Projekt Mrtvaška – priča jedne mame

Korisnička ocjena:  / 19
LošeNajbolje 

mmDvije godine nakon potpisivanja ugovora o mega projektu „među najvećima na Jadranu", Filip Balija, ravnatelj ŽLU Mali Lošinj i gradonačelnica Malog Lošinja Ana Kučić zaprepaštenim mještanima Ilovika priopćavaju kako je cijeli projekt zamišljen „iz ljubavi prema Ilovčanima", te da je s izvođačem radova već utanačeno da Ilovčani svojom pojavom smetaju u Mrtvaškoj za vrijeme izvođenja radova pa da iz „ljubavi prema Ilovčanima", da im kamen – ne daj Bože – ne doleti u glavu, ima da se snađu kako znaju i umiju, oko 22 mjeseca, a možda i dulje, ovisno o dotoku novca, vremenu, tko zna o čemu 

81,2 milijuna kuna, cifra je to koja izaziva trenutačnu hipnozu, tko od nas je ikada vidio takve novce? Vjerojatno ni Kim Yong Un nije imao takvu cifru na raspolaganju kad je dao podizati svog lika spomenik u nadnaravnoj veličini. I našim političarima očito ta cifra ledi krv u žilama, da se i sve to pošteno ulupa u hrpu betona u uvali Mrtvaška, u projektu znakovita imena „Dogradnje luke otvorene za javni promet Mrtvaška", koji bi to monstruozni komad betona ostao budućim naraštajima u spomen? Možda će ostati i koja vreća za odljevak lica glavnih protagonista ovoga projekta, nešto poput lica američkih predsjednika na Mount Rushmore.

Vjerojatno pretpostavljate da iza nastanka takvog monumentalnog zdanja leže mjeseci i godine minuciozne pripreme projekta, jer za takve novce treba zadovoljiti mnoge uvjete. Potrebno je pribaviti regularnu građevinsku dozvolu, izraditi studiju procjene utjecaja na okoliš, projektirati gat s projekcijom korištenja proširene luke u bližoj i daljnjoj budućnosti, analizirati sadašnju situaciju korištenja Mrtvaške, predvidjeti eventualne problema za vrijeme odvijanja radova, planirati i odrediti rokove, predstaviti projekt javnosti, provesti zakonski obveznu javnu raspravu i – kao najvažnije – imati u vidu da Mrtvašku koriste Ilovčani i gosti ovoga otoka kao da je sastavni dio Ilovika. Jer Mrtvaška im je spoj s administrativnim središtem, školom, bolnicom, bankom, dućanom ...

Svatko tko se ikada okušao u pisanju EU projekata zna da su ovo minimalni zahtjevi koje svaki projekt mora zadovoljiti da bi uopće pristupio natječaju.
Ovdje se sve trebalo malo ubrzati, znate, krugovi hipnoze 81,2 milijuna kuna koji su zamaglili oči i um nisu isto što i sitni novci za nekakve lokalne projektiće. Pa je tako, usprkos činjenici da za Mrtvašku nije izrađen UPU, dobar poznavatelj naših zakona pronašao rupu kroz koju se može progurati mogućnost da se građevinska dozvola izda ako se radi o proširenju luke. Jedan problem manje. Studija utjecaja na okoliš je nekako otpala milošću ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša i prirode; koga briga za Posidoniu i svijet litorala na onoj pustopoljini nasuprot Ilovika. Korištenje luke – majstori projektanti imali su viziju daleke budućnosti i već vidjeli megakruzere, preuske i za Ilovački kanal, pa su projektirali visinu rive od dva metra. Nema veze što Ilovčani svojim linijskim brodom ili barkama mogu tako visoku rivu gledati samo iz žablje perspektive, bez mogućnosti iskrcaja.

