"Ako konstruiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije, što treba da izvršimo u sadašnjosti: mislim na bespoštednu kritiku svega postojećega, dakako bespoštednu kako u tom smislu, da se kritika ne boji svojih rezultata, a isto tako da se ne boji sukoba s postojećim silama!"
25. travnja 2008., umro jeMilan Kangrga, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih filozofa i intelektualaca.
Svojim radom, životom i javnim stavom potvrđuje načelo J. Bende: "Intelektualac je bespoštedni kritičar društva spreman svoje stavove javno zagovarati i braniti, a ne apologet koji se stavlja u službu nečije politike. Oni koji tako ne djeluju izdaju intelektualni poziv, koliko god znanja i doktorata imali". Javnosti se obraćao strastvenim i polemičnim jezikom.
"Ako pak pitate za 'hrvatske elite', onda se to i može i mora staviti u navodnike! Otvoreno izjavljujem da Hrvatska u ovih petnaestak godina nije imala nikakvih elita, ni političkih, ni kulturnih, ako je riječ o pripadnicima radikalno-desničarskog pokreta na čelu s Tuđmanom. To tvrdim iz jednostavnog razloga jer smatram da ne postoji tako nešto poput 'desničarskog intelektualca9 jer bi to, per defitionem, bilo 'drveno željezo'! A u te tzv. hrvatske elite može se doslovno svrstati samo ono što se naziva najopćenitije inteligencijom, tj. oni koji su završili neke škole, pa i fakultete, jer su, kako se to kaže, "pismeni", naime znaju čitati i pisati. Meni je Émile Zola paradigma za intelektualca, pa neka se razmisli zašto!" ( Zarez, "Hrvatske intelektualne elite" samo u navodnicima, razgovor s M. Kangrgom 10.3.2005.)
Više od četrdeset godina predavao je etiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača Hrvatskog filozofskog društva, časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole, dugogodišnji urednik "Filozofske biblioteke" zagrebačkog izdavača "Naprijed", u kojoj je objavljen niz kapitalnih djela klasične filozofijske literature.Rođen je u Zagrebu 1. svibnja 1923., gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te studij filozofije 1950. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom "Etički problem u djelu Karla Marxa" obranio je 1961. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Redoviti profesor postao je 1972. godine. Gotovo tri desetljeća obavljao je dužnost šefa katedre za etiku, a u dva je mandata bio i pročelnik Odsjeka za filozofiju. Od 1962. do 1964. boravio je kao stipendist Humboldtove zaklade na sveučilištu u Heidelbergu, potom i na sveučilištima u Freiburgu, Wuerzburgu i Aachenu.Gostovao je kao predavač na svim tim sveučilištima, kao i u Bonnu, Muenchenu, Duesseldorfu, Pragu, Bratislavi, Budimpešti, Moskvi, Lenjingradu i Kijevu.Bio je jedan od utemeljitelja i član uredništva zagrebačkog časopisa Pogledi (1952. - 1954.), među pokretačima časopisa Naše teme i časopisa Praxis, u sastavu čije je redakcije bio od osnivanja do gašenja tog časopisa (1964. - 1974.). Kangrga je bio dugogodišnji vodeći član Odsjeka za filozofiju, umirovljen 1993., a od 2007. ponovno je kao vanjski suradnik bio predavač i mentor na studiju filozofije. Kontinuirano je objavljivao punih 57 godina - objavio je ukupno 15 knjiga, jedan udžbenik, preko 60 izvornih članaka (od toga 13 u inozemnim edicijama, na njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom i slovačkom jeziku), kao i veći broj preglednih članaka i prikaza.
Uz njegov znanstveni rad, veličinu njega kao čovjeka i intelektualca pokazuje kritičnost i upućenost na svakodnevne događaje. Svojom knjigom "Šverceri vlastitog života - Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti" koja je izdana 2002. godine u Biblioteci Feral Tribunea, opisao je uz povijesni prikaz filozofije na ovim prostorima, povijesti zagrebačke filozofije, prakse koja je postala čuvena u svjetskim razmjerima, posebice u marksističkim krugovima, donijela istine i opise brojnih nama poznatih i bliskih likova, kako ih Kangrga naziva domo-kesoljupci, koji su izmišljajući vlastitu prošlost, podržali nacionalizam, rat, pretvorbu i pljačku društvene imovine.
