»Žene koje su odbile šutjeti«

Korisnička ocjena:  / 3
LošeNajbolje 

tienanmenth21. svibnja u 12:01 sati administrator ove stranice je na molbu svjedoka zbivanja da vijest plasira na FB, pomalo u nevjerici, napisao sljedeću poruku: Dunja Janković je imala čast da bude uhićena radi zaštite Markićkinog marša protiv ženskog prava na izbor. Stajala je na pločniku promatrajući paradu, no Markićkini redari su smatrali da je preblizu, pa su je pokušali maknuti, da bi je policija uhitila kako bi je zaštitili od njih. Zvuči nevjerojatno ...

Snimci koji su se počeli pojavljivati u medijima pokazali su da je nevjerica bila neumjesna, a kad ih je pod dojmom navoda o zaustavljanju kolone od 15.000 osoba pobudili su mu asocijaciju na danas gotovo zaboravljeni događaj iz 1989. godine kada je na pekinškom Trgu Nebeskog mira (!) jedan Kinez s dvije plastične vrećice u rukama zaustavio kolonu tenkova u vrijeme prosvjeda koji su prerasli u masakr nad prosvjednicima.
Iz pragmatičnih razloga administrator je odolio napasti da tu vijest objavi na ovom sajtu premda je imao snimljene sirove snimke događaja, a zbog nedostatka kreativnosti nije mu palo na um da asocijaciju iskoristi za sugestivan komentar rijeke hodača »za život« zaustavljene istupom jedne osobe već i samim linkom na snimak tog usamljenog Kineza koji zaustavlja tenkove.

 

No povezivanje ta dva događaja bilo je dovoljno nametljivo da nekog anonimnog kreativca inspirira na ovaj jezgoroviti slikovni komentar:
tienanmenS mnogo više rječitosti asocijaciju je „elaborirao" Brano Detelj na portalu Varazdinski.hr napisom pod naslovom

Zapamtite dvije Dunje. Žene koje su odbile šutjeti.

Za desetak dana navršit će se točno dvadeset i sedma godišnjica otkako je fotograf AP-a Jeff Widener okinuo fotografiju koja će mu obilježiti cjelokupnu karijeru.

Tog lipanjskog prijepodneva jedan će hrabri čovjek, naoružan s tek dvije plastične vrećice u rukama, stati ispred nepregledne kolone tenkova što se valjala pekinškim Tiananmenom i postati simbolom otpora posvemašnjem ludilu kineskih vlasti i vječna inspiracija tisućama mirnih prosvjednika diljem svijeta.
Dan ranije kineska je vojska pobila stotine prodemokratskih demonstranata na Trgu nebeskoga mira. Čovjek u bijeloj košulji, kažu neki, zvao se Wang Weilin. To, međutim, nikada nije potvrđeno. Ni dan danas, dvadeset i sedam godina otkako je izašao pred tenkove kineske armije, nije poznato što se s njime dogodilo nakon što su ga dvojica muškaraca odvukla s trga. Pretpostavlja se da je ubijen.

Sjetio sam se njega upravo ovih dana gledajući kako dvije hrabre žene, Dunja Ercegović i Dunja Janković, zaustavljaju obespamećenu gomilu što se valjala zagrebačkim ulicama okupljena pod parolom 'Hod za život'.

Sjetio sam se i Suade Dilberović. Prije otprilike mjesec i pol dana navršile su se točno dvadeset i četiri godine otkako je ova hrabra sarajevska studentica medicine istupila pred naoružane Kukanjčeve soldate, prosvjedujući protiv posvemašnjeg ludila i rata, i pala kao prva žrtva opsade grada na Vrbanja mostu.

Sjetio sam se i hrabre Šveđanke Tess Asplund, koja je ne tako davno sama i goloruka stala na put koloni od tristotinjak nacista što se valjala ulicama Borlangea, suprotstavljajući se tako posvemašnjem ludilu i desnom ekstremizmu u švedskom društvu.

Sjetio sam ih se iz jednostavnog razloga. Zato što svi oni imaju nešto zajedničko – hrabrost i građansku odgovornost. Svi oni bili su spremni mnogo toga žrtvovati samo da bi se nama ovaj svijet barem na trenutak učinio boljim i ljepšim.

