Vijest u Novom listu o potpisivanju dogovora o izradi zajedničkog Master plana turizma za Cres i Lošinj popratila je zbunjujuća fotografija na kojoj se iza olovkama i papirima zauzetih potpisnika sporazuma - direktora turističkih zajednica, lošinjske i creske, te predstavnika turističkih tvrtki Lošinjske plovidbe i Jadranke - važno koče gradonačelnica Malog Lošinja i gradonačelnik Cresa, koji, izgleda, nemaju nikakve uloge u kreiranju toga plana, osim što su ga unaprijed podržali ⮞
Iza anglizma master plan skriva se sveobuhvatni, glavni plan, nastao na temelju najširega uvida u što i koji za što daje opće smjernice. Cres i Lošinj, će, dakle, budući da za turiste ionako predstavljaju jedinstveno odredište, zajedno sačiniti glavni plan turizma. Budući da su lokalne vlasti odgovorne za upravljanje razvojem zajednice, a važnost koju daju turizmu diskrecijski je element njihove odgovornosti i aktivnosti, stavovi i politike nositelja javne vlasti jedine su koje trebaju ponuditi glavni plan i smjer razvoja turizma na otocima, koji osim što su destinacije i mjesto su za život više tisuća otočana. Pitanje je koliko javnost uopće uviđa perverznost ideje da donošenje glavnog plana razvoja turizma na nekom području, još k tome području omeđenom sa svih strana morem, povjeri turističkim tvrtkama kojima to područje predstavlja polje za oranje, resurs za ostvarenje zarade, priliku za oplođivanje kapitala. Interes kapitala uloženog u turističku infrastrukturu, turistički proizvod i u kreiranje razvojnih dokumenata koji potkrjepljuju interes tog kapitala direktno je suprotstavljen interesu zajednice, koja treba omeđiti stvarni i potencijalni štetni utjecaj turističkog poduzetništva. Upravo zato razvojni planovi turizma moraju ponuditi okvir za zaštitu okoliša, socijalno-ekonomski diskurzivni okvir te ponuditi plan i zaštitne mehanizme kako se nositi s dugoročnim utjecajima turizma na razvoj zajednice. Umjesto toga, ponosimo se time što - i to ne prvi put - lisica čuva kokošinjac. Kao u slučaju odgovornosti za upravljanje zaštićenom Park šumom Čikat, koju zajednički snose Grad Mali Lošinj, Jadranka i Javna ustanova Priroda pri čemu jedino Jadranka ima resursa da ičim upravlja, a posljedice su vidljive prostim okom – sve je manje šume, a sve više turističke infrastrukture.
Navala investitora na Mediteran kakav je nekad bio
Grad Mali Lošinj usvojio je i ponosno 2013. godine objavio Program razvoja održivog turizma, koji je sačinio Institut za turizam, koristeći metodologiju UNWTO za održivi razvoj turističkih destinacija, pri čemu su aspekti održivosti grupirani u odnosu na: stanje zaštite prirodnih resursa, stanje zaštite socio-kulturnih resursa te dugoročno održive gospodarske procese. Pet godina nakon donošenja toga dokumenta nikome nije palo na pamet da sačini vrednovanje primjene tog dokumenta i realizacije terminskog plana, koji obuhvaća razdoblje od 2013. do 2020. godine. Umjesto toga, Master plan sačinit će nam turističke tvrtke sukladno svojim željama i interesima, a za to im, dakako, ne treba Institut za turizam nego tvrtka Horwath H(otel) T(ourism) L(eisure), specijalizirana za širok raspon usluga turističkim korporacijama, od izvještaja o procjeni i upravljanja imovinom preko kreditiranja i restrukturiranja pa do izrada strateških planova turizma. Znamo li da je Grad Mali Lošinj već jednom Masterplan razvoja Čikata ugradio kao polazišnu osnovu u Urbanistički plan uređenja Čikata, možemo lako pretpostaviti da će Master plan turizma na Cresu i Lošinju biti glavni argument za sve ustupke investitorima na uštrb lokalnoj zajednici i održivosti.
