Bez boga, bez gospodara

Iz prikaza knjige na sajtu Superknjižara :

Michel Onfray (r. 1959.)  je francuski filozof i publicist vrlo specifičnog  stručnog životopisa. Nakon dvadesetogodišnjeg rada u akademskom miljeu, 2002. osniva Narodno sveučilište u Caenu s radikalnim programatskim profilom. Naime, program koji obuhvaća široki spektar akademskih polja pruža se polaznicima potpuno besplatno, čime siromašniji slojevi dobivaju priliku sudjelovati u seminarima eminentnih stručnjaka. Cijeli se projekt financira isključivo vlastitim prihodima (uglavnom prodajom Onfrayovih knjiga), iz ideoloških pobuda odbijajući ikakvu državnu dotaciju. Onfray je autor tridesetak knjiga koje su prevedene na sve »velike« jezike i na mnoštvo »malih«. Najpoznatije među njima su Le ventre des philosophes, critique de la raison diétététique (1989), Cynismes, portrait du philosophe en chien (1990), L'art de jouir : pour un matérialisme hédoniste (1991), Théorie du corps amoureux : pour une érotique solaire (2000) i Ateološka rasprava (2005). Budući da su mnoge od njih postigle status best-sellera, Onfray figurira na svjetskoj sceni kao nova intelektualna super-zvijezda. Hrvatsku je  publiku, nažalost, izuzev par članaka u periodici, zaobišla ta »manija«.

Pritom se koristi, pored već navedene riznice historijskog, ali i historijsko-teološkog znanja, i nekim temeljnim konceptima psihoanalize kao što su potiskivanje ili nagon smrti. U svemu je tome, međutim, daleko od akademske minucioznosti. Njegov tekst prije odlikuju razorno zdravorazumsko rezoniranje poduprto historijski ovjerenim činjenicama i djelovanje u skladu s delezovskim konceptom spokojnog ateizma, tj. »manje statičkom nastojanju negiranja Boga ili borbe s njim a više dinamičkoj metodi koja se završava pozitivnim predlogom namenjenim gradnji posle borbe« (str. 86). Ali djelovanje ne u smislu propisivanja naputaka za buduće akcije, nego raščišćavanje konceptualnog terena za radikalno nov, ateološki projekt.

U svom obračunu s najvećim monoteizmima, Onfray ne preže ni od najsmjelijih teza i formulacija. Posebno je oštar prema sebi najbližem (i najpoznatijem) kršćanstvu, ali ne suspreže se ni u ocjeni judaizma ili islama. Podnaslovi poglavlja U službi nagona smrti su tako sljedeći: »Vatikan voli Adolfa Hitlera«, »Hitler voli Vatikan«, »Kompatibilnosti hrišćanstva-nacizma« ili »Isus u Hirošimi«. Važno je napomenuti kako ovdje nije riječ ni o kakvim jeftinim provokacijama, već o iznošenju provjerenih (i uglavnom vrlo poznatih) kompromitirajućih činjenica iz Crkvene prošlosti, a u kontekstu rasprave o konzistentnosti kršćanske etike. Utoliko on predlaže uspostavljanje postkršćanskog laiciteta, koji bi konačno, emancipiran od judeo-kršćanskog metafizičkog okvira, mogao figurirati kao osnova nove etike.

Čitaonica Slobodana Šnajdera

BEZ BOGA, BEZ GOSPODARA
Michel Onfray: »Ateološki traktat«, Poduzetništvo Jakić, Cres, u suradnji s Liberom, Rijeka 2009., Novi list 6. prosinca 2009.

Koliko ćemo morati čekati da Onfrayeva knjiga obuče ruho hrvatskoga jezika? Pa to ne mora biti teško, nama se Bog objavio iz druge ruke, pa nam onda i ovaj prijeko potrebni a-teološki traktat smije doći iz druge ruke. Ili nam je prestati misliti?", ovo je citat iz moje recenzije francuskog izvornika (Grasset, Pariz 2005), objavljene na ovom mjestu u travnju prošle godine. Imao sam tada u vidu da je knjiga promptno prevedena na engleski; također, imao sam u rukama i žurni srpski prijevod.

