Zašto Lošinjani šute o Čikatu?

Korisnička ocjena:  / 34
LošeNajbolje 

U još prohladna jutra i kratka, rano sumračna poslijepodneva rijetki se namjernik uputi prema Čikatu. Možda je upravo to razlog opće uspavanosti i šutnje Lošinja na ubrzane promjene koje se dešavaju u prostoru, nepovratne promjene namjene, krajobraza, kulturne mape ... Padaju stabla, padaju malene povijesne vile, padaju molići. Rastu ograde i betonska zdanja, nasipava se more...

hortensiaNajnoviji trendovski izraz korišten u javnom diskursu jest destinacijski menadžment. Odredišni, dakle. Imidž turističke destinacije se stječe na tržištu kroz vizualni identitet i funkcionalna obilježja. Imidž destinacije ima ključnu ulogu u izboru destinacije te u zadovoljstvu turista u usporedbi s njegovim očekivanjima. Kad govorimo o Lošinju kao odredištu prvo bi se trebalo zapitati koji su to sadržaji zbog kojih ljudi dolaze na otok. Možemo li zamisliti da itko dolazi u neko mjesto zbog hotela? Kakav god hotel bio, koje god usluge nudio, hotel je tek smještaj uz neke druge sadržaje. Hotel nije dio imidža, nego tek funkcionalno obilježje neke destinacije. Otmu li hoteli prostor zbog kojeg neka lokacija postaje destinacijom, ti će hoteli opustjeti. 

Kad nekome spomenemo Lošinj, uz standardno more i sunce kao elemente destinacije, ljudi odmah spominju stare austrijske vile za ljubovanje dvorske aristokracije i borove šume. Čikat, dakle, komparativna je prednost Lošinja bez premca i glavni destinacijski adut. Čikat nije destinacijski adut zbog hotela, nego hotelima usprkos. Glavna ljepota Čikata leži u povijesnoj priči i skladu prirode sa ljupkim proporcionalnim vilama okruženima hortikulturnim promišljenim sadržajima. Bez obzira na to što je vile nagrizao zub vremena i što su veoma nedomaćinski držane i tretirane, njihova je ljepota i arhitektonski sklad nesporan.

Kako to da rezultat destinacijskog menadžmenta u Malom Lošinju nije procjena i očuvanje prave vrijednosti Čikata kao cjeline i malenih vila pojedinačno, nego je rušenje vila, šume, okolne hortikulture? Možda odgovor leži u potrebi da se sve napravi brzo, opere i oplodi novac, ugodi ukusu suvremenika skorojevića kojima je destinacija namijenjena. Možda leži u potpunoj neukosti i nedostatku vizije i sposobnosti razumijevanja toga da je ono postojeće vrijedniji razvojni resurs od novih hotelskih predimenzioniranih zdanja. Možda leži u nedostatku politike i kreiranju ad hoc rješenja od jedne do druge sjednice, od jedne do druge ponude.

Bilo bi zanimljivo, a na to građani Lošinja imaju i pravo, doznati koja je razvojna vizija Lošinja kakav ubrzano kreiraju lokalne vlasti i destinacijski menadžeri. Nedavno je obavljen složen posao brendiranja Lošinja i Lošinj je dobio brend otoka vitalnosti. Temeljem kojih razvojnih planova? Kako su oni dostupni građanima? Gdje ih možemo barem vidjeti, ako ne utjecati na njih?
Bilo bi također zanimljivo doznati je li Lošinj u planovima i /ili ad hoc potezima i odlukama doista promišljan samo kao destinacija. Je li netko računao s time da je ovaj otok tek sekundarno destinacija, a prvenstveno lokacija za otočno stanovništvo tijekom cijele godine? Je li računao s time da će otok (možda) biti naseljen i u budućnosti, pa je dobro ostaviti neke resurse budućim generacijama? Gdje se to vidi iz planova razvoja? Brige o zajedničkom vlasništvu?

Hoće li Čikat u kakav se pretvara biti razvojni resurs djeci današnjih mladih Lošinjana, već razbaštinjenih zbog nezejažljivosti i nepromišljenosti današnje generacije? Što im ostaje kao komparativna prednost? Bitno izmijenjene i nadograđene vile u stranom vlasništvu, dugogodišnja koncesija na javni prostor s ograničenim pristupom lokalnom stanovništvu, rasprodano zemljište. Koja je perspektiva na uspjeh budućih menadžera, čime će upravljati? Kad se novi bahati vlasnici, koji nemaju nikakav odnos prema baštini i dugoročnim lokalnim potrebama, zasite trenutačne mode i napuste Lošinj kao što su napustili devastirane crnogorske povijesne gradiće, što će ostati?

Kaže stara narodna poslovica da samo budala uči iz vlastitog iskustva. A tuđih iskustava iz kojih se da učiti je bezbroj, od španjolskih i talijanskih destinacijskih menadžera koji su upropastili svoje obale, preko pretvorbenih i investicijskih marifetluka na crnogorskoj i našoj obali pa do teških i skupih iskustava revitalizacije onoga što se na dugotrajnije «razvijenim» obalama pokušava popraviti. Pitanje je samo ima li na Lošinju ikoga tko je spreman učiti, znači sustavno postavljati pitanja i tražiti odgovore od struke i tuđih iskustava.

