Suhozidi su kulturno i povijesno blago

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

szRušenjem suhozidnih građevina u Hrvatskoj nestaju jedinstveni svjedoci najstarije tehnike gradnje u kamenu koja se primjenjuje od prapovijesti do danas. Bez natpisa ili arheoloških ostataka takvu građu vrlo je teško datirati, tim više što je ona kroz stoljeća ostala ista: kamen se slaže bez veziva, a za gradnju se koristi lokalni kamen iz obližnjih malih kava. Vjesnik 19. lipnja 2007.

Premda se pod suhozidima najčešće podrazumijevaju međe ili ogradni zidovi poljoprivrednih i stočarskih površina, suhozidnom tehnikom građene su različite tradicijske građevine: podzidi terasastih poljoprivrednih površina, naplavi cisterni, bunje, torovi i staje, i poljske kućice te čitava mala naselja za povremeno stanovanje u polju i na pašnjacima.

Sanja Buble, arhitektica-konzervatorica i viša stručna savjetnica u splitskom Konzervatorskom odjelu, ističe kako je suhozidna gradnja karakteristična za kraško područje, od Like do priobalja i otoka, a obilježava čitav mediteranski kulturni krug. Njome je obilježen cijeli prostor između naselja, a problematikom suhozida Europa se počela baviti prije nekoliko godina kada su osnovane i razne međunarodne udruge za potporu i očuvanje takve gradnje.

Europska unija je svojevremeno kroz program Interreg sufinancirala istraživanje i obnovu suhozidne gradnje u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj. Hrvatska se u program uključila 2005. godine znanstvenim projektom HAZU-a »Kamen, suhozidna gradnja i pejzaž Jadrana« pod vodstvom arheologinje Aleksandre Faber. Uz veliki broj istraživača različitih struka, geologa, arheologa i arhitekata, u projekt su bili uključeni i djelatnici splitskoga Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.

Kod nas ne postoji jedinstvena evidencija o broju suhozidnih gradnji, no neke od njih su zaštićene kroz sklopove zaštićenih krajolika kao što su to krajolik Starogradskog polja te suhozidi na području Primoštena, odnosno tamošnjih glasovitih vinograda, a uskoro kreće i posebna registracija suhozida po vrsti.

Na području Splitsko-dalmatinske županije najugroženiji su suhozidi na otocima, a za njima ne zaostaje ni Dalmatinska zagora.

Svakodnevni su primjeri rušenja suhozidnih građevina. Sanja Buble upozorava na nekoliko razloga nestanka suhozida: bespravno rušenje pri objedinjavanju parcela i prelasku na drugi način obrade zemlje, rušenje zbog korištenja kamena kao lako dostupnoga građevnog materijala za nove gradnje (mljevenje kamena), širenje naselja.

»Rijetki su prostorni planovi koji imaju odredbu da se u novim građevinskim područjima treba maksimalno zaštititi postojeća izgrađena tradicijska struktura«, napominje splitska arhitektica-konzervatorica.

Čuvari naše baštine upozoravaju da suhozidna gradnja nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja. Prostor koji nije predviđen za gradnju, dakle onaj između naselja, obilježen je brojnim tradicijskim građevinama, no u prostornim planovima općina i gradova prikazan je kao bijela površina o kojoj se vrlo malo piše i vrlo malo zna, a upravo je to područje najviše ugroženo.

Teško je sačuvati suhozide koji se nalaze izvan zona zaštićenih krajolika pa je očuvanje prepušteno svijesti pojedinaca. Postoje ljudi koji su zaista svjesni prostora u kojem žive i žele zaštititi svoju starinu, no sve je veći broj onih koji zbog oživljavanja suvremene poljoprivredne proizvodnje »žrtvuju« povijesne građevine.

»Strojna obrada zemlje i dolazak na polje vozilima zahtijeva drugačiju organizaciju prostora od one u 19. stoljeću kada se zemlja obrađivala ručno, a na teren se dolazilo pješke ili na magarcima«, kaže Buble napominjući kako je oživljavanje poljoprivrede dvosjekli mač. S jedne strane se oživljavaju ruralna područja, a s druge nestaje krajolik obilježen povijesnim tradicijskim suhozidnim gradnjama.