Javna rasprava nikad nije održana, valjda se projekt tajio jer je trebao biti ugodno iznenađenje Ilovčanima, poput plesačice koja izlazi iz kutije na momačkoj večeri. A Ministarstvo mora, prometa i veza, pod pritiskom da tol'ke novce treba potrošiti, a ne vratiti EU za neku pametniju namjenu, povjerovalo je vrloj reputaciji Županijske lučke uprave Mali Lošinj i dodijelilo pare a da nitko nije prelistao osnovne dijelove projektnog prijedloga.

Što je rezultat svega toga? Dvije godine nakon potpisivanja ugovora o mega projektu „među najvećima na Jadranu", Filip Balija, ravnatelj ŽLU Mali Lošinj i gradonačelnica Malog Lošinja Ana Kučić zaprepaštenim mještanima Ilovika priopćavaju kako je cijeli projekt zamišljen „iz ljubavi prema Ilovčanima", te da je s izvođačem radova već utanačeno da Ilovčani svojom pojavom smetaju u Mrtvaškoj za vrijeme izvođenja radova pa da iz „ljubavi prema Ilovčanima", da im kamen – ne daj Bože – ne doleti u glavu, ima da se snađu kako znaju i umiju, oko 22 mjeseca, a možda i dulje, ovisno o dotoku novca, vremenu, tko zna čemu.

Ilovčani su ostali toliko zaprepašteni, da mnogi nisu mogli ni procesuirati nove informacije. Zatvoriti će nam Mrtvašku? Kako će djeca u školu? Što ćemo kad nekome treba prva pomoć? Iskrvarit će do Malog Lošinja. Kako ćemo zimi po kruh, kad zbog lošeg vremena ostanemo zarobljeni na otoku? Kako ćemo liječniku, kako će onkološki bolesnici na terapije? Tko će nam donijeti lijekove?

Nadležni, koji u cijeloj priči do tada nisu ni pomislili na Ilovčane, potrudili su se naći alternativne pravce, pa bio to i kozji put do Trasorke, što je Ilovčanima neprihvatljivo.

U međuvremenu je započeto uništavanje uvale Mrtvaška. Golemi bageri razorili su postojeći put i parkiralište, a usput i cijevi za vodu i struju do kuće Tonija Bonića koja je ostala k'o nasukani brod. Prilaz austro-ugarskom molu cijelo je ljeto izgledao poput stratišta, a hod po njemu do automobila je samo najspretnijima garantirao prolaz bez uganutih zglobova. Turisti su se zgražali i pitali se zar u tako elitnoj destinaciji kao što je Lošinj postoji ovako nešto? Turisti su padali, starci se nisu usuđivali ići u Lošinj osim u najnužnijim situacijama da izbjegnu rizik lomova. Već početkom kolovoza put je toliko izrauban da nesretnici koji nemaju terence, nisu mogli autom do mola, pa su se torbetine pune špeže, kukuruz za ovce, bakse mlijeka i kašete piva nosile „na ruke". Nesretni turisti bi već nakon prvog pređenog metra odustajali vući svoje kofere na kotačićima i teglili ih k'o marva do nesretnog parkinga.
Usred ljeta je Lučka uprava organizirala s Lučkom kapetanijom desant na brodsku liniju 311 i zabranila plovidbu usred dana, tako da turisti zatečeni na otoku isprobaju plivačke sposobnosti da se vrate do hotela ili apartmana u Lošinju. Na sreću, intervencijom ministarstva, ova je suluda akcija zaustavljena.

Najokrutnije u cijeloj priči je što nikoga nije briga za činjenicu da na Iloviku žive djeca koja imaju obvezu i pravo ići u školu. Sad kad su ilovički iseljenici i sami Ilovčani sredili školu da se djeci omoguće pristojni uvjeti školovanja, kad je napokon na Iloviku porastao broj djece i otok zbog toga zaživio, kad je škola dobila čak dvije učiteljice, kad srednjoškolci napokon mogu i na slobodne aktivnosti u Lošinj, jer se mogu vratiti doma navečer, netko je dokučio da je hrpa betona na Mrtvaškoj ipak važnija od ilovičke djece. Kad su trpjeli nemoguće uvjete školovanja tijekom dvije godine zbog pandemije, a što ne bi još malo? Neka im Amerikanci kupe kompjutore, pa i plate tečaj informatike, jer im ga škola nikad nije osigurala, i snađi se druže! Ako si trpio dvije godine, trpi još barem dvije (ako ne i dulje), koga briga?