Moja recenzija bila je ispisana gotovo u formi apela. Smijemo li mi uopće a-teološki misliti, smijemo li pitati o »fizici metafizike« (što će reći: pitati o njezinim posve materijalističkim, tojest materijalnim pretpostavkama), kad eto živimo usred opće navale vjerskih fundamentalizama koji raspolažu moćnim sredstvima da ušutkaju one koji propituju »fundamente«. Neće ih doduše danas više spaljivati, Bruno je izgorio prije više od četiri stotine godina, već će ih naprosto preplaviti i otplaviti svojom doktrinarno naređenom ljubavlju za bližnjega. Napokon, i Giordano Bruno, kao i desetci tisuća žena i nešto manje muškaraca čija imena povijest uglavnom propušta zabilježiti, spaljeni su isključivo u ime te ljubavi, tojest radi njihova vlastita spasa. Smijemo li se dakle pitati o ne baš tako tajnoj vezi zemaljskih i nebeskih gospodara? Ili, ako ne smijemo, da prestanemo uopće misliti? To je citat Onfraya: »Si oui, alors cessons de penser...«

Naravno da sam u ovom svom apelu pretjerao. Ogromna većina onih koji se danas opredjeljuju kao kršćani primila je objavu križa iz druge ruke, s obzirom na to da su iskonski jezici te objave (ili tih objava) hebrejski, armenski, grčki. Htio sam ukazati na to da tako nešto kao a-teološki traktat, u današnjim uvjetima naše »duhovne proizvodnje«, i nije mogao biti ispisan na hrvatskom. Htio sam, dakle, potaknuti prijevod na hrvatski. Kao u još nekoliko slučajeva (naprimjer Todorov, Zimbardo), imao sam u tome uspjeha. Knjiga je upravo izašla u hrvatskom prijevodu. »Mali nakladnik«, s ruba »duhovne proizvodnje«, spašava stvar. Nije prvi put. »Ateološki traktat« može se sada čitati i na hrvatskom, u izdanju koje je naprosto uzorno opremljeno. Odvažujem se reći, bolje nego francuski izvornik.

Kritika fundamentalizma

Onfrayeva knjiga tako je bogata idejama i uvidima da mi nije nikakav problem NE ponoviti detalje svoje recenzije francuskog izvornika. Gdje god pogledam, stavio bih neki uskličnik, rijetko i poneki upitnik. Možda na jednom mjestu: U polemičkom žaru i Onfray zna pretjerati. Iz nekog razloga njemu je stalo dokazati da evangelisti nisu mogli imati osobno iskustvo Isusa; naravno, njemu je stalo dokazati da takvo iskustvo i nije bilo moguće, jer Isus Krist vjerojatno nije uopće postojao kao zbiljska historijska osoba. No u tumačenjima nekih mjesta Ivanova evanđelja, autoritativnim ali ne i dogmatskim, neka se mjesta danas čitaju kao nesporna potvrda da je evanđelist Ivan imao osobno iskustvo Spasitelja. Naravno, nekome kome je stalo cijelu povijest religijskog iskustva iznova istumačiti »materijalistički«, stalo je osporiti samu mogućnost takvog iskustva.

Kasnija iskustva na koje se oslanja kršćanska predaja, naprimjer egzaltacije od Svetoga Pavla do više hemoglobinski zanimljivih fenomena Zlatka Sudca, Onfray tumači kao psihijatrijske fenomene, koji svakoga mogu spopasti, ali će tek rijetki na njima osoviti religijsku sljedbu, i tako, tvrdi Onfray, unerediti povijest čovječanstva. Freud se pita o »budućnosti jedne iluzije«, držeći religiju neurozom. Neuroza tamo, neuroza ovamo - gotovo nikuda se više čovjek ne može maknuti a da mu ne nalijepe neku neurozu.