Kangrga daje pregled povijesti praxis-filozofije: od njezina početka u "Pogledima" i "Našim temama", preko slavnoga "Praxisa" i "Korčulanske ljetne škole", sve do zabrane časopisa i današnjih dana. Kroz čitavo vrijeme rada i djelovanja praksisovci su bili napadani i vodili bitke sa staljinizmom, nacionalizmom i "švercerima vlastitog života" svih tipova i profila. Stoga je njihova radikalna i beskompromisna, upravo bespoštedna kritika zbilje zasnovana na kritici staljinizma, nacionalizma i "švercera".
Ono što je kod Kangrge posebno poticajno je autentična Kangrgina misao o ljudskoj egzistenciji kao nečemu što čovjeku nije dato nego je zadato. Samim rađanjem ljudsko biće nije čovjek; ono to tek mora postati svojim nastojanjem da bude slobodno i da se izbori bar za minimum ljudskog dostojanstva. Rečeno u ključu egzistencijalističke filozofije, čovjek je, kao "povijesno-djelatno biće", tek projekt jer stvara sebe kao čovjeka, dospijeva sebi kao čovjeku u onoj mjeri u kojoj se bori za istinu. U pojmu mišljenja impliciran je pojam slobode, a boriti se za istinu znači boriti se za slobodu.
Kangrgina analiza nacionalizma pokazuje kako biti nacionalistom znači stajati na bitno sebičnoj i egocentričnoj poziciji, koja ne dospijeva do čovjeka kao povijesno-socijalnoga i duhovnoga bića, te kao takva ostaje u predvorju povijesnoga i ljudskoga. Znači živjeti kao puka biologijska (da ne kažemo životinjska, a ne ljudska) činjenica, jer biti čovjekom nije nešto što nam je naprosto dano na-rođenjem. Čovjekom se mora postajati. Nacionalistima vlada rodovsko - plemenska kolektivna svijest koja ne priznaje čovjeka kao čovjeka, nego samo svoj čopor, krv i tlo, te se kao takav nacionalist nalazi onkraj moralno - etičke sfere, kao amoralno biće, jer živi kolektivitet, a za eminentno moralni odnos nedostaje mu osamostaljena, na samoga sebe upućena i time oslobođena individualnost. Pa, stoga biti samo Hrvatom znači još ne biti čovjekom.
Odlazak posljednjeg praksisovca i beskompromisnog etičara podsjeća nas na obavezu promišljanja zbilje koja nas okružuje i nas samih, ukratko na obavezu ljudskog djelovanja i očuvanja slobode.
domo-kesoljupci
Iako je smrt nešto definitivno, djelo Kangrge ostaje i dalje živo, inspirativno, pozitivno, poticajno...Zadnje godine ili je to već dosta godina kada su na hrvatsku scenu stupili domokesoljupci su neizbrojiv broj koraka unazad za slobodu, humanost, tolerantnost, solidarnost, istinu. Da, ostaje velika praznina na mjestu kritičnosti, ironije, hrabrosti pred "švercerima" ili kurvinim sinovima, tj.podlim kurvinim sinovima.
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
"Ako konstruiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije, što treba da izvršimo u sadašnjosti: mislim na bespoštednu kritiku svega postojećega, dakako bespoštednu kako u tom smislu, da se kritika ne boji svojih rezultata, a isto tako da se ne boji sukoba s postojećim silama!"
Ono što je kod Kangrge posebno poticajno je autentična Kangrgina misao o ljudskoj egzistenciji kao nečemu što čovjeku nije dato nego je zadato. Samim rađanjem ljudsko biće nije čovjek; ono to tek mora postati svojim nastojanjem da bude slobodno i da se izbori bar za minimum ljudskog dostojanstva. Rečeno u ključu egzistencijalističke filozofije, čovjek je, kao "povijesno-djelatno biće", tek projekt jer stvara sebe kao čovjeka, dospijeva sebi kao čovjeku u onoj mjeri u kojoj se bori za istinu. U pojmu mišljenja impliciran je pojam slobode, a boriti se za istinu znači boriti se za slobodu.
Svatko ima pravo na zdrav život.
...