo doznati kako ste tamo dospjeli?

— Kako sam tamo dospjela? Pa, vi znate djeco da je rat počeo 1941. godine. Ja sam tada bila mala i početka rata se sjećam samo kao u nekoj magli. Sjećam se da smo ja, moj otac i moja braća išli cestom za koju sam ja kao dijete mislila da je potok. Trebali smo ići do Petrovca. Međutim tamo nikad nismo dospjeli i zato me uvijek potrese ona pjesma »Na Petrovačkoj cesti«. Dospjeli smo u Staru Gradišku gdje su odvajali djecu od roditelja. Pošto sam ja bila jedino žensko dijete u porodici mene su odvojili. Tada sam imala samo šest godina, a ostala sam sama. Poslije su nas nekakva kola iz Stare Gradiške dovezla u Zagreb gdje su nas smjestili u Zavod za gluhonijeme. Tu su dolazile žene koje su uzimale djecu, ali mene nije nitko uzeo. 16. 4. 1942. dospjeli smo u Jastrebarsko gdje smo i ostali do kraja rata.

— Čega se najviše sjećate iz logora?

— Najviše se sjećam gladi i batina. Te stvari se toliko usjeku u pamćenje da se ja i danas sjećam lica osobe koja me je tukla. To je neizbrisivo za čitav život. Kako smo uspjeli preživjeti? To ne znam. Tko je bio otporan taj je izdržao, a mnogo djece je umrlo od bolesti, gladi, zlostavljanja i batinanja.

— Da li ste u logoru imali prijatelja?

— Ono što sam izgubila u logoru nadoknadilo mi je prijateljstvo između mene i Ljubice. To što se nađe tada u teškim časovima nikad se ne zaboravlja. Mi se posjećujemo i volimo kao sestre, a to u neku ruku i jesmo. Ljubica je i danas živa. Penzionirana je učiteljica. Našle smo se poslije preko novina.

— Recite nam nešto o životu u logoru.

— U Jastrebarskom smo, osim gladi i batina trpjeli i od bolesti. Sjećam se da smo ležali na slami u podrumu nekog dvorca koji je bio veoma mračan. Na groblju ima mnogo djece i na tom mjestu je danas spomenik koji na nas ostavlja poseban utisak. Tu se svake godine skupljaju pioniri iz cijele Jugoslavije, čitaju se radovi, razgovaramo s njima.

— Što su vam davali jesti?

— Jesti? Ja se kruha ne sjećam. Davali su nam nekakvu mutnu kašu i grah po kojem su puzali crvi. Sjećam se da je oko logora bila nekakva ekonomija. Mi smo onako strašno gladni provlačili se kroz žicu, krali repu i jeli travu.

Bili smo užasno gladni. Kao djeca od 5—6 godina zaboravili smo imena, imena svojih roditelja pa čak i svoja imena. Mi smo za čuvare u logoru bili samo brojevi. Ja sam bila broj 29. Sjećam se da su nam dizali košuljice da nam vide spol i onda su nam objesili brojeve od nekakvog željeza. Još i sad postoji u Jastrebarskom jedna bilježnica u kojoj piše: »Predao 32 leša da se zakopaju ...« Dakle, oni na nas nisu gledali kao na živa bića već su se ponašali kao da su predali 32 krumpira, a ne izmučene leševe. Također se sjećam kad se ujutro probudiš onaj kraj tebe je mrtav, a kada će doći na tebe red o tome nismo razmišljali pošto je smrt za nas bila nešto nedokučivo. Sjećam se da je logor bio bombardiran i ja sam imala zamotano oko. Ne znam da li od krhotina bombi ili trahoma. Mi smo se sakrivali pod krevete iako više nismo imali pojam straha. Čekao si da taj dan dobiješ kašu, da preživiš.

Kako ste dočekali slobodu?

— Dolazak partizana smo dočekali u jednom podrumu. Vrata su se otvorila i u podrum je upao plavokosi mladić i rekao: »Djeco, izađite! Došla je sloboda«. Čudno je to bilo da kad su fašisti osjetili da gube što nisu nas kao dokaze poubijali.
Međutim mi smo ustrašeni i s nepovjerenjem izlazili van, kod partizana. Prva odgojiteljiica bila je Betika Jesih, 18-godišnja partizanka. Došla je kod nas s jednom lijepo obučenom djevojčicom. Zatim su nas očistili, oprali, ošišali, obukli i okupili nas u jednu prostoriju. Malo poslije u prostoriju su nahrupili ljudi i seljanke koje su u košarama nosile hranu. Dobili smo to jelo i tako smo jeli da smo se gušili. Malo zatim dobili smo novu nastavnicu Anku Nosić. Još i sad čuvam njenu svjedodžbu. Mi smo ostali u tom krugu koji je pretvoren u neko prihvatilište.