Problem je međutim kad se ona uzima kao fundament (fundamentum inconcussum, nenarušivi temelj, Petar-stijena) na kojemu se uopće smije zasnovati neku zajednicu. Onfray, kao neko zapitano dijete koje viče da car nema ništa na sebi (i da mu je možda zima, ali ne smije to priznati), ukazuje na to da je taj fundament životu duboko neprijateljski nastrojen; da je, dakle, nezdravo i nemoguće zasnovati život zajednice na tako oglodanom i golom kamenu na kojemu više ne bi mogao opstati ni običan priljepak. No to se ipak čini, uz ogromnu cijenu. Da se sva golotinja tih religijskih istina ne bi vidjela, sve tri monoteističke religije razvile su do danas svoje verzije fundamentalizma. Onfrayev pristup vrlo je intelektualno pošten: On nesmiljeno kritizira SVE fundamentalizme jer je to jedini način da se ospori fundamentalizam kao takav. U tome se Michel Onfray razlikuje od mnogih u Evropi još mislećih ljudi lijeve inspiracije. Mnogi od potonjih drže da se beskrajnom tolerancijom koja, budući beskrajna, obuhvaća i očito totalitarne tendencije naprimjer u islamu, imaju obeštetiti žrtve zapadnog imperijalizma. Gotovo bi se moglo reći, radi se o svojevrsnim fanaticima »multikulturalnosti« koji strahuju jedino od toga da se potre, ili ocrni, ova ili ona razlika. Oni naprimjer čitaju Kuran tako da u njemu nalaze oslobodilačke šifre, pozive na toleranciju, skrb za siromašne, pozive na vjersku snošljivost itd.

Bez popusta

Takvih mjesta ima, ali apsolutno postoje i takve sure koje ih posvema potiru, kao što u starozavjetnom opisu »svetoga rata«, »svetog uništenja« (to se zove herem) svak može pronaći prilično precizne upute za ono što se tek odnedavno smije zvati genocidom. Onfray je tu pošteniji: On ne daje nikakav popust onom vjerskom fanatizmu koji je doveo do rušenja tornjeva u New Yorku. Otud je i njegova kritika ratova pod znamenom križa utoliko uvjerljivija.

»Moj se ateizam budi kad privatno vjerovanje postaje javnom stvarju, i kad se u ime jedne osobne duhovne patologije prema njoj organizira i svijet za drugoga.« Ovo je u srži program i razlog Onfrayeve knjige, u Jakićevu prijevodu on se nalazi na str. 25, i ja tom stavu ne bih imao što prigovoriti. Jedino bih okrenuo argument u smislu da javno propovijedana stvar nalazi obično slabu potporu u privatnom ponašanju, tojest, ona nekako, premda nestajući u procijepu između javnog i privatnog, ipak sveudilj vlada kao okamina iz muzeja. Kako je to moguće? Pa moguće je zato što mi, protivno strahovanjima mnogih kršćana, uopće ne živimo u »ateističkim vremenima«, ona su tek stvar budućnosti. Naša je »epistema« potpuno judeo-kršćanski organizirana, mi živimo, htjeli-nehtjeli, u judeo-kršćanskim klišejima, čak i kad ih odbacujemo. Strahovi klera u pogledu dekristijaniziranog svijeta (nažalost) su pretjerani, jer mi živimo u kršćanskoj imanenciji, onako kao što pravovjerni Židovi žive u svojoj, muslimani pak u svojoj, i svi mi živimo kao posebno izabrani od jednog jedinog Boga na visini (koji je posebno birao čak tri puta, prema vjerovanju »triput Bog pomaže!«). Kada nekakav propovjednik u svojoj zaturenoj župi (cijela je Hrvatska takva jedna zaturena, zagubljena župa) svojoj pastvi preporuči oprez spram bezbožnoga ateizma (dakako, i marksizma-komunizma) onda je on, u istome trošku, i uranio i zakasnio. On jako kasni uzmemo li u obzir prakomunizam kakav je u svojem najpotpunijem dosadašnjem vidu ostvaren u rimskim, prakršćanskim katakombama; uranio je, s obzirom na to da je ateizam program intelektualnog oslobađanja, i novog duševnog zdravlja, za budućnost. On je još uvijek moguć jedino kao a-teologija, kao a-teizam, što upućuje da se radi o negativnom određenju. Jedna posve nova, poslije-kršćanska svjetovnost tek je u naznakama. Paradoksalno je možda to što ona i ne mora »odbaciti Boga«, tojest ne mora se odrediti kao negacija nekog postojećeg vjerovanja. Odredit će sebe kao život, pa ako to još hoće, u tom životu može živjeti i sam Bog. 

