Rekapitulacija petomjesečnog mandata bivše hrvatske vlade

Korisnička ocjena:  / 2
LošeNajbolje 

ezgifRekapitulacija krajnje nestabilnog petomjesečnog mandata bivše hrvatske vlade ne sugerira bitne promjene u nadolazećem periodu: HDZ je u gotovo farsičnom obliku ponovio istu korupcijsku priču s INA-om, SDP i dalje ne radi ništa, a Most nakon svih iznevjerenih obećanja i dalje nudi reputaciju moralnog autoriteta. Jedino što preostaje su "reforme": šifra za konsenzualno udovoljavanje zahtjevima kapitala.

Bivši kanadski biznismen, bivša časna, filoustaški povjesničar, provincijski psihijatar s mesijanskim kompleksom i Tomislav Karamarko: vlada čiji sastav zvuči kao početak nadrealističkog vica valjda je i morala okončati u posve iracionalnom finalu. Ocrtali ga iz perspektive biografske tragikomedije glavnog antijunaka ili sistemskih uvjeta perifernog kapitalizma, taj rasplet ostaje podjednako nesuvisao. Stoga se pokušaj rezimiranja svega onoga što je najkraća i uvjerljivo najneučinkovitija vlast u povijesti države ostavila iza sebe čini kao unaprijed promašen posao. 

Osim "antikomunističkog" ideološkog zaoštravanja, efikasne financijsko-kadrovske odmazde nad prononsiranim akterima "lijeve kulturne hegemonije", standardnih korupcijskih afera i međusobnih svađa, nakon pet mjeseci vladanja ekstremno-ekspertne desnice ostaje, izgleda, samo želja da ih se što prije zaboravi. Možda je baš zato rekapitulaciju njenog mandata najbolje započeti iz točke geneze koalicijskog kaosa i možda se stoga danas, kada nam po svemu sudeći ostaje oko dva i pol mjeseca do izvanrednih izbora, vrijedi vratiti u august prošle godine – kada nas je čekalo oko dva i pol mjeseca do tadašnjih izbora – ne bismo li se prisjetili koliko je takav razvoj događaja bio neočekivan.

Ostavština bivše vlade
Rezultati CRO Demoskopa, utjecajnog mjesečnog istraživanja popularnosti stranaka, tada su naime HDZ-u davali komforno petpostotno vodstvo ispred SDP-a (31,3 posto naspram 26,6 posto), ali još je zanimljivija – barem iz aktualne perspektive – bila pozicija Mosta. Puzeći iza u međuvremenu skršenog Oraha, nažalost još uvijek živog Živog zida, Hrvatske seljačke stranke i Hrvatske narodne stranke, živopisna koalicija nezavisnih lokalnih lista dijelila je tek 7.-9. mjesto sa Strankom Milana Bandića i slavonskim desničarima iz HDSSB-a, osvojivši mizernih 1,7 posto anketnih glasova: daleko ispod parlamentarnog cenzusa, daleko od ulaska u državni Sabor. Rezultati, naravno, upozoravaju koliko su slična ispitivanja (ne)pouzdana , ali pritom ipak podsjećaju i na sasvim autsajdersku startnu poziciju Mosta.

Samo dva i pol mjeseca kasnije, kompletne predizborne strategije HDZ-a i SDP-a nasukat će se na međusobno izjednačen rezultat; postizbornom retorikom i političkom dinamikom zemlje najednom će zagospodariti labavi savez mahom neiskusnih gradonačelnica i gradonačelnika, ustobočenih u gard moralne superiornosti i riješenih da dokinu partitokratsko mrcvarenje države u ime stručnosti, znanja i meritokracije. Oslanjajući se na volju jedva osam posto ukupnog broja hrvatskih birač(ic)a, oni će u fokalnu točku svih domaćih političkih procesa iznenada staviti famozne "reforme".

Za koju godinu bit će se toga nešto teže prisjetiti, jer će kolektivna memorija vremenom sačuvati tek Oreškovićev kanadski hrvatski, aferu KaraMol i Hasanbegovićev revizionistički desant na kulturno polje; pa ipak, Vlada koju je Most naposljetku sastavio s HDZ-om bila je zamišljena i deklarirala se prvenstveno kao reformska. Sadržaj reformi ostao je, doduše, do samoga kraja ovijen maglom pretpostavljene samorazumljivosti, ali nije ga teško rekonstruirati iz onih nekoliko patrljaka političkog djelovanja kojima raspolažemo: uklanjanje osam velikih tvrtki u državnom (su)vlasništvu s popisa firmi od posebnog nacionalnog interesa kako bi se omogućila njihova privatizacija, prodaja udjela u Končaru neposredno uoči pada s vlasti, produljenje roka za odlazak u mirovinu, ograničenje i poskupljenje javne zdravstvene zaštite, svođenje Nacionalnog programa reformi na dokument o ispunjenju redovnih zahtjeva i uputa Evropske komisije...

Kratki rezime stranačke scene
Ukratko, stereotipan kompradorski program rasprodaje kakvog-takvog domaćeg bogatstva u zamjenu za žilave tranzicijske snove o sustizanju "razvijenog Zapada", rezanje javnog sektora i stezanje radničkih prava u korist kapitala. A što nam ostaje danas, otprilike osam mjeseci nakon što je reformska retorika ispreturala stranačku scenu, brzo slomila najjače i osnažila dojučerašnje autsajdere? Evo rezimea. SDP, koji je pod vodstvom Milanovića prema općem sudu izgubio vlast zato što u svom prethodnom mandatu "nije radio ništa", na nove izbore izlazi opet pod vodstvom Milanovića i to nakon što u opoziciji ponovno nije ništa radio, čekajući da HDZ i Most sami dovrše svoju suicidalnu misiju. Most, taj navodno neslomljivi jamac visokih moralnih i stručnih standarda u domaćoj politici, za nove izbore se sprema nakon što je pogazio staro predizborno obećanje o nekoaliranju, nakon što ga je napustila trećina zastupnika i nakon što nije proveo niti jedan reformski potez u skoro pola godine vladanja, ali taktika koju bira ostaje ista: predstavit će se kao neslomljivi jamac visokih moralnih i stručnih standarda u domaćoj politici.