Sjećam se da smo bili u groznom stanju. Imali srno kraste po glavama, a liječnici su bili tu da nas vrate u život. Tada još uvijek nisam znala za nikog svog. Prvu priredbu održali smo za žene iz okolice. Sjećam se da smo pjevali: »Oca nemam, majke, sestre ostali smo ja i brat. Sve je drugo uništio fašistički krvav gad!« Mi smo gledali u te žene koje su plakale i mogu reći da bi bilo grozno da to sve preživi moje dijete.

Ja sam ostala s Ljubicom. Poslali su nas na liječenje i u Split na oporavak. Znam da smo išle na zračenja, bili smo smješteni u domu »Šiler« gdje smo ostali dva mjeseca. Mene su zatim vratili u Jastrebarsko i tamo su me odvojili od Ljubice. Ona je otišla u dom u Samobor, a ja sam otišla u Klanjac. Pošto sam završila četiri razreda škole, dobila sam svjedodžbu. Uvijek ću biti zahvalna našim upraviteljima koji su činili sve da nam nadoknade roditeljsku ljubav. Mene je otac našao 1947. Ne sjećam se točno datuma. Mogu vam reći da je to nešto neopisivo kada prepoznajete nešto svoje davno izgubljeno. Tek kad se moj otac pojavio, navrlo je sjećanje na moj rodni kraj i pojavilo se ono saznanje tko si i što si. Pošto nam je kuća izgorjela, otac me nije mogao uzeti sa sobom. Tako sam još ostala u domu.

Od nas se očekivalo da postanemo učitelji ili odgajatelji pa sam tako i ja nekakav učitelj. Međutim krenula sam sasvim drugim putem. Poziv me vezao uz ljude jer su oni nadoknadili sve ono što sam izgubila u ratu. Iako smo svašta proživjeli, u sebi ne nosimo mržnju. Malo zatim moj otac je pronašao i drugu djecu, a ja sam krenula samostalno u život jer su se morala moja braća školovati.

— Da li se vi djeca iz logora nekada sastajete?

— Da, naravno. Mnogo prije su nas počeli tražiti radi susreta u Jastrebarskom ali teško se odlučiti za taj trenutak pošto sjećanja na te dane nisu nimalo lijepa. Ali ipak sam se odlučila i krenula u Jastrebarsko. Kad smo došli ptrd taj dvorac i nagrnula su sjećanja i ja sam rekla: »Dopustite da vas ja vodim«. Kad sam vidjela sve te prostorije, zidove, vrata, osjećala sam kao da ponovno proživljavam sve one užasne trenutke. Tada sam rekla da više nikad neću doći na to mjesto. Međutim, ipak sam Jastrebarsko posjetila još četiri puta.

— Kada ste ponovo sreli svoju prijateljicu Ljubicu?

— Pa, mi smo se čule i dopisivale, ali dugo nismo imale prilike da se nađemo. Inače u Jastrebarskom se svake godine održavaju literarni susreti pionira i bilo mi je veoma drago kad sam čula nekoliko radova učenika ove vaše škole.

— Što biste sada poručili nama mladima?

— Što bih ja vama poručila? Pa eto volim vaše priredbe i svečanosti. Zapravo najvažnije je drugarstvo jer se u nevolji poznaje pravi prijatelj. Ne smije se od druga u nevolji okretati glavu već mu pomoći jer kad odrastete bit će vam drago kad se sjetite: »E vidiš ja sam onome pomogao«. Drugo što bih vam poručila je da ne budete pohlepni. Nekada je komad kruha bilo pravo bogatstvo, a kad bih ja kao dijete dobila kruh okretala bih ga sa svih strana prije nego bih ga stavila u usta. Djeco, trebate cijeniti slobodu koju imamo i čuvati bratstvo i jedinstvo.

Zahvalili smo se drugarici Marici Bebić što se potrudila da nam ispriča samo dio od onog strašnog i neizbrisivog događaja koji je na najsuroviji način prekinuo bezbrižnu dječju igru. Ujedno je ovo jedno veliko upozorenje da se takvo što više nikada ne dogodi.