Vremena su, dakako, drugačija, okolnosti su drugačije - Hrvatska nije Kina, nije Sarajevo, a nije, bogami, ni Švedska, gospođa Markić nije kineski tenk, što god netko mislio o tome – ali to da netko stane pred nju i njenu izmanipuliranu kolonu, pred premijerovu ženu koja maršira za život dok firma što joj obilato puni obiteljski budžet lifra kontracepcijske pilule, pred pravomoćno osuđenog ratnog zločinca koji maršira za život dok istovremeno na duši ima 116 civila iz Ahmića, pred spodobe obećane celibatu kojima se unatoč tome svaka druga tiče ženskog spolnog organa, ukratko pred nekoga tko želi ograničavati ljudske slobode pod krinkom borbe za život, meni se, eto, u simboličkom smislu učinilo jednako važnim kao i stati pred tenk, pred naoružane vojnike ili pred hordu praznoglavih nacista.

Na trenutak mi se nekako učinilo da za ovu zemlju još uvijek ima nade. Osjećaj je, doduše, kratko trajao. Dunja Ercegović i Dunja Janković ubrzo su uhićene i prepraćene u policijsku postaju.

Baš kao što su svojedobno bili uhićeni Zorana Jančić iz Varaždina i Eugen Babić iz Rijeke, prosvjednici protiv privatizacije javnih dobara i rezanja socijalnih prava kojima sada prijeti kazna od šest do osam mjeseci zatvora. Baš kao i Teodor Celakoski i Urša Raukar prije njih. Baš kao što su u maricu svojedobno bili strpani i Edo Popović, Tomislav Tomašević, Vili Matula i brojni drugi.

I to bi, na kraju krajeva, mogla biti sasvim zgodna ilustracija u kojem smjeru ide ovo društvo. Kada je skupina izmanipuliranih i u političke svrhe iskorištenih branitelja bez ikakve dozvole i protuzakonito uzurpirala Savsku, kada je prijetila plinskim bocama i rušenjem Vlade, policiji nije padalo na pamet da nekoga uhiti i otpravi u stanicu.

Kada je pomahnitala gomila na čelu s Glogoškim, Bujancom, Alićem i Tepešom, zbog trodnevne suspenzije televizije Z1, stupala Zagrebom i uzvikivala 'Za dom spremni', policiji naravno nije padalo na pamet da nekoga uhiti i otpravi u stanicu.

Oduvijek je, uostalom, tako bilo, što je dopušteno jednima, nije dopušteno nekim drugima. Jedno su smjerni katolici i domoljubi koji bi vam virkali u postelju i propisivali što ćete misliti, a drugo su dijabolični aktivisti civilnih udruga koji tobožnjim pravima i slobodama truju vašu djecu.

U neko skoro vrijeme, kada Hrvatska bude nepovratno pretvorena u konzervativnu klerikalnu diktaturu po mjeri Karamarka, Hasanbegovića, Bozanića, Batarela i Markićke, sa zakonima kakve imaju još jedino Iran i Saudijska Arabija, kada i zadnji spomen sekularne države bude zaboravljen, kada i zadnje tekovine modernih zapadnih demokracija budu odbačene, manja će odgovornost biti na onima koji će tu diktaturu provesti u djelo.

Oni, uostalom, s odgovornošću nemaju nikakvih problema. Puno veća odgovornost bit će upravo na vama koji ste šutjeli i sve to mirno, kao da vas se ne tiče, promatrali ispred televizijskih ekrana.

Možda se tada, tko zna, sjetite Dunje Ercegović i Dunje Janković. Žena koje su odbile šutjeti.


Premda je članak o temi »Hod za život« objavljen na na ovoj stranici tek tri dana nakon događaja, kad su svi hrvatski mediji već izvijestili i prokomentirali zbivanja, neki su posjetitelji administratoru zamjerili da od Dunje Janković nastoji napraviti medijsku i političku zvijezdu. Činjenica da je objavljen samo kratki uvod s obrazloženjem razloga stavljanja teme „na dnevni red“ s linkovima na snimke izviješća četiriju glavnih TV postaja trebala bi s „dnevnog reda“ skinuti takve špekulacije. Ako je to itko činio, bili su to gotovo svi hrvatski mediji, no čak ni organizatorica »Hoda za život« im nije predbacila stvaranje medijskih i političkih zvijezda, već ih je frustrirano optuživala za neobjektivnost u izvještavanju.

naslovioba