81, 2 milijuna kuna je brzo zaludilo sve nadležne koji bi trebali čuvati djecu kao oko u glavi. Kad župan Komadina za radio izjavljuje da se Ilovčani moraju strpjeti dvije godine i djecu diskriminatorno osuđuje na nemogućnost normalnog školovanja, morao bi se zapitati odakle mu to pravo.

Na sceni je, kao i uvijek, i gradonačelnica, koja u neshvatljivom nastojanju spašavanja projekta, odlazi toliko daleko da samovoljno, bez ikakve konzultacije s Mjesnoim odborom Ilovika, potpisuje novi vozni red brodske linije i tako presuđuje Ilovčanima i Iloviku. Ni novac za izmještanje linije nije za nju problem – snosit će ga Grad – jer netko je zaboravio u projekt ukalkulirati i taj trošak. Puno je toga na što treba misliti, nešto i promakne, ne može se gledati baš na svaku sitnicu ... A Grad će osigurati djeci i smještaj u Lošinju, ako se ona ne mogu vratiti na Ilovik jer je vrijeme ćudljivo i lako se promijeni. Plemenita gesta, nema što, vjerojatno će im netko iz Grada, možda i sama gradonačelnica doći i skuhati ručak i večeru, oprati robu, a njen donedavni zamjenik obrazovne provenijencije, pomoći će im oko domaće zadaće.

Ono što tražimo je nešto što se uvijek i beziznimno primjenjuje kod svih infrastrukturnih radova, gdje se uz odgovarajuću organizaciju i privremenu regulaciju prometa, ne zatvara promet, nego promet nastavlja teći sve dok radovi traju.

Ilovčani neće dopustiti da partikularni interesi za hrpu betona postanu važniji od uništavanja djetinjstva ilovičkoj djeci, od uništavanja otoka Ilovika.

Valjda je svima jasno:

- da naša djeca ne mogu ne ići u školu dvije godine jer će im onda, navodno, poslije biti bolje;

- da nastavnica ne može dvije godine ne dolaziti u osnovnu školu na Iloviku;
- da naši bolesnici, osobito oni onkološki i hitni koji u vrlo preciznim intervalima ili trenutno moraju u bolnicu, ne mogu dvije godine „sačekati" pa će onda naknadno ići u bolnicu;
- da naši privredni subjekti, trgovina, OPG-i, restorani i ugostiteljski objekti, građevinari i drugi, ne mogu dvije godine ne imati opskrbu ili ju imati neurednu, da bi im kasnije bilo bolje...

Dakle, mi ne možemo ne jesti dvije godine, jer ćemo onda navodno jesti bolje.

Mi se sada, u 21. stoljeću, između ostalog, doslovno borimo za naše gole živote i za pravo naše djece da mogu ići u školu jer se na neodređeno namjerava zatvoriti promet u luci Mrtvaška zbog projekta znakovita imena „Dogradnja luke otvorene za javni promet".

I za kraj, 27. rujna 2021. ugasila se, nakon više od stotinu godina rada, škola na Unijama, a jedino preostalo unijsko dijete odselilo je u Rijeku. Tragedija za Unije, tragedija za Lošinj i za cijelu Hrvatsku. A samo to jedno unijsko dijete vrijedi više od svih projekata, svih novaca i svih betona. Tek kad budemo imali takav stav o otocima i svakom ljudskom životu, moći ćemo reći da smo zrelo društvo i da su nam otoci i otočani zaista prioritet.

Gordana Pavoković, mama i stanovnica Ilovika

mmama

 

mmama1