Ucjena strahom

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

ucjenaKoalicija koju predvodi SDP je očito namjerila dubinski mijenjati Hrvatsku, a to se onima koji su se doživljavali pretplaćenim gospodarima sudbine nimalo ne dopada. Žele izazvati strah, kojim će vezati ruke vladajućoj politici i spriječiti je u vladanju, piše Jasmin Klarić u subotnjem prilogu "Pogled" Novog lista

Nadanja u brzu propast Vlade i raspad koalicije, osim što su od starta bila posve nerealna, sve se jasnije sudaraju sa stvarnošću. Koliko god svekolikoj oporbeno nastrojenoj društveno-političko-medijskoj fronti to bili teško priznati, Kukuriku koalicija će, gotovo sigurno, određivati sadašnjost i budućnost ove zemlje sve do kraja 2015. godine (a i duže, ali, dobro, trljanje soli na ranu ovaj put nije nužno).

Da te gorke činjenice pomalo postaju sve svjesniji i najljući oponenti Milanovićeve ekipe, jasno je iz siline napada koji se slijevaju u gnjevnim valovima ovih dana prema Banskim dvorima. No, osim bijesa gubitnika, u bizarnim napadima, prvenstveno iz Crkve i njenog svjetovnog krila, Karamarkovog HDZ-a, pomalja se i još jedan zajednički nazivnik, gotovo pa obris strategije. Radi se o upotrebi straha.

Naime, ukoliko je političko autsajderstvo za naredno vrijeme neupitna stvar, politički taktički udžbenici zahtijevaju prije svega argumentirane napade na slabe točke obrane trenutno nadmoćnijeg protivnika. U stvarnosti, to se često pretvara u hrpu gluposti, poluinformacija i otvorenih laži kojima se želi zasuti protivnika i p(r)okazati ga pred glasačima kao nesposobnog, nemoralnog i nedostojnog u nekoj budućoj bitci za povjerenje birača.

Hrvatska opozicija (svjetovna i duhovna), međutim, očito se osjeća mnogo dublje ugrožena od aktualne vlasti. Naime, koalicija koju predvodi SDP je očito namjerila dubinski mijenjati Hrvatsku, a to se onima koji su se doživljavali pretplaćenim gospodarima sudbine nimalo ne dopada. Stoga atacima koji se valjaju pritisnuti težinom optužbi i dubokih, vrijednosnih diskvalifikacija, žele postići i još nešto - izazvati strah, kojim će, kao finim tkanjem, vezati ruke vladajućoj politici i spriječiti je u, je li, stvarnom vladanju.

Teško je na bilo koji drugi način zapravo objasniti težinu i dubinu napada iz redova Crkve na političku vlast, koji su lansirani u posljednjih nekoliko dana. Osim duboke ugroženosti vlastite pozicije presuditelja svih vrijednosti i teledirigirane ucjene strahom, praktički je nemoguće (medicinski teorijski instrumentarij ostavimo po strani) objasniti rečenice iz uvodnika »Glasa Koncila« o tome kako »ni jedna vlada, ni u Hrvatskoj ni igdje drugdje, nije dobila mandat da u današnje doba demokracije i pluralnosti koristi državne zakone za nametanje nekih svojih ideoloških stavova«. Ne, vlast su dobili zato da si podjele dva-tri službena BMW-a i da mogu glumiti frajere u svom selu.

Kaptolski Einstein

No, urednik »Koncila« Ivan Miklenić ne zaustavlja se na besmislici o tome da oni koji su dobili vlast zapravo ne smiju vladati. »Vlada, ako želi biti demokratska, ne bi smjela zlorabiti svoju moć da stavove manjine nameće većini, jer je to svojstveno diktatorskim režimima«, napisao je Miklenić. Dakle, nisu samo politologija i logika otišle u crveno. Loše se stoji i s matematikom. Smiješno je to uopće i razlagati, ali ako je vlast formirana na osnovi glasova većine birača, kako, kvragu, onda ona predstavlja - manjinu?!

No, dobro, možda postoji neka teološka teorija relativnosti, koja matematiku u određenim uvjetima izvija kao što se pri brzini svjetlosti događa vremenu... Miklenićevi komentari, međutim, iako su često doživljavanima radikalnima, u odnosu na istupe crkvenih velikodostojnika posljednjih dana bili su čisto umjerenjaštvo.

