Drugi val pljačkaške privatizacije

Ovaj je tekst posvećen hrabrim borcima protiv pljačkaške privatizacije jedinog preostalog javnog dobra u Hrvatskoj – prostora.

To su ljudi koji od betona i vulgarizacije brane napadnute uvale i kamenita brda, šume i maslinike, polja i životinjska staništa, način života i uvjet za budućnost.

Posvećen je ljudima koji neće nikada uznapredovati do pozivnih lista za domjenke, koji neće biti predloženi za godišnje i ine gradske nagrade, onima za koje svi znaju da je od njih i njihovog djelovanja oportuno ograditi se. Prenosimo ga zato i na ovu stranicu uz čestitku.

Sretnu novu godinu, za neograđene i svima dostupne plaže, za zvjezdano noćno nebo, za čisto more i brojne dupine, za ravnice bez golf terena i uzvisine bez kamenoloma!

Napis je objavljan u Jutarnjem list u29. prosinca 2006. pod naslovima Bitka moćnog kapitala i malih ljudi za javni prostor i  Ponavljanje prošlosti. Autor Jurica Pavičić upozorava da se u Hrvatskoj upravo odvija druga privatizacija jednako pogubna kao i ona s početka devedesetih koja je po dalekosežnim posljedicama usporediva s pljačkaškim karakterom prethodne.

S današnje udobne povijesne distance, historičari i sociolozi vjerojatno će se složiti kako je pretvorba vlasništva bila ono traumatično, konstitutivno iskustvo koje je udarilo žig Hrvatskoj devedesetih godina. Neke druge zemlje i društva ušli su u rat i izišli iz rata a da ih rat - ma koliko bio krvav i rušilački - nije ni u čemu bitnom promijenio. Jedan takav primjer je Britanija koja je od '39. do '45. doživjela neopisiva razaranja i smrt, a da njezina klasna struktura, kultura i društvo nisu doživjeli znatne promjene. Hrvatski slučaj, međutim, nije bio takav. Iz devedesetih godina Hrvatska je izišla potpuno izmijenjena.

Umjesto negdašnjih tvornica ostale su prazne hale. Primjeri poduzetnika koji su izrasli na pljački i klijentizmu poljuljali su društveni status poduzetničke kulture. Ljudi odrasli u društvo solidarnosti i uravnilovke upoznali su socijalni darvinizam i snagu jačeg. A nekako je najgore od svega bilo to što su se jedni bogatili dok su drugi umirali. Ta nepravda zapekla je čitavu kulturu neovisno o svjetonazornom polu. Reference na nju nalazit ćemo u idućem desetljeću jednako kod Houre kao i kod Tribusona, Thompsona kao i Tomića, kod TBF-a kao i u Hrvatskom slovu. Privatizacija pritom nije bila samo neki apstraktni, načelni koncept s kojim se ne slažemo, nešto poput globalnog zagrijavanja ili NATO-a. Privatizacija je dotakla svaku obitelj, svako radno mjesto, svaki novčanik. Ona je promijenila ekonomsku i socijalnu sliku svakog nebodera i ulice. Iz nje su Hrvati izišli s naučenom lekcijom. Naučili su da sustav nije pravičan, i da nije ustrojen da štiti javno dobro, nego da pomogne moćnijoj manjini.

Zakulisane nomenklature

Od kulminacije privatizacije prošlo je deset velikih godina. O pretvorbi se i danas (previše?) govori, uglavnom onda kada se kudi sterilno pravosuđe, ili onda kad se difamira biznis sektor u cjelini. Pa ipak, očiju uprtih u prošlost, ne primjećujemo da se pred nama događa proces koji po svojoj osnovnoj gramatici i po dalekosežnim posljedicama ide sasvim pod ruku s privatizacijom devedesetih. I u ovom slučaju predmet jagme je nešto što je pripadalo javnoj domeni i što je služilo općem dobru. I u ovom slučaju to "nešto" postaje predmetom privatizacije, i u ovom slučaju ta privatizacija ne vodi se razboritim kriterijima održive ekonomije, niti podrazumijevanim javnim dobrom. Ali, vrijednost o kojoj je sada riječ nisu tvornice, robne kuće i njive.