Pitanje inteligencije

Neumoran je Onfray (a i vrlo zabavan) u raskrinkavanju svih mogućih mistifikacija, zatamnjenja uma, nelogičnosti u najsvetijim, kanonskim spisima triju religija naroda Knjige, tojest Biblije. Ovdje se on koristi stečevinama prosvjetiteljstva, a novost je njegova prosvjetiteljstva u tome što se više ne radi o borbi u kojoj bi »šampioni duha« nokautirali apsolutnu monarhiju svojim otrovnim dosjetkama, već se radi o tome da se sama demokracija, koju Onfray drži jedinim protulijekom teokraciji, opremi za borbu sa svojim vjekovnim neprijateljem. U osnovi, Onfray, s velikim šarmom, i dosta kreativne pakosti, pokušava razbistriti religijska pitanja čak i onima koji jedva da se snalaze i u pitanju najjednostavnijih dogmi i propisa u katekizmu. On u osnovi drži da je ateizam pitanje inteligencije, tojest, uključi li čovjek najrazumskiji razum, bez ikakve velike filozofije, dakle, i bez nekakve suptilne a-teologije, on neminovno dolazi na ateističku poziciju. U post-kršćanskoj civilizaciji sutrašnjice (jednako tako, post-islamskoj, post-judeo-kršćanskoj itd.) pojedinci i grupe neće više nijekati Boga jer on, tako reći, već »u startu« neće biti »uzet u obzir«.

Uz »dogmatska«, »teološka pitanja«, Onfray se vrlo prilježno bavi i povijesnim vezama, napose katoličanstva i moći. U tom je aspektu ovaj Francuz neumoran i nesmiljen kritičar Vichyjevog kolaborantskog režima i francuske katoličke crkve koja je, kao i većina drugih katoličkih crkava, inspirirana iz svog duhovnog centra u Rimu, procijenila da je sovjetski boljševizam veća opasnost od fašizma i nacizma, pak je ili žmirila na strahote, ili ih je čak aktivno pomagala; počinitelje, nakon Hitlerova poraza, svakako je sklanjala duboko u svoja »njedra«.

Međutim, svakome tko hoće raditi na svojemu samo-oslobađanju, svakome tko želi mali praktikum u »ortopediji uspravnog hoda« (Bloch), preporučujem ovu knjigu. Oni koji vjeruju možda će ipak doći na ideju da nije sasvim zapriječeno ispitivati, ako ne fundamente vjere, a onda ono što se u ime tih fundamenata činilo, što se čini, i što će se činiti. Oni koji ne vjeruju možda će shvatiti zašto.

Prosvjetiteljska uloga

Slobodna Dalmacija je 6. prosinca 2009. objavila napis o dominaciji knjiga vjerskog sadržaja na policama knjižara, posebice iz žanra "primijenjene religije", usmjerenih prema produbljenju osobne duhovnosti i spoznavanju vlastite vjere i tzv. knjiga samopomoći gdje se vjera koristi kao potpora u svakodnevnom životu i prevladavanju osobnih, obiteljskih i ostalih poteškoća u suvremenom društvu, kako objašnjava dr. Neven Duvnjak s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar". Na Zapadu je, prema njegovim riječima, "vrlo aktualan odnos znanosti i religije, posebno mislim na međureligijske odnose, sukobe, promicanje dijaloga... "

"Ateloški traktat" Michela Onfraya može se svrstati u ovu drugu kategoriju, ali i u žanr "primijenjenog ateizma".