Kardinal Josip Bozanić, primjerice, čudi se kako političke odluke zadiru u odgoj i obrazovanje i kako se radi o utjecanjima na sustav vrijednosti. Što je posve točno. Ali i dobro. Jer, tko bi trebao oblikovati sustav vrijednosti koji će se podučavati kroz obrazovni sustav? Društvo izviđača? Udruga puhača stakla? Kaptolski kućni savjet? No, eto, zla politika i ideologije, kroz obrazovni sustav, žele oblikovati našu djecu i to, kako veli Bozanić, »zamotane u plašteve tzv. znanstvenosti ili namještenih anketnih ispitivanja«. Dakle, osim što je lijepo vidjeti da je po ovdašnjoj Crkvi znanost dobila status nekadašnje srpske paradržave u Hrvatskoj (koju se uvijek navodilo sa prefiksom takozvana), zdravstveni odgoj koji se eksperimenatalno uvodi u nastavu jednostavno je ideološka smicalica. A znamo i kako joj izbjeći. Vjeronaukom.

Tko je ubio više »naših«?

Preciznije lociranje ideologije vladajućih je od Bozanića izveo sisački biskup Vlado Košić, kojeg je razbjesnila činjenica da se Sisak na jednoj lokalnoj fešti, osim svojim zaštitnikom dičio i - partizanima. Čiji je antifaštički rat započeo 22. lipnja 1941., baš kod Siska. Da, onaj antifašizam iz Ustava. I da, onaj 22. lipnja koji je državni praznik. Dan antifašističke borbe.

»Treba već jednom izabrati - ili odbaciti sve totalitarizme, ili jednako veličati sve zločince! Jer po kojemu ključu su jedni manje zaslužni, a drugi – koji su počinili najviše ubojstava nad našim hrvatskim narodom – zaslužniji za našu prošlost i našu budućnost?«, ovako je svoju ustavotvornu inicijativu objasnio Košić. Kojemu Ustav nije bio na usnama. Ali je njegova promjena jednostavno nužna.

Ili da se u njega uvrste oni koji su počinili manje ubojstava »nad našim hrvatskim narodom«, dakle, ustaše, ili da se, barem, iz njega izbaci i antifašizam i partizani.

I Košić je, usput, proširio doseg prefiksa takozvano; pa tako osim tzv. Krajine i tzv. znanstvenosti, u javnom govoru sad imamo i tzv. osloboditelje Drugog svjetskog rata.

No, čistu i jasno definiciju onog s čime je suočeno sve što diše hrvatski ipak je dao - Sanader. Ante, župan splitsko-dalmatinski, koji je dolazak ministra obrazovanja Zorana Jovanovića u Kaštela nazvao »milicionerskim upadom«. Ukratko, ministar koji je inzistirao na poštivanju zakona u kaštelanskoj školi u kojoj su se đaci upisivali iako nisu za to imali potreban broj bodova je - Srbin i komunist.

Sve te optužbe, međutim, kojima je između redaka uvijek ista, dosadna mantra o tome da su na vlasti (kad na istoj nije HDZ) antikritsti, urbani četnici i jugokomunjare, sve su one, dakle, blaga vodica za ono što se sprema usudi li se vladajuća većina u Saboru ratificirati davno potpisani sporazum Tuđman-Izetbegović o granici Hrvatske i BiH. U tom trenutku, »komunjare i Srbi« avansirat će u zauvijek proklete izdajnike i prodavatelje svete hrvatske zemlje (u stvarnom svijetu ista »dva kamena« su već »prodana« - nema međunarodnog suda koji će ignorirati potpisani sporazum).

Dakle, pouka je jasna: ne usudite se vladati, jer ćemo vas prozivati za bezboštvo, nečistu krv, komunizam i veleizdaju. Poklekne li Milanovićeva Vlada na tu ucjenu strahom (a slijedom primjera Jovanovićeve kaštelanske akcije je za ufati se da neće), Hrvatska će teško u dogledno vrijeme postati uređena, svjetovna država, s vladavinom prava kao pravilom, a korupcijom kao iznimkom.