Zbiva se to gotovo istovremeno s primanjem priznanja Hrvatske turističke zajednice za najbolju ljetnu odmorišnu destinaciju „zahvaljujući očuvanoj prirodi, bogatoj bio zraznolikosti, lječilišnoj klimi s više od 200 sunčanih dana godišnje, zraku vrhunske kvalitete te kristalno čistom moru. ...Uz bogatu floru, otok vitalnosti može se pohvaliti i rezervatom dobrih dupina, s 280 km mirisnih šetnica i pješačkih staza i brojnim plažama i uvalama." Obrazloženje nagrade, baš kao i vrednovanja pariškog Le Monde-a koje je Lošinj svrstalo među top 20 destinacija, uz gostoljubivost i dobru uslugu ističu očuvanu prirodu.
Opće je znanje da je primarna motivacija za turizam koja ni do danas nije smanjena sadržana u famozna četiri S: Sea, Sand, Sun, Sex. Ovoj je motivaciji, razvojem masovnog turizma kojim su poharane brojne destinacije, pridodana nostalgijom pogonjena potraga za mitovima koji postoje u maštanjima turista o mjestima u koja odlaze i o domaćinima. U toj maštariji o željenim mjestima nostalgija izražava projekciju ideala, kojeg ne živimo u sadašnjosti, u prošlost. U modernom turizmu nostalgija je fokus pomakla na čežnju za dalekim i očuvanim. Ono što je bilo nepristupačno u prošlosti postalo je ponovno pristupačno u sadašnjosti u onim dijelovima svijeta koje se doživljava i promovira kao tisućljećima nepromijenjenima. Široko rasprostranjeni turistički mitovi smatrali su da je u dalekim, rubnim dijelovima suvremenoga svijeta još uvijek moguće naći posljednje ostatke nepatvorene prošlosti, idealnoga društva, nepokvarene prirode, autentične, žive kulture plemenitih divljaka. Turizam tako opstaje obećanjem ispunjenja nostalgične čežnje za prošlošću i putovanjima u destinacije gdje se ostaci prošlosti još uvijek mogu iskusiti. Međutim, sve lakša pristupačnost tih mjesta ubrzo je uništila kvalitete zahvaljujući kojima su postali atraktivnim turističkim rajevima. Ma kako rajske, primitivne ili netaknute osobine ta mjesta sačuvala, dolaskom masovnog turizma one su uništene. Na te navodne ostatke prošlosti, među njima i „Mediteran kakav je nekad bio" navalili su investitori koji su brzo i nepopravljivo uništili samu bazu njihovog imidža netaknutih krajeva koji je na početku privlačio turiste. Hawaii, Tahiti i Bali najbolji su primjeri toga procesa, ali ima ih i bezbroj drugih u kojima su ostaci dotad netaknute prirode pali žrtvama neumoljive ekonomske eksploatacije. Svi znamo što je preostalo: ograđeni nacionalni parkovi s upravama, od kojih su mnogi ugroženi ulascima prekomjernog broja ljudi i pretjeranim turističkim korištenjem. Masovni turizam (planirana) je budućnost i naših otoka, jer povećanje smještajnih kapaciteta nije pretpostavka za elitni turizam, najavom kojeg nas sustavno obmanjuju.
Koncesija investitorima za izradu Master plana
Kako je tu pozicionirano naše otočje? Dovoljno je pogledati fotografije koje dijele promotori turizma, hotelske kuće, turističke agencije i zajednice da bismo znali što je najvrjediniji turistički resurs, što draška maštu, hrani mogućnost da nostalgija bude zadovoljena, da barem nakratko, uz pijesak, more, sunce i seks nađemo ostatke divne, nekomplicirane i nepokvarene prošlosti. Nisu predmeti želja na tim fotografijama ni spa ni ležaljke uz koje su servirani kokteli sa suncobranima (kako to tvrdi naš ministar turizma) niti miniranjem, pikamiranjem i betoniranjem poravnate uvale, nego samoniklo raslinje što se naslanja na grote uz neukroćeno more i divlje plaže. I izostanak drugih ljudi. Prazna plaža, prazno polje, slap bez ikoga tko snima selfie, usamljen plivač, vizura bez ljudi, to je turistički san ljudi koji dolaze u malu zemlju za veliki odmor, na Mediteran kakav je nekad bio, na otok vitalnosti, da se sklone od gužve, od betona, od uniformnosti, od komercijalizacije. Može li to istovremeno biti i cilj potpisnika ugovora za izradu Master plana turizma Cresa i Lošinja, koji moraju opravdati svoje megalomanske investicije, zahvate u prirodi, izgradnju novih i novih turističkih kapaciteta i resorta, čija ideja je direktno u suprotnosti s najčešćom motivacijom za turističkim putovanjem? Jasno je da ne može. Baš zato planiranje mora i treba biti u rukama predstavnika lokalne zajednice, ako joj je cilj što duže očuvati vrijednost prostora, bioraznolikost, prirodni pejzaž i mogućnost da turizam bude održiv, a ne da pohara prostor i, posljedično, raseli stanovništvo.