U ovoj zemlji čini se više i nema fabrika, hala i robnih kuća koje bi ozbiljnom kapitalu još bile zanimljive. Ono što je kapitalu zanimljivo danas je nešto drugo. To nešto drugo ujedno je i jedina vrijednost koja nam je preostala: prostor.

Ja, a i većina vas koji ovo čitate, pripadate generaciji u kojoj je prostor još uvijek bio pretežito javno dobro. Bilo da ste na trgu hranili golubove, kupali se na javnoj plaži, bilo da ste se barkom akoštali o otočić pred obližnjim gradom ili da ste igrali basket na kvartovskom igralištu, vi ste bili član društva koji je gazio po javnom dobru, nečem što je bilo svačije, a ujedno i ničije. Gradske jezgre, trgovi, obala, planinske padine i plaže bili su javni.

Još pred desetak godina, prosječni se hrvatski građanin iščuđavao nad kupališnim distriktima Cannesa i Saint Tropeza gdje ekskluzivni pristup obali imaju hotelski konzorciji, a javna obala svodi se na nevelike krpice. Još do nedavna, čudili smo se londonskom urbanizmu u kojem postoje perivoji koji su pod ključem i u koje smiju ući samo stanari, ili čak čitave ulice oivičene željeznom kapijom. Zaokružena hotelska naselja izolirana od života zajednice bila su nešto što smo gledali u dokumentarcima o Sun Citvju, Maldivima ili Karibima. Sad više nije tako. Prostor kao posljednji hrvatski resurs u posljednje tri-četiri godine prolazi kroz isti onaj proces kroz koji je prošla nacionalna ekonomija u 90-ima. Tijekom tog procesa, ono što je bilo svačije postaje nečije. Ekonomija koja počiva na održivom javnom interesu ustupa mjesto "take money and run" ekonomiji kratkoročnog profita koji će se odliti drugamo. Pritom ovu "drugu privatizaciju" provode iste zakulisne nomenklature kao i onu prvu. Ponovo su u zajedničkom valceru lokalna i ne tako lokalne političke elite, potkupljeni državni aparat i nezajažljivi biznis, arhitekti, banke, urbanisti i političke stranke.

Zabranjeni gradovi

Rezultat procesa se nazire. Kad on bude dovršen, živjet ćemo u društvu koje neće nalikovati sadašnjem. Plaže će postati zatvoreni posjedi hotelskih koncesionara, a turistička naselja bit će zabranjeni gradovi okruženi žicom. Na gradske će trgove imati pravo samo oni koji plate europski skupi kapučino, a na gradska' središta samo oni koji pristaju vući potrošačka kolica. Plutokracija će uzeti svoj profit i otići, a nama će šutnuti sve probleme koji ostaju, od otpadnih voda do prometnica i od akulturacije do droge. To je društvo prema kojem idemo - društvo u kojem je za mlade predviđen zidić ispred samoposluge, društvo u kojem se zbog parking mjesta poteže pištolj. Ta "druga privatizacija" događa se upravo ovdje i sada, ispred vaših očiju. Njezine posljedice bit će jezive kao i kod one prve.

Oni preostali mazohisti koji još imaju volje temeljito prečitavati sav domaći tisak mogli su u tjedna prije Božića u trojim različitim novinama pročitati tri priče s različitih strana Hrvatske. U svim trojim krmčio se prostor. U svim trojim, međutim, postojali su mali, junački protagonisti. To su ljudi koji bez osobite podrške šutljive većine stoje i brane ono što je jedino vrijedno u ovoj zemlji. Takvi borci za prostor neznani su, pučki junaci godine 2006.

Prva od tri friške priče potječe iz Jelse. Lokalno vodstvo ovog hvarskog gradića uputilo je u proceduru urbanistički plan u kojem će ovaj ljupki priobalni urbs dobiti čak 230 hektara novih građevinskih zona. U želji da udovolji ambicijama i planu od 12 tisuća kreveta, lokalni su političari i njihov suučesnici na kopnu predvidjeli da građevinska područja požderu arheološke lokalitete, lokalne visove, poljoprivredno tlo, te da se približe dvama glavnim kupališnim uvalama, pretvarajući ih time u neslužbenu domenu zatvorenih turističkih naselja.