Odgovornost je sadašnje garniture na vlasti kao i one prošle da su propustili planirati, da su propustili vrednovati što treba ostati, a što se treba mijenjati. Ad hoc politike i mjere skrojene su za kavanskim stolovima sukladno dnevnim potrebama i oskudnom znanju lokalnih moćnika.

Od onih koji upravljaju prostorom očekuje se da u procesu planiranja zaštite kulturna i prirodna blaga. Nitko to na Lošinju nije učinio. Davnih godina u državi mraka uz financiranje Svjetske banke je izrađen menadžment plan. U njemu su bila naznačena vrijedna područja. Plan nikada nije odmakao dalje od papira. Konzervatorski zavod je 1987. godine izradio stručnu podlogu te nakon toga kategorizaciju kulturnih vrijednosti na Čikatu 1993. godine. Stručnjaci su ocijenili da Čikat obiluje spomeničkim vrijednostima prve i druge kategorije. Neke su od njih vila Hortenzija i Alhambra, danas više nepostojeće.

Lošinjska samouprava nikad nije pomaknula prstom da se zaštita provede. Nažalost ni institucije države nisu dovršile posao nego su ostavile Čikat na milost i nemilost neodgovornim investitorima i nepromišljenim vlastima koji žive i razmišljaju u ciklusima od četiri godine između izbora pa im je planiranje stran i neisplativ napor.

U našem javnom prostoru cirkuliraju tri laži, tri mistifikacije kojima je zadaća da nas pripreme i pomire sa svime što se događa u prostoru i da to primimo kao neumitnost.

Jedna od njih je da je napredak suprotstavljen zaštiti. Štititi životinje, dupine, moliće, drveće i stare zgrade, sve je to lijepo, ali tko onda štiti ljude? Tko ljudima omogućuje život? Ta je suprotstavljenost lažna, jer je napredak nemoguć bez očuvanja resursa koji ga omogućuju. Napredak mora biti održiv ili nije napredak, nego destrukcija. Ne treba biti posebno erudit pa shvatiti da bez dupina, bez čistog mora, bez biološke raznolikosti, bez kulturne baštine, Lošinj ostaje tek degradiran prostor. Napredak, dakle, nije suprotstavljen zaštiti, kao što ne postoji samo jedan mogući smjer napretka. Velika je šteta i u ovom trenutku već procjenjiva, nakon serije rušenja i devastiranja Čikata, što su izabrani predstavnici otočana podlegli ovoj laži i širili je, upravo na uštrb održivog razvoja.

Druga je laž da su samo privatni posjednici dobri gospodari, dok sve ono zajedničko, državno, gradsko, općinsko, mora propadati. Upravo pretvorbena iskustva Hrvatske, u kojoj su se pojedinci i male skupine dokopali društvenog bogatstva i pokrali ga, rasfućkali i degradirali pokazuje da je moć bez kontrole štetna i pomahnitala. Ako prošle generacije nisu dobro gospodarile javnim prostorom, bogatstvom i baštinom, barem ga nisu upropastile, degradirale i rasprodale, razbaštinjujući buduće generacije u korist upitnog današnjeg standarda i napretka. Nisu, dakle, privatni gospodari dobri gospodari, nego sebični gospodari. Velika je šteta što su izabrani predstavnici otočana podlegli i ovoj laži i propustili zadržati kontrolu i zaštititi kulturnu i prirodnu baštinu, nego su je prepustili gospodarenju destinacijskih menadžera, koji u osjetljivom otočnom prostoru gospodare bagerima.

Treća je laž da takozvani razvoj nije moguće spriječiti, pa se onda pobjedničkoj bujici valja pridružiti. Zahvaljujući ovoj laži danas svi u Lošinju šute o općepoznatoj činjenici da se krči šuma, minira i nasipa more, sravnjuju sa zemljom povijesne vile bez građevinskih dozvola, bez sukladnosti s prostornim planovima, bez izdane koncesije od strane nedležnih tijela. Šute i zato što znaju da će se post festum dati i koncesije i dozvole, proslaviti napredak na domjencima i uz sve superlative u naručenim medijskim napisima.

Mit o tome da je zaustaviti promjene nemoguće šire upravo oni koji su bez znanja, promišljanja, planiranja i odgovornosti za date im ovlasti i zadaće podigli ruke i još agitirali za proces degradacije prostora i kulturocid ovakvih razmjera. Velika je šteta da su građani bez ikakva otpora dopustili da im velika količina stranog kapitala pomuti razum i preuzme upravljanje Lošinjem kao destinacijom zaboravljajući da je prostor potpuno neobnovljiv resurs kao i to da je Lošinj prvenstveno mjesto boravka otočana, a tek potom destinacija.