Predstavnici lokalne samouprave trebali bi biti ti koji balansiraju između koristi i štete za lokalne zajednice i za održivost turističkog gospodarstva, naročito ako je turizam jedina ili gotovo jedina gospodarska grana na tom prostoru, kao što je to na našim otocima. Uspostava ravnoteže između doprinosa turizma stvaranju prihoda i povećanju životnog standarda i negativnog utjecaja turizma kao što je povećanje troškova života, povećanje stope kriminala, zlouporaba droga, prometne gužve i problemi s parkingom, sezonsko zapošljavanje te devastacija prostora i time neodrživosti turističkog gospodarstva zahtijevaju ozbiljno planiranje i nikako ne mogu biti ni cilj niti sadržaj planiranja ni turističkih korporacija niti turističkih zajednica.
Istraživanja pokazuju, a znamo to i primjenom najobičnije metode opažanja, da su oni koji polučuju koristi od turizma skloniji prepoznati i hvaliti njegove pozitivne učinke, a minorizirati negativne učinke, pa tako podrška ovisi o razini njihove uključenosti u turističko poslovanje. U svjetlu tih rezultata Ap (1992) je predložio teoriju socijalne razmjene kao odgovarajući teoretski okvir prema kojem oni koji imaju koristi od turizma obično podržavaju njegov razvoj tolerirajući negativne utjecaje u zamjenu za materijalne koristi. Murphy (1983) i Lankford (1994) istraživali su stavove o posrednim i neposrednim koristima od turizma predstavnika lokalnih vlasti u odnosu na stanovnike i poduzetnike. U obje studije stavovi poduzetnika i predstavnika javne vlasti su više ili manje usklađeni, dok su se stavovi stanovnika razlikovali. Predstavnici vlasti percipiraju pozitivne učinke turizma na kvalitetu života, prihod i izgled mjesta. Stanovnici prepoznaju negativne učinke kao što su degradacija okoliša, kriminal i porezi na nekretnine, dok poduzetnici to ne primjećuju. Konačno, u destinacijama koje su u inicijalnoj fazi životnog ciklusa (da, i destinacije imaju životni ciklus!) stavovi su generalno pozitivniji u usporedbi s onima u fazi razvoja. Zanimljivo je spomenuti da je istraživanje pokazalo da većina ispitanika ne bi preporučila članovima svojih obitelji zapošljavanje u turizmu jer turizam generira samo slabo plaćena radna mjesta.
Bez obzira na postojanje nikad evaluirane lokalne turističke strategije, bez obzira na postojanje brojnih istraživanja i znanja o turizmu i posljedicama koje masovni korporativni turizam ima na ljude i prostor, bez obzira na postojanje Instituta za turizam, Master plan turizma Cresa i Lošinja radit će specijalizirani servis investitora, dok će lokalne vlasti biti samo statisti. Nastavak je to niza odustajanja od vlastite zadaće i davanja koncesija na odlučivanje onima koji su usmjereni samo na (vlastite) koristi, a ne mare za (tuđe) štete. Bez obzira na sva načela planiranja, Grad Mali Lošinj i Primorsko – goranska županija, oni koji bi po definiciji trebali planirati, prepustili su ogromni prostor u području Natura 2000 od 320 hektara investitorima u turizmu, baš kao što su 2008. godine odustali i gorljivo tražili ukidanje rezervata dupina i preventivne zaštite dijela mora uz istočnu obalu Cresa i Lošinja, tog istog od 26. srpnja 2009. godine nepostojećeg rezervata koji danas ističu kao argument za turističke nagrade.
