Godišnje rekapitulacije iz bilo koje i bilo čije perspektive obično se uljepšavaju najavama budućih grandioznih akcija / promjena / investicija pa su na tom tragu posljednjih tjedana zaredala razna obećanja. Većina njih odnosi se na izvjesnu komercijalizaciju javnih dobara, prirodne i kulturne baštine, prostora kao preostalog resursa, a sve u ime nekog manje ili više apstraktnog prosperiteta, piše portal H-alter ►
Pokušaj oblikovanja nade u upadljivo se mnogo slučajeva oslanja na "strane investicije" ili barem "europske fondove", a jednako upadljivo, predstavljanje svake takve injekcije kapitala u sebi sadrži i pristajanje na smanjivanje građanskog utjecaja na odlučivanje o prostoru, obično u zamjenu za "nova radna mjesta". Stanovnici se sustavno privikavaju na odnose u kojima egzistenciju zadržavaju ili ostvaruju nekim oblikom odricanja od javne sfere i javnog prostora, i to u okolnostima visoke egzistencijalne nesigurnosti, nepostojanja dugoročnih planova, ali napokon i sa sviješću gubitka.
Ovu je godinu obilježilo nekoliko pobuna koje su na vidjelo izvukle svu bijedu hrvatskih strateških i lokalnih politika te zakonodavstva, poput protivljenja novom Zakonu o pomorskom dobru, energetskim projektima na Cetini, ideji o porezu na nekretnine, uvodu u privatizaciju vodnih dobara, a u manjem mjerilu borbe za slobodan pristup plažama, zaštitu kulturnih spomenika, očuvanje Plitvica od fatalnog zagađenja...
Dok se rasprave i pregovori o sudioničkom upravljanju odvijaju u ograničenoj NGO sferi, a o njima gotovo isključivo pišu nezavisni mediji, izbor između "domaćeg" biznis-divljaštva i "stranog kapitala" predstavljen je u popularnom diskursu jedinim i konačnim. Ucjena je obojena i kvazidomoljubnom retorikom, jeftinom i uvijek nategnutom lokalpatriotskom bljuzgom koja zamjenjuje sjećanja, egzistencijalnim strahovima i nesklonošću prema političkoj borbi, no kako god kontekstualizirali promjene, dominantan osjećaj je nemoć, a posljedica nevoljkost većine da sudjeluje u odlučivanju.
Sve ovogodišnje borbe u velikoj su se mjeri oslanjale na provokaciju nacionalnog ponosa i strašenja vanjskim neprijateljem, s vrlo nesigurnim pokušajima da se, van nacionalističke retorike, formulira tko smo to "mi" i što je to "naše".
Filozofija kupi jeftino (ili otmi), prodaj skupo
Ono što se pred takvim dilemama često zaboravlja, bilo da se radi o korištenju pomorskog dobra, kvartovskog parka, vlasništvu nad obradivim zemljištem ili atraktivnim nekretninama, poduzećima ili bankama, jest da i najsitnija lokalno podržana uzurpacija od strane "našeg čovjeka" crpi istu temeljnu tržišnu filozofiju kao i krupni kapital: kupi jeftino (ili otmi), prodaj skupo. One mrvice i lažan osjećaj bar djelomične kontrole koje građanima eventualno ostavlja "naš čovjek" samo su kvalitetna priprema za konačni gubitak, nebitno od koga, jer pristajanjem na te mrvice postajemo sudionici u smanjivanju vlastitih prava, radnih, građanskih, prava na prostor, obrazovanje i zdravlje, a time i izuzeti od otpora.
Ipak, domaće kokošarenje i svojevrstan je demokratski trening, vulgarno, ali i pristupačno suočavanje te situacija u kojoj je teško, no lakše djelovati nego u kontekstu globalnog kapitalizma. Spomenute su ovogodišnje pobune i pobunice stoga iznimno važne jer je napokon u fokus prodrla tema zajedničkog interesa, a za punu demokratizaciju, ako pretpostavimo da za to uopće ima vremena, ostalo je još izbiti njihov lažni nacionalni nazivnik. Naime, dok god smo nacija koju je moguće plašiti "Rusima", "Turcima", "Kinezima" koji će oteti narodno blago, dotle će se miješati perspektive i interesi hrvatskog građanstva i hrvatske mafije, na korist mafije, naravno.
Kako i ovaj tekst čitate na nezavisnom portalu, vjerojatno se čini deplasiranim očekivanim čitateljima pisati o onom što i sami (i bolje) znaju, no pravi izazov stoji upravo pred takvima. Naime, otvoren je, po prvi put nakon rane privatizacije u jeku rata, nešto širi prostor da se otpori artikuliraju mimo nacionalnih i nacionalističkih predznaka, a s obzirom na niz okolnosti koje su civilne aktere zadnjih godina izgurale iz zone relativne ugode na ulice pa i u stranačku politiku, ta je artikulacija ostala baš nama, nesklonima i/ili nevičnima populizmu, relativno malobrojnima i ograničenih kapaciteta, ali moguće sa sasvim dovoljnim setom znanja, motiva i odgovornosti za ulazak u šumu. Najlakše dići ruke od svega, ako taština dozvoli. E pa, sretna nam nova godina!
H-alter.org: Boj se vuka, boj se lisice, Diana Magdić
Komentari:
a ovako to izgleda u današnje vrijeme.
Francuzi ne dozvoljavaju da ih vlada yebe u zdrav mozak, a nama su mozak isprali popovi i lopovi.
iz članka » i najsitnija lokalno podržana uzurpacija od strane "našeg čovjeka" crpi istu temeljnu tržišnu filozofiju kao i krupni kapital: kupi jeftino (ili otmi), prodaj skupo. One mrvice i lažan osjećaj bar djelomične kontrole koje građanima eventualno ostavlja "naš čovjek" samo su kvalitetna priprema za konačni gubitak, nebitno od koga, jer pristajanjem na te mrvice postajemo sudionici u smanjivanju vlastitih prava, radnih, građanskih, prava na prostor, obrazovanje i zdravlje, a time i izuzeti od otpora.«
Sjećam se da je na pobune protiv uzurpacija na našem otoku "naš čovjek" često reagirao komentarom "pustite ljude da rade".
HDZ-ovs ka vlast intervenirala je 1991. kad je pobunjenička lokalna vlast, SAO Krajina, imenovala svoje ljude na čelo NP-a Plitvička jezera... PIŠE ANTE TOMIĆ: 'I nijedna, ponavljam, nijedna vlast od tada, ni austrougarska, kao ni starojugoslaven ska, ni ustaška, ni komunistička, nije naudila Jezerima. Sve dok nisu došli hadezeovski tudumi i u svojoj ih besramnoj gramzivosti usmrdili govnima iz crnih jama...'
www.jutarnji.hr/.../6908841