O razlozima upuštanja u ovu izdavačku avanturu, Natko Jakić je za Slobodnu Dalmaciju rekao:

Odluka o tiskanju nekog naslova donosi se na osnovi urednikova poimanja svijeta, njegovoj hrabrosti te očekivanoj dobiti ili gubitku, prihvatljivom gleda li ga se kao otplatu duga prema prosvjetiteljskoj ulozi knjige.

Veliki nakladnici objavit će ateistički bestseler samo iznimno, a inače tek pojedinci koji drže potrebnim podsjetiti kako sav prirodnoznanstveni i društveni napredak čovječanstva potiče od hrabrosti i razuma sekularnih snaga, upravo unatoč religioznoj dresuri i dogmi koje zarobljavati duh počinju već u predškolskoj dobi.

Komentari (12)

Komentira NN 08-12-2009 10:55,   Uspravni hod Malo ih je koji žele uspravno hoditi. Ma ne isplati se, bolje je pognuti glavu   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira ... 08-12-2009 12:37,   ... kada će knjiga doći u gradsku knjižnicu   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira sanjin 08-12-2009 22:22,   recenzija recenzija je tako dobra i puna neke savršene istine da ni ne moram čitati knjigu.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira . 09-12-2009 09:02,   . Onfray nije filozof koji filozofira radi filozofiranja. Njegova misao je vrlo oštra i kritična, prije svega, prema suvremenom društvu i njegovim institucijama, uključujući tu, naravno i religiju. Npr. Onfray oštro kritikuje suvremene zapadne demokracije zbog njihovog "labavog" sekularizma, kojim se javno ponose, a tajno šuruju sa religioznim institucijama.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Zio 09-12-2009 11:58,   ... @ komentira: "kada će knjiga doći u gradsku knjižnicu"    Možda se čeka odobrenje od Župnika   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Ateolog 10-12-2009 10:50,   Zašto se đaci protive vjeronauku Brojevi su objavljeni i nema smisla pred tim zatvarati oči. Na vjeronauk u Republici Hrvatskoj ide 5700 srednjoškolaca, a njih 1600 slobodno je mjesto vjeronauka izabralo drugi predmet: etiku. To su osobne odluke djevojaka i mladića i treba ih ozbiljno shvatiti. To u svakom pojedinom slučaju znači vrlo određeni otklon od zahtjeva koje pred njih postavlja njihova Crkva. Njih je, eto, više od četvrtine, gotovo trećina svih srednjoškolaca. Iza onih 5700 ne znamo koliko idu na nedjeljne mise. Smije li se onda otvoreno postaviti pitanje o krizi vjeronauka među srednjoškolcima?    Tko se tako odlučno opredijeli za etiku mjesto za vjeronauk, zacijelo neće biti redovit na bogoslužjima, neće redovito ni na sakramente. Sasvim je nevjerojatno da će osobno redovito voljeti. U vjerski tisak neće ni zaviriti.    Smije li crkveno vodstvo sa svojim stručnjacima ta pitanja jasno i javno postavljati - ne toj mladeži koja demokratski slobodno odlučuje, nego samo sebi? Najjednostavnije pitanje: zašto toliki mladi ljudi nakon osam godina redovitog vjeronauka nisu taj predmet, tu svoju crkvenost - zavoljeli, nego su jedva dočekali da ga se riješe?    Uzalud se, možda, tješiti da je i u drugim zemljama uglavnom tako. Time se pitanje samo produbljuje. Kako je moguće da u osam godina redovitog sustavnog školskog vjeronauka mladi ne požele to nastaviti i usavršiti?    Očito im je dosadno, za život nevažno. Kako je to uopće moguće? Ili je nešto drugo u pitanju? Vjeroučitelji i vjeroučiteljice imaju najsuvremenije teološko školovanje i većinom su vjernici laici...    