Otok vitalnosti, prvi od 1000 u kreiranju privida i laži!
Komentari:
Logika govori da bi prvo u suradnji sa javnošću i zainteresiranim firmama trebalo napraviti Urbanistički plan za neko područje, pa neka si onda firme unutar zadanih okvira rade svoje master planove.
Po sadašnjoj praksi ispada da urbanistički planovi moraju poštivati odredbe iz Master plana.
Karipski raj u Hrvatskoj
......
Nasuprot tome, u najpoznatijim i najposjećenijim europskim destinacijama, kao što su Francuska, Italija ili Španjolska, turizam sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s oko dva do četiri posto, jer se istovremeno razvija prerađivačka industrija s visokom tehnologijom, u kojoj se uloženi kapital vraća ponekad i za samo tri do četiri godine, a ne za 15 do 20 kao u turizmu. Zato su one među najbogatijima na svijetu.
Kako se računa slavni hrvatski turistički prihod? (Koji neki naivni i dobronamjerni novinari uporno nazivaju zaradom. Zarada je, međutim, ono što ostane kad se podmire svi troškovi, a ovdje je riječ o svemu zajedno, o ukupnom prihodu ili točnije o ukupnom prometu.) Nekada je to bilo jednostavno. Broj noćenja pomnožio se s procijenjenom dnevnom potrošnjom svakog turista i rezultat je bio na stolu. I po toj metodi ispada lijep iznos, ali ni približan onom koji se iskazuje svake godine. Očito je u igri satelitski račun Svjetske turističke organizacije. A kako se skupljaju podaci kojima se računa? Kao i kod svake statistike, uzorkom i anketom. Kad se sve to zna, nije teško zaključiti zašto brojka o direktnim stranim investicijama u hrvatsko hotelijerstvo koju daje Ministarstvo turizma ima tako malo veze s realnim stanjem. Kajla. Nula bodova, kako bi rekla kolegica Koretić.
Napuhavanje i preuveličavanje važnosti turizma nekad je imalo opravdanje u borbi za novac iz saveznog i republičkog investicijskog fonda (koji su nestali još 1965.), ali turizam je bio i realno važan. On je donosio devize neophodne za poslovanje i razvoj cjelokupne ekonomije, posebno prerađivačke industrije, zapošljavao je nezaposlene i razvijao siromašnije krajeve zemlje. Što je od toga aktualno danas? Ništa. Devize nikome ne trebaju, radnike se mora uvoziti, a siromaštvo se preselilo na sjever, u nekad bogatu slavonsku ravnicu. Preostale su još samo političarske ambicije i njihove šarene maske. Kako je glasio onaj slogan? Hrvatska raj na zemlji. Kao karipski rajevi, Tahiti ili Portoriko.
www.portalnovosti.com/.../
hohšaplerski trik za blefiranje tobožnjom stručnošću, ideja o "međunarodnom parku tamnog neba", ako nije ukradena sada je već ofucana jer još prije osam godina bila je uzalud izložena na ovoj stranici u članku Lošinj kao zvjezdani park? volim-losinj.org/mrak-projekt/1732-losinj-kao-zvjezdani-park.
Prije 11 godina na ovoj stranici se rapravljalo o devastaciji Osorščice od strane sada mađarske naftne kompanije INA, ali unatoč primjedbama, gradska vlast je planom prostora dopustila daljnju devastaciju gradnjom žičare. Uz članak Saga o devastaciji Osoršćice se nastavlja volim-losinj.org/.../... pod "Povezani članci" su linkovi na petnestak članaka o toj temi, a među njima i na članak Ne žićari na Osoščicu Planinarsko ekološke sekcije Hrvatskog planinarskog društva "Zagreb - Matica", najstarijeg i najbrojnijeg planinarskog društva u Hrvatskoj volim-losinj.org/.../82-iara.