Protiv ove strašne karikature održivog razvoja pobunili su se, međutim, građani. Hvar je srećom jedna od rijetkih točki ove zemlje gdje i mali gradići imaju intelektualnu kritičnu masu, a to se pokazalo i ovaj put. Skupina od četrdesetak arhitekata i građevinara (među kojima i jedan profesor urbanizma u Milanu) potpisala je peticiju i počela borbu protiv ovakvog "napretka". Prošlog tjedna razgovarao sam s jednim od aktera hvarske pučke bune. Inženjer Zorko Duboković umirovljeni je arhitekt, čovjek čiji glas preko telefona zvuči doista starački. On vjerojatno neće poživjeti da vidi štetne posljedice onog protiv čega se bori. To mu, međutim, nije važno. "Ovo oko nas nije naše, to smo posudili od unuka", kaže jedan od jelšanskih urotnika, Luka Bunčuga.

Nestručni atak

Isti tjedan, sasvim drugi kraj zemlje - Zagreb. Grupa građana pod nazivom "Pravo na grad" pokreće peticiju i organizira miting ne bi li javnim pritiskom spriječila nestručni atak na samo središte glavnog grada. Cvjetnim trgom dnevno prolazi cijela nacionalna elita, uključujući političare, urbaniste, profesore umjetnosti, arhitekte. Ipak, njima naočigled na Cvjetnom se sprema nešto što se može opisati jedino kao travestija urbanizma.

Privatni poduzetnik planira u suradnji s gradom na mjestu kina Zagreb interpolaciju garaža, š-oping centra i stanovanja, a posljedica ovog plana bila bi čak i ukidanje dijelova pješačke zone. U ovoj urbanističkoj travestiji sve je postavljeno naopačke. Zdravorazumski bi GUP trebao biti temelj i zadavati pravila, a natječaji i projekti prilagođavali bi se njemu. U ovom je slučaju to karikaturalno izokrenuto. Investitor organizira pozivni arhitektonski natječaj u koji je uključio gradske službenike (simulirajući tako "javni interes"), a taj bi natječaj tada trebao postati podlogom za izmjenu urbanističkog plana. Rezultat će biti redukcija pješačkog prostora, još auta u centru, još pritiska na majušni historijski trg, a sve u službu još jednom konzumističkog hrama.

Protiv ovakve agresije pobunilo se, međutim, civilno društvo, s još neizvjesnim uspjehom.

Treći slučaj, Split. Polovicom prosinca na javnu je raspravu stavljen plan urbanističkih izmjena za strogi historijski centar koji je odmah dobio kolokvijalni naziv "21 lokacija". Riječ jeo nizu malih intervencija koje omogućavaju zidanje novih zgrada u Dioklecijanovoj palači, te povećanje katnosti nekih postojećih objekata. Riječ je o (doduše, kudikamo ublaženoj) verziji negdašnjeg plana “14 lokacija” koji se pred javnošću pojavio godine 2004., za vladavine prethodne koalicije stranaka. Taj plan podrazumijevao je tada u porušenom jugoistočnom kvadrantu palače građenje čitavog novog pseudohistorijskog centra u kojem danas prepoznajemo daleko zrcalo filozofije istarskih "naselja tradicijskih vila”.

Nakon žestokog revolta struke i građana prvotni je plan bio odložen, ali se sada, izbačen kroz vrata, vraća kroz prozor za mandata sasvim drugih stranaka. Iz njega su sad ipak amputirani najgroteskniji dijelovi, no još uvijek uključuje ponešto spornog, uključujući i dvije gradnje iznad antičkih mozaika. Ipak, svojeglavost dvaju administracija za redom urodila je i nečim dobrim: stvorila je civilno društvo. Ad hoc objedinjena oko urbanih afera (uključujući Rivu) nastala je neobična građanska koalicija voljnih. Ona je neopisivo heterogena i uključuje univerzitetske sociologe kao i ribare, članove pasatističkih zavičajnih društava kao i pankere, bivše političare kao i sveučilišne stručnjake. Ono što je u Splitu moglo proći prije pet godina, više ne može.

