Virus koji nije opasan samo za zdravlje

Korisnička ocjena:  / 20
LošeNajbolje 

Kako je jedan životinjski virus koji je, navodno, sa šišmiša prešao na čovjeka negdje u središnjoj Kini krajem prošle godine, dao pravo gradonačelnici Malog Lošinja da se stavi iznad ustava i zakona? Panika koju je izazvao virus probudila je u gradonačelnici Malog Lošinja diktatorski nerv. Pa je 16. ožujka požurila i prije svih donijela Odluku o ograničenju rada i mjerama ponašanja 

Kako je jedan životinjski virus koji je, navodno, sa šišmiša prešao na čovjeka negdje u središnjoj Kini krajem prošle godine, uništio pravnu državu u Republici Hrvatskoj? Panika koju je izazvao isprovocirala je nezakonite reakcije županijskih i lokalnih stožera civilne zaštite koji su si dali za pravo da nezakonito ograničavaju temeljna ljudska prava koja su zaštićena i Ustavom Republike Hrvatske.
Radi se o pravu na rad i pravu na slobodno kretanje. Nažalost panici je podlegla i Vlada RH koja je prilikom izmjena Zakona o sustavu civilne zaštite propustila priliku da na pravni/ustavni način ozakoni nužna ograničenja štićenih ustavnih prava. Niti jedno pravo a ni sloboda nisu, naravno, apsolutne kategorije pa ni ona koja su garantirana ustavom. I ustavna prava mogu se ograničiti, ali samo zakonom kako bi se zaštitili sloboda i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral ili zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju. Dakle jasno je da se i pravo na rad i pravo na slobodno kretanje mogu ograničiti ako to zahtjevaju posebne situacije kakva zasigurno jest i pandemija korona virusa. Ali ta ograničenja moraju biti zakonom određena.

Članak 17. Ustava kaže da se: „U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti
države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike."
Iako bi Ustav RH trebao biti jasan svim čelnicima svih razina vlasti i iako je njegova primjena obvezujuća, na žalost trenutno je to mrtvo slovo na papiru. Vlada RH je predložila, a Sabor RH u hitnom postupku usvojio Zakon o dopuni zakona o sustavu civilne zaštite kojem je dodao samo jedan članak sa dva stavka (čl. 22.a) da ozakoni nužna ograničenja osobnih prava s ciljem zaštite zdravlja građana. Citiram ga: "(1) U slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
(2) Odluke i upute iz stavka 1. ovoga članka donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana.

Tom dopunom zakona odnosno tim člankom nije nažalost ispunjen cilj, odnosno nije kako to nalaže Ustav RH dano izričito i jasno pravo Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske da ograničava ustavna prava građana. Tim člankom je dano pravo Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske da donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (to su radili i do sad), ali nije dalo jasno pravo Stožeru da može ograničavati ustavna prava građana. Prilično je nejasno kako je takva omaška promakla i

ozbiljnim pravnicima u Saboru (Grbin, Bauk npr.). Nakon usvjanja Zakona o dopuni zakona o sustavu civilne zaštite odnosno stupanja na snagu Zakona, Stožer je donio odluku kojom se ograničava nečije pravo na rad. Vjerojatno je takva odluka i nužna, ali na žalost nije ustavna. Samo jednom rečenicom - odredbom ili jednim stavkom u dopuni Zakona a za koju bi glasale dvije trećine saborskih zastupnika postigla bi se suglasnost s Ustavom RH. Odredbom dopune Zakona prema kojom Stožer civilne zaštite samostalno „donosi odluke i upute" u situaciji panike  i straha otvara put diktaturi nesagledivog potencijala.

Panika na Prvom od 1000
Kako je jedan životinjski virus koji je, navodno, sa šišmiša prešao na čovjeka negdje u središnjoj Kini krajem prošle godine, dao pravo gradonačelnici Malog Lošinja da se stavi iznad ustava i zakona? Panika koju je izazvao virus probudila je u gradonačelnici Malog Lošinja diktatorski nerv. Pa je 16. ožujka požurila i prije svih donijela Odluku o ograničenju rada i mjerama ponašanja. Odluka i u samom nazivu izaziva i semantičke nedoumice - što znači "mjera ponašanja", ali to je manji problem. Dakle par dana prije nego li je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja za koju je čekao stupanje na snagu dopune Zakona, gradonačelnica je ležerno, nepromišljeno i samovoljno svojom odlukom ograničila pravo na rad ugostiteljskim objektima svih kategorija i svim uslužnim djelatnostima. Iako je pravo na rad ustavna kategorija koja se može ograničiti samo zakonom gradonačelnica je lagano i bez puno krzmanja odlučila zabraniti rad više stotina ljudi ne razmišljajući ni o pravim okvirima, a kamoli o posljedicama takve odluke. Prilikom donošenja odluke o zabrani rada velikom broju ljudi gradonačelnci nije ni u peti bila misao o nadoknadi plaće ljudima kojima je zabranila rad. Kao temelj za diktatorsku odluku za koju nema pravnog uporišta gradonačelnica je navela „sastanak proširene sjednice Stožera civilne zaštite Grada Malog Lošinja" i upute Državnog stožera civilne zaštite!? Prvi temelj je, dakle, sastanak proširene sjednice Stožera civilne zaštite. Iako Stožer civilne zaštite radi na sjednicama, stožer kome je načelnica gradonačelnica Grada Malog Lošinja radi na sastancima proširene sjednice. Na famoznom sastanku proširene sjednice Stožera koji inače broji 13 članova ( Sl. Novine PGŽ 17/19) nije bilo više članova članova Stožera, ali je bilo dvostuko više osoba koji nisu članovi stožera ali čine „sastanak proširene sjednice Stožera civilne zaštite Grada Malog Lošinja". Jasno je dakle da se radi o parasavjetodavnom tijelu gradončelnice, a ne Stožeru civilne zaštite.

Drugi temelj na koji se poziva gradonačelnica za donošenje svoje odluke o zabrani rada su „upute Državnog stožera civilne zaštite". Jasno je da takvih uputa nije bilo i nema ih, a nema ni Državnog stožera civilne zaštite već postoji Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske nije dao upute o ograničavanju rada. Tek više dana nakon odluke gradonačelnice Grada Malog Lošinja o zabrani rada i tek nakon što su dopune Zakona stupile na snagu, dan nakon objave u Narodnim novinama, Stožer civilne zaštite Republike
Hrvatske je sam donio odluku o ograničavanju rada.
Panika koju je izazvao koronavirus, očekivano, pokazao je pored već dokazane nesposobnosti lokalne vlasti da se ona nije u stanju na razborit, smiren i pametan način snalaziti u izvanrednim i nepoznatim situacijama. Umjesto toga imamo brzoplete, nerazborite, panične i nazakonite odluke.