Topalović je i mišljenja da Lječilište Veli Lošinj treba što prije privatizirati. "Zašto Cres-Lošinj ne bi bila vodeća europska otočna destinacija, kao što je to postao Hvar?", upitao je Topalović na početku svojeg izlaganja, piše Purić, ali nije napisao čime je dokazao da je radi tog cilja nužna privatizacija. Vjerojatno taj stručnjak to nije ni rekao, a retoričko pitanje nije argument za privatizaciju. Poslije toga govorila je lošinjska gradonačelnica Ana Kučić o projektima koje Grad ima u 2020. godinu, što nameće zaključak da je nakon prije dva tjedna održane svečane predizborne sjednice GV ovo bio prvi skup građana u sklopu operacije Reizbor iste vladajuće klike tijekom koje će biti još oho-ho sličnih prezentacija. Uslijedila su pitanja iznajmljivača - od svojih je pitanja u startu odustao Josip Lulić, kazavši da ne želi zamarati okupljene nakon što su uvodna izlaganja trajala sat i pol i time razotkrio taktiku izlagača. Lucio Jurjako postavio je pitanje je li poznat uzrok onečišćenja plaže na Bojčiću, našto mu je Ana Kučić odgovorila da je utvrđeno da su to masti i deterdženti nepoznatog porijekla, a da je u prijedlogu proračuna temeljita sanacija plaže. Dobro je da se zbog pitanja nije zgražala "A zašto baš sad?".
Antonio Badurina mišljenja je da struka nije bila uključena u izradu prijedloga "Master-plana", našto mu je Cvitković odgovorio da je struka zastupljena jer su sudjelovale turističke zajednice Lošinja i Cresa, "Jadranka", "Plavi svijet", Lošinjski muzej i drugi, te zatražio od Badurine i neki konkretan prijedlog, što je čisti bezobrazluk arogantnog hohštaplera. Publika nije dužna davati prijedloge, a predlagači su plaćeni za obranu svojih prijedloga. Ako se od publike očekuje da daje prijedloge, što će nam Horwath HTL?
Badurina je odgovorio da se u planu govori o zdravstvenom turizmu, a Lošinju fali liječnika, a na to je reagirao Topalović kazavši da zdravstveni turizam s gostima koji mogu platiti zdravstvenu uslugu nema veze s javnim zdravstvom. Drugim riječima, javno zdravstvo prema Topaloviću služi onima koji ne mogu platiti uslugu. Nazdravlje
Bruna Tarabocchia Vlakančić je pitala "Koliko se još hotela planira i koliko će prirode pritom još biti uništeno?". Purić nije napisao je li ili nije dobila odgovor. Nada Mužić upitala je koliki je udio stanovnika Lošinja među iznajmljivačima smještaja na otoku, ustvrdivši da ovdašnje stanovništvo plaća infrastrukturu, a stanovnici drugih gradova koji ovdje iznajmljuju samo odnose dobit. Cvitković je odgovorio da taj udio iznosi između 60 i 80 posto.
Zbog svega ovoga s pravom može reći da je završetak ovog članka od prije godinu dana bio upozorenje. Koje nitko nije poslušao. Citiram: Bez obzira na postojanje nikad evaluirane lokalne turističke strategije, bez obzira na postojanje brojnih istraživanja i znanja o turizmu i posljedicama koje masovni korporativni turizam ima na ljude i prostor, bez obzira na postojanje Instituta za turizam, Master plan turizma Cresa i Lošinja radit će specijalizirani servis investitora, dok će lokalne vlasti biti samo statisti. Nastavak je to niza odustajanja od vlastite zadaće i davanja koncesija na odlučivanje onima koji su usmjereni samo na (vlastite) koristi, a ne mare za (tuđe) štete. Bez obzira na sva načela planiranja, Grad Mali Lošinj i Primorsko – goranska županija, oni koji bi po definiciji trebali planirati, prepustili su ogromni prostor u području Natura 2000 od 320 hektara investitorima u turizmu, baš kao što su 2008. godine odustali i gorljivo tražili ukidanje rezervata dupina i preventivne zaštite dijela mora uz istočnu obalu Cresa i Lošinja, tog istog od 26. srpnja 2009. godine nepostojećeg rezervata koji danas ističu kao argument za turističke nagrade.
