Pitanje masovnosti
/ 0
- Detalji
- Kategorija: Plan prostora
- Objavljeno Nedjelja, 12. 11. 2006.
Nekim od komentara uz članak Rad kamenoloma "Brdo Kušć" nije moguć tendencioznim pitanjem koliko članova broji udruga Eko Kvarner pokušava se eventualna malobrojnost iskoristiti za osporavanje njihova prava na učešće u raspravi o prijedlogu prostornog plana i valjanosti njihovih argumenta.
No posve je nebitno koliko članova ima Eko Kvarner. Slučajno ih osobno poznajem desetak, ali i da ih ima troje to ne bi umanjilo važnost onoga što iznose. Prema međunarodnim konvencijama udruživanje građana je zajamčeno i troje ljudi koji nešto hoće i traže ima se smatrati građanskom inicijativom, a njihovo je iznošenje mišljenja legitimno. Sukladno upravo tim konvencijama, kojih je RH potpisnica, Ustavni sud je poništio odredbe bivšeg Zakona o udrugama koji je tražio deset osnivača neke udruge.
Po važećem Zakonu o udrugama, usklađenog sa međunarodnopravnim dokumentima, troje ljudi se zakonito smatra udrugom, bili oni registrirani ili ne. Stoga je pozivanje na masovnost neke udruge posve neznalačko i besmisleno, naročito kada se osvrnemo u prošlost u kojoj su maltene svi građani bili članovi masovne organizacije Socijalističkog saveza, a koja je usprkos masovnosti (ili baš zbog nje) učinila od nas kmetove i podanike, najvještije u izražavanju iz sjene i anonimnosti, bez osjećaja za dostojanstvo iskazivanja vlastite građanske volje.
Možda je ostalo neprimijećeno, ali Andreja Gregorina je jedina osoba koja se je oglasila na ovim stranicama potpisujući se pod svoje stavove i argumentirajući ih. Taj se stav ne mora svima sviđati, nekima očigledno zadire u osobne interese i posve je legitimno konfrontirati se sa iznesenim.
Pozivanje pak na masovnost njezine podrške, vrijeđanje na osobnoj razini i pozivanje na to koliko tko ima koliko radnog staža je blesavo, nekonstruktivno, a s obzirom na izostanak potpisa i kukavički.
Prostorno planiranje je po definiciji proces usklađivanja javnog i privatnog interesa i ponekad osobni interes bude taj koji je izgubio u korist javnog, jer je to neumitno (kad primjerice ne uspije svatko svoj pašnjak i šumu pretvoriti u građevinsko zemljište i osugurati si lijepu gomilicu eura za sveukupne preostale mu dane).
Nikada se ne smije dogoditi obrnuto, da javni interes izgubi u korist privatnog. Primjerice, kada netko vidi svoj interes u tome da trideset godina ilegalno eksploatira JAVNO DOBRO, njegova želja je ljudski razumljiva, ali je činjenica njegove uspješnosti skandalozna i sramotna i po javnost i po institucije sustava i njihove sadašnje i bivše nositelje i obnašatelje.
U ovom pitanju ne postoji kompromis na koji jedan anonimni sudionik rasprave poziva. Dozvoliti da se legalizira rijetko viđena bahatost, samovolja, kršenje niza zakonskih odredbi i posve BESPOTREBNO i JAVNOM INTERESU SUPROTNO rješenje znači legitimirati se upravo kao pajdaš, suučesnik, korumpiran ili posve blesav.
Niti jedno ne želim od svoje gradske vlasti niti na mjestu u kojem živim. To čak nije niti pitanje čistog zraka, ljepote prirodnog krajobraza niti održivosti razvoja, nego pitanje elementarne građanske sigurnosti.
Ne vjerujem da itko može radosno ustanoviti da sustav nekog tretira kao bitno različitog, povlaštenog, važnijeg od drugih. Ako je tome tako, svatko od nas mora strahovati od samovolje, odmazde, mijenjanja vlasti kad dolaze nečiji tuđi prijatelji a ne naši vlastiti u poziciju da određuju tko je važniji i jednakiji.
Tko želi takav svijet za sebe i svoju djecu? Ja ne. Zato je Andreja Gregorina osoba čijoj se građanskoj hrabrosti, marljivosti, istraživačkoj upornosti i ljudskom integritetu divim. U ovom je slučaju nepobitno u interesu javnog dobra svrstati se uz jednu osobu (pa i da je posve osamljena i nepodržana) nego uz ulizičku masu bez elementarne hrabrosti i samopoštovanja.