Hoće li odgovarajuće crkvene ustanove to stanje ozbiljno shvatiti, nešto iznova proučiti i učiniti?    /Živko Kustić u današnjem Jutranjem listu/   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira ... 10-12-2009 13:46,   .. Roditelji nameću svojoj djeci vlastita uvjetovanja, vršeći pritisak na djecu da slijede njihove vjerske, političke, ekonomske i kulturne norme. Mnogi roditelji ne prihvaćaju religiju, pa ipak ju slijede jer ne žele uznemiriti svoje obitelji, susjede itd. Teško je napustiti stado božije. Jedna ovca drži na liniji drugu ovcu, zagorčavajući život svakom tko pokuša pobjeći.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Plava riba 19-12-2009 09:25,   Laži i nasilje Za život gore u rasprave uključenih, korisnije bi bilo propitati parazitiranje crkvene bagre pa i ove oko nas. Svoju djecu isporučujete vjeroučiteljima i svećenicima bez imalo kritičnosti, niti vam smeta njihovo zaluđivanje ljudi, niti njihovo bogatstvo, a prozivate Plavi svijet. Ne pitate koliko je njih na plaći ? Kakvu vam oni dobrobit donose, pričajući u prazno ili vrlo isključivo i netolerantno? Za čega njih plaćate?   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Plava riba smrdi od glave 22-12-2009 03:29,   Probisvijeti Budi faca i reci u facu, reci to otvoreno, da te svi vide i cuju, da se zna tko si, tko su ti roditelji, prijatelji, TKO SI, i vjeruj mi, brzo će ti ribo draga ponestati zraka u vodi pa ćeš se i u dubokom nasukati. nema straha dok se vučeš po forumima i laješ ko preplašeni psić koji i da hoće ne može ugristi. otkrij se i nećeš dugo potrajati, jer istina oslobađa, a ove tvoje gluposti, laži, klevete, ocrnjivanja radi, pretpostavljam vlastitih poljuljavanja u životu, radi vlastitih problema uzrokovanih vlastitim pogreškama, znak su tvog nezadovoljstva životom, a najlakše je uperiti prstom u drugoga i njega okriviti, a teško je pomiriti se sa vlastitim pogreškama... sapienti sat!   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Bjela riba 22-12-2009 10:36,   lajavac A zašto ti ne napišeš svoje ime "da te svi vide i cuju, da se zna tko si, tko su ti roditelji, prijatelji, TKO SI" nego laješ ko preplašeni psić na Plavu ribu?   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Plava riba 22-12-2009 10:49,   Ja sam ja Kako vidim da si Svetac (Plava riba smrdi od glave) bilo bi ti uputno da se obratiš svojima "gore" za dodatne informacije a nas pri zemlji ostavi na miru. Pazi na svoju bagru jer sve više bjesa izazivaju i kod riba i kod ljudi. Reci tko si ti jer očito i ti iza sebe imaš brojno stado koje će te podržati, makar njih 2000, je li? Lako je za mene. Gdje sam ja protiv svih vas svetih, predanih, duhovnih...A za moju beznačajnost ne brini. Onaj tko laže, vodi dvostruki život, uživa u materijalnom, živi iz potaje s osobama drugog ili istog spola neka se brine za svoju dušu...   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira pionirka 22-12-2009 12:18,   vauu jel` to ono ko Heider??   » Prijavite komentar Administratoru

Komentirajte članak   Ime   Upišite adresu asd • adacta.org (• = @)    Naslov Dostupni znakovi: 14000 Unesi znakove koje vidiš. Ako su nečitljivi, osvježi da se prikažu novi.