Donkihotovski aktivisti

Ovo su samo najsvježiji primjeri. Da bismo nabrojali sve, trebao bi nam čitav novinski prilog. U hvarskoj Bogomolji, lokalni vijećnici pokušavaju spriječiti da to majušno težačko selo dobije monstr-turističku zonu koju mikrosredina ne može opsluživati ni strujom, ni vodom, ni radom. Od Dubrovnika do Hvara, lokalni ekolozi bore se protiv prikrivene urbanizacije pod krinkom golfa. U bračkoj Milni, mjesni načelnik Lozić trenutno živi pod policijskom pratnjom jer se usudio zamijetiti očigledno. Postavio je pitanje, naime, kako to poduzetnički "nostrodamusi" nepogrešivo znaju koje će poljoprivredno zemljište uskoro postati građevno, pa baš njega jeftino pokupuju? Ili je ta "vidovitost" pouspješena starim, dobrim balkanskim čudotvornim eliksirom - plavom kuvertom?

U svakom od ovih slučajeva na djelu su malobrojni, donkihotovski aktivisti koji se do zadnjeg nokta bore da se najvredniji krajobrazi i urbane točke ove ljupke zemlje ne pretvore u privatnu prćiju oivičenu ili žicom ili registar kasom. Nažalost, takvi su donkihoti u ovoj zemlji još uvijek manjina. Većina naših sunarodnjaka, kad je prostor u pitanju, još ponajprije razmišlja što može čoknuti sada i ovdje.

Većina ih je, poput stanovnika Vira, spremna mitingašiti i defilirati s megafonom tek ako njihova parcela iz "crvenog" pređe u "zeleno". Većina ih je poput piromana iz Vrane koji su spremni spaliti dugoročnu, obećavajuću ekonomiju - ptičji rezervat - a zato da bi noćas ulovili dva kila ribe. Većina će ih svoje poljoprivredno zemljište prodati znajući da će magijom postati građevno - jer, novac vam treba sada i ovdje.

Mali heroji

U vrijeme kad se u Hrvatskoj odvijala “prva privatizacija”, ljude je bilo lako mobilizirati protiv nje. Ona se ticala nečeg egzistencijalnog – posla. Stoga je ona otprve izazivala otpore, i nebrojeni su mali heroji izgubili godine i živce ratujući protiv nje štrajkom, sudskom borbom, pa i nasiljem. Od "Slobodne", preko "Zagrebačkih transporta" do Valpova, ta je izgubljena borba imala svoje romantične heroje, nalik onom kojeg opisuje Ogrestin film "Crvena prašina". Nadalje, ta prva privatizacija imala je jasnog krivca - tadašnju vladajuću stranku.

Ova nova privatizacija mnogo je opakiji protivnik. Ona ne udara drito na takujin. Ona naš život mijenja polako, neopazice, kao kužno isparenje. Ona nažalost pomiruje sve stranke i sve razine vlasti - na Braču će SDP razotkriti HDZ s prstima u pekmezu, na Mljetu će biti obratno, u Zagrebu Bandić pomaže developere, u Splitu su to činili liberali.

Posljedice druge privatizacije neće biti samo, ni pretežno ekonomske. Ona već mijenja i još će više mijenjati lifestyle pretvarajući nas u marvu iz šoping centara, ljude koji vrijede koliko mogu potrošiti, etnografsku atrakciju tematskog parka iza žice hotelskog resorta. U Zagrebu mene već sada konobari gledaju prezrivo, jer nosim stari čupavi džemper.

U Dubrovniku, koncesionar kupališta otjerao je ovo ljeto majku s djecom. Igralište na kojem sam u djetinjstvu igrao balun danas ima finu umjetnu travu, ali i koncesionara i cjenik.

U Dubrovniku, osnovna škola Grad upisala je lani sedam prvašića, jer lokalnih stanovnika u centru više nema. Tomo Horvatinčić bio je prvi koji je cijelo naselje - Hoto ville - zatvorio za i parije.