Prije se radilo prema Jadrankinom master planu za koji je Jovićka javno rekla da ga građani ne mogu vidjeti jer je to privatni dokument. Sada će Jadranka i Lošinjska plovidba uz blagoslov gradskih čelnika dati da im master plan za oba grada napravi specijalizirana tvrtka Horwath prema njihovim zahtjevima kao što je već napravljen prostorni plan za golf na Mataldi. Gradonačelnici, odbori gradskog vijeća i sama gradska vijeća bit će u tome samo statisti, a građani pasivna publika. Genov piše da bi predstavnici lokalne samouprave trebali "balansirati između koristi i štete za lokalne zajednice i za održivost turističkog gospodarstva", ali prema dosadašnjem tijeku stvari i zbog očigledne podkapacitirano sti lokalne samouprave možemo biti sigurni da će stvarno balansiraju u korist investitora, a verbalno, neobvezujućim praznim frazama za održivost.
"pričaju o nekakvom zdravstvenom turizmu, koliko i koji su to medicinski timovi i iz kojih područja medicine djeluju po hotelima te nedo.ebene turističke firme?
gdje su ti kardiolozi, pulmolozi, reumatolozi, ortopedi i drugi specijalisti sa svom potrebom opremom i medicinskim osobljem?
kad bi na Lošinju postojao nekakav zdravstveni turizam građani ne bi na gotovo svaki pregled morali putovati u Rijeku, nego bi većinu toga obavljali na Lošinju.
pogledajte si prvi bus koji u 4,45 kreće iz Malog Lošinja, putujuća bolnica, pun je građana koji idu na specijalističke preglede u Rijeku, i zato molim i ministra i gradonačelnicu i predsjednika uprave da prestanu srati o nekakvom zdravstvenom turizmu na Lošinju, ovdje postoje samo šetnice o kojima je bivša direktorica TZ neumorno govorila."
volim-losinj.org/.../...
Negdje si napisao da nisi sa otoka i da te za sve ovo ne bi trebala biti briga.
Ali svi vidimo da te za ovo jako briga, pa nas cijele dane i noći jedan mudrac sa kopna uči o rizicima golfa, što mi jadni glupi otočani nikako ne možemo skontati.
Da te pitam nešto. Znaš li ti kada na ovom otoku počinje život?
Negdje oko 3,30 ujutro kada se ljudi u Velom bude i kreću na bus koji u 4,30 polazi za Rijeku. Taj bus popularno zovu bolnica na kotačima ili putujuća bolnica, zato jer gotovo svi putnici idu na specijalističke preglede u Rijeku ili u posjete nekom svom koji leži na bolničkom odjelu.
E sad, vratimo se na tvoju priču o rizicima koji po tebi postoje, ali su vrlo mali.
Mene zanima tko će za sve preuzeti odgovornost ukoliko ipak dođe do zagađenja jezera.
Tko će na sebe preuzeti troškove sanacije jezera i podzemnih tokova kojima je jezero zagađeno?
Koliko godina će trajati detoksikacija cijele te priče? Tko će financirati vodonoac ili podmorski dovod pitke vode sa kopna ili neko treće alternativno rješenje?
Tko će platiti liječenje oboljelih i isplatiti odštetu oboljelima i njihovim obiteljima? Hoće li odgovorna osoba priznati svoju krivicu za oboljenja od malignih bolesti ili će to trebati dokazivati po sudovima? Kad preuzimaš rizik, onda moraš znati i koliko će te na kraju sve to koštati.
Zanima me i kako se zove ta odgovorna osoba.
Da li je to investitor ili izrađivač studije ili gospodin objektivno ili ing tuljan koji posjeduje fotošopirane diplome nekoliko relevantnih fakulteta.
ili je to Ana Kučić, ili Andrino Maljevac i onih devet klaunova koji su zajedno sa njim digli ruke.
Andrino bi volio da su svi jednoglasno digli ruke, pa da bude kolektivna odgovornost svih, ali yebi ga.
Ili je odgovorna osoba gospodin iz Rijeke koji je rekao, oni to hotje pa neka im."
volim-losinj.org/.../...