Nedavno je u Novom listu izašao tekst glasnogovornice Grada Malog
Lošinja prepun pohvala na rad gradske vlasti. Povod za samohvalu pronađen je u
činjenica da je Županijski ured za održivi razvoj i prostorno planiranjenakon pet mjeseci(!) propustio prijedlog novog Prostornog plana Grada Malog Lošinja
na daljnju obradu.
Komentar na tekst sam već napisala, sada samo želim skrenuti pažnju na
onaj dio u kojem Grad Mali Lošinj hvali
Grad Mali Lošinj da se brine o kulturnoj baštini otoka Lošinja.
Tako smo saznali da je krajem travnja prošle godine Ministarstvo
kulture završilo konzervatorsku studiju za područje Grada Malog L ošinja, te da njeni
rezultati predstavljaju sustav mjera zaštite nepokretnih kulturnih dobara.
U čemu je problem?
U činjenici da postoji razlika između evidentirane i registrirane kulturne baštine.
Evidentirana kulturna baština nije pod zaštitom Ministarstva kulture dok ne uđe
u njihov službeni registar, a u službeni registar ne može ući ukoliko im netko
ne podnese zahtjev za pokretanjem postupka registracije...
Zbog čega nisu svi oduševljeni idejom da neki
lokalitet bude uvršten u popis zaštićene baštine?
U slučaju
registracije konzervatori postaju stranka u postupku prilikom izdavanja dozvola
potrebnih za gradnju. A većina investitora baš i nije
oduševljena tom idejom.
Uzmimo za primjer uvalu Studenčić koja je
u PP Primorsko-goranske županije i u prijedlogu novog Prostornog plana Grad Malog Lošinja
evidentirana kao arheološko nalazište na kopnu. Međutim, pošto do sada nitko
nije podnio zahtjev Ministarstvu kulture za pokretanjem postupka registracije, konzervatori nisu mogli ništa
poduzeti kada je počela njena devastacija.
Naravno, zakon invesitora i izvođača
radova obavezuje da zaustavi radove i pozove konzervatore ukoliko naiđe na
arheološko nalazište, ali sami procijenite koliko je njih spremno tako
postupiti.
U želji da se uvala Studenčić primjereno
valorizira i zaštiti od daljnje devastacije podnijela sam zahtjev Ministarstvu
kulture za pokretanjem postupka registracije uvale Studenčić kao arheološkog
nalazišta. Zahtjevu su priložene podloge koje su nadležnim službama neophodne
za stručnu obradu (izvaci iz zemljišnih knjiga, kopije katastarskog plana,
topograska karta) kako bi se cijeli postupak ubrzao.
Dana 2. svibnja 2007. god. uputila sam
Gradu Malom Lošinju dopis u kojem ih pozivam da pokrenu postupka registrancije
svih preostalih evidentiranih prirodno i kulturno vrijednih lokaliteta na otoku
Lošinju kako se ovakve situacije više ne bi ponavljale.
Treba li uopće
spomenuti da nikakav odgovor nije stigao?
Ali će
glasnogovornica Grada Malog Lošinj sigurno prvom prilikom izjaviti da je Grad za zaštitu
okoliša i baštine, održivi razvoj, protiv devastacije ...
...
Kada čitam Andrejin tekst uhvati me smjeh misleći na glasnogovornice , vjećnike, predstojnike i svu svitu iz grada. Oni su na razini prvobitne "razmjene". Ti meni ja tebi, ili ti meni ja tebi ništa. U tom kontekstu govoriti o kulturnoj baštini je je smješno. Pa ti ljudi nemaju čime razmišljati o tim pojmovima. Još veća kritika po mom mišljenju ide na ime Rukonić-Ćus zbog toga što joj znanstveno i stručno poštenje ne dozvoljava takvo ponašanje.
...
Stručno poštenje je u funkciji gradske politike, plaćeno iz gradskog proračuna. Nema tih muda da se izloži gnjevu lokalnih moćnika. U Hrvatskoj mkožemo govoriti samo o mitu o struci.
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Nedavno je u Novom listu izašao tekst glasnogovornice Grada Malog
Lošinja prepun pohvala na rad gradske vlasti. Povod za samohvalu pronađen je u
činjenica da je Županijski ured za održivi razvoj i prostorno planiranje nakon pet mjeseci (!) propustio prijedlog novog Prostornog plana Grada Malog Lošinja
na daljnju obradu.
Svatko ima pravo na zdrav život.
...