Ne znam za vas, ali to nije društvo u kojem ja želim živjeti.

Zato pozdravimo one koji se protiv njega bore. Oni možda nisu tako glamurozni kao Ankica Lepej ili Vesna Balenović, kao borci protiv tajkunizacije ili korporacijski zviždači.

Ali, ti mali džepovi otpora jedini drže nogu u vratima i sprječavaju da spiskamo jedinu naftu, jedini uran i nikal koji ćemo ikada imati. Kad se vrata zatvore, jao nam se piše.

Komentari (10)

Komentira eko-eko 01-01-2007 09:34,   ... Članak u Jutarnjem je stvarno nešto što potiče ljude na razmišljanje i nelagodu. Valjda je samo mali broj ljudi u trenutku kada se neka društvena pojava odvija svjestan svih razmjera posljedica ljudskog djelovanja. Mase su ipak usmjerene na svoje male živote nesvjesne širih procesa. Ali to neopravdava ljude koji odlučuju i provode zakone. Jadno je to što ih samo možemo nebirati.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Hakuna matata 01-01-2007 16:40,   ... "take money and run", ili po hrvatski "zgrabi i bježi" ekonmija. O tome je već pisano na ovoj stranici: ZGRABI I BJEŽI   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Bojana Genov 01-01-2007 18:55,   ... Nije točno da je JEDINO što se može ne birati ponovo ljude na vlasti koji to dozvoljavaju.Može se mnogo toga i to pokazuju primjeri zaustavljanja loših zakona, sudskih tužbi (čak i onih dobijenih :-)), uspješnog dovođenja bagera na ilegalna gradilišta, upozoravanja međunarodne zajednice (ma kako i ona bila koristoljubiva i sebična), primjeri građanske inicijative i hrabrosti koji donose ploda. Pa i te vrste hrabrosti da se usprotiviš onome što većina vidi samo kao napredak i mogućnost boljeg života. Jadni mi ako spadnemo samo na šutnju između izbora i hrabrost u anonimnosti biračke kabine.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Eho 01-01-2007 18:57,   ... Baš me zanima kako ćete se hrabro usprotiviti ekipi koja vas ne gotivi ni po posto. Organizirati masovni štrajk glađu?   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira gost 01-01-2007 19:33,   ... Eho, s takvima poput tebe koji odustaju prije nego išta poduzmu pljačkaška ekipa i računa. Ljudi poput tebe koji šire malodušje su im korisna potpora.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira No more heroes 01-01-2007 19:47,   ... Sretna ti nova godina Andreja!   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Xman 02-01-2007 09:56,   ... Eho posprdno pita "Baš me zanima kako ćete se hrabro usprotiviti ekipi koja vas ne gotivi ni po posto. Organizirati masovni štrajk glađu?".    Eho se očevidno ne namjerava usprotiviti, ali treba znati da će nakon ove druge privatizacije još više ljudi gladovati nego nakon prve. Gladovaće i oni koji sada ne gladuju. Imaćemo masovni, svenarodni štrajk glađu ako ne nađemo načina i volje da se usprotivimo.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira mama 02-01-2007 11:07,   ... Ma ljudi se mogu usprotiviti i zaustaviti neke stvari i to vidimo iz brojnih primjera. Ali atraktivnost prostora za komercijalno iskorištavanje i zarada sada je opasan izazov i na razini pojedinca i vlasti koja ubire veliku lovu u svojim transakcijama. Cijeli proces i slika pomalo izgleda beznadno i zastrašujuće.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Xman 02-01-2007 11:20,   ... Ponovit će se već poznata priča: za šaku eura rasprodat će prostor, a onda mrziti došljake koji su ga kupili.   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Ksena 03-01-2007 12:13,   ... Kao što se desilo sa slastičarnama he he.  Prodali onome ko daje više, a onda im Albanci kvare civilizacijsku sliku. Sa sladoledom.   » Prijavite komentar Administratoru

Komentirajte članak   Ime   Upišite adresu asd • adacta.org (• = @)    Naslov Dostupni znakovi: 14000 Unesi znakove koje vidiš. Ako su nečitljivi, osvježi da se prikažu novi.