HDZ, nakon što je sve vrijeme pokušavao pobjeći od kontaminacije korupcijskim aferama Ive Sanadera – predsjednika stranke koji je prodavao nacionalne interese mađarskoj naftnoj kompaniji – sunovratio se s vlasti zahvaljujući korumpiranom predsjedniku stranke koji je prodavao nacionalne interese mađarskoj naftnoj kompaniji. A ako se nekome činilo da bismo na kraju čitavog ovog reformskog cirkusa – koji, kako vidimo, u osam postizbornih mjeseci nije promijenio skoro pa ništa – mogli dočekati barem dezinfekciju javnog prostora od difamacija kojima ga je svojedobno inficirao Karamarko, brzo je opovrgnut prvim istupom predsjednice države nakon pada vlade: samo dan kasnije iskoristila je prekid utakmice Evropskog prvenstva u nogometu Češka-Hrvatska kako bi navijače, koji su bacanjem baklji na teren protestirali protiv Zdravka Mamića i mafijaške privatizacije domaćeg nogometa, nazvala "orjunašima".

Toliko o higijenskim iluzijama nakon Karamarkova pada; dodajmo još da se isto ono Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje je prije nekoliko dana ustanovilo Karamarkovu dužnosničku odgovornost još u veljači izuzelo iz prosuđivanja o vezi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mamića, uz bizarno obrazloženje da bi se njegova izdašna donacija njezinoj predsjedničkoj kampanji mogla smatrati "uobičajenim darom između članova obitelji, rodbine i prijatelja". A dodajmo i to da bi prema Ustavu u nastupajućem razdoblju uoči izvanrednih parlamentarnih izbora upravo predsjednica – evidentno usko povezana s više puta zatvaranim gospodarom hrvatskoga nogometa, evidentno oslobođena bilo kakve sumnje za tu povezanost s nadležne povjereničke adrese i evidentno spremna prekoračivati ustavne ovlasti radi svoga bliskog prijatelja – trebala biti glavnim osloncem državne stabilnosti.

Potraga za jamcem stabilnosti
U hrvatskom reformskom post festumu nižu se tako uglavnom iracionalni i paradoksalni momenti – nakon najavljenih reformi sve ostaje po starom, nakon kompromitirane vlade za državnu se stabilnost brine još kompromitiranija predsjednica, nakon navijačkih baklji nogometom i dalje upravlja mafija – pa se čini da bi osnovnu ostavštinu upravo okončanog ciklusa ovdašnjeg parlamentarnog života pametnije bilo potražiti izvan Hrvatske. I zaista, ondje je nalazimo relativno brzo: domaćim se medijima između sarkastičnih pozdrava bivšoj vlasti i histeričnog moraliziranja o "terorizmu nogometnih huligana", kao posljednji trag političke racionalnosti, uravnoteženosti i dosljednosti, provlače ovih dana usputna upozorenja na perspektivu stranih investitora i dinamiku korištenja evropskih fondova.

Tako naime izgleda pravi jamac državne stabilnosti: susrećemo ga primjerice u riječima potpredsjednika Evropske komisije Jyrkija Katainena koji se nada da će se "politička situacija stabilizirati jer to nije važno samo s gledišta korištenja fondova nego je važno i zbog toga što privatni investitori uvijek traže stabilnost, oni uopće ne vole iznenađanja. Želimo sve najbolje hrvatskim vlastima i političkim strankama da formiraju vladu i razjasne stvari koje se mogu ticati privatnih investitora." A onda u nekoj vrsti provincijskog medijskog eha domaće komentatorice i komentatori podcrtavaju "uvriježeno mišljenje" da domaćoj ekonomiji "kao jedina šansa ostaju strani investitori. Da bi oni došli, pak, potrebno je provesti strukturne reforme i poboljšati investicijsku klimu." I tako dalje: slični se komentari množe sitnim slovima na medijskim marginama, kao pouzdani korektiv domaće političke iracionalnosti i protuteža ovdašnjoj konfuziji, kao glas razuma koji do nas dopire izričući neupitnu potrebu za "strukturnim reformama".

Eto dakle iznova te magične riječi, eto sadržaja reformi kako se pomalja u liku neskrivenih "interesa privatnih investitora": najednom, čitava je scena ponovno postavljena, sve što je prošla vlada obećavala sada se iznova zaziva, a tonalitetom hladne logike naših evropskih tutora ispostavljen nam je finalni paradoks prokockanih reformskih mjeseci. Ne počiva taj paradoks, naime, samo u činjenici da je prošla vlada okončala svoj mandat tako da nije promijenila gotovo ništa; ključno je da reforme koje nije pokrenula sada postaju njena glavna ostavština, pa ćemo i od iduće vlade očekivati prvenstveno da bude reformska. A to što su reforme uglavnom samo nezgrapan prijevod sintagme "interesi privatnih investitora" pritom je manje značajno: naziv "reforma" tu je ionako samo pro forma, važnije je da je postao politička norma.

Bilten, regionalni portal: Reforma kao politička norma