Unatoč činjenici da je pošast droga u Hrvatskoj prisutna već više od
dvadeset godina, ništa se po pitanju narkomanskih »crnih rupa« do danas
promijenilo nije.
U Primorsko-goranskoj županiji po ovom su problemu već godinama
znamenita dva turistička mjesta – Lovran i Mali Lošinj, piše Novi list.
Hrvatska samo što nije postala punopravna članica Europskog centra za praćenje droga, poručili su ovih dana iz te organizacije koja vodi računa o najvećem europskom registru svih statistika vezanih za narkomaniju, nakon što je njenu centralu posjetilo veliko izaslanstvo Vlade RH. Svi će dostupni podaci o hrvatskim narkomanima tako od iduće godine stajati uz bok crnim brojkama iz svih EU zemalja, no tko zna je li vladina ekipa na čelu sa Đurđom Adlešić, statističarima iz EMCCD-e objasnila da najveći problem po pitanju narkomanije Hrvatska već godinama ima tamo gdje je dobivanje bilo kakve smislene statistike, osim one o broju umrlih, skoro pa nemoguća misija.
Iako je uvriježeno mišljenje da je droga najraširenija u striktno gradskim sredinama, svi oni koji su iole upućeniji u probleme narkomanije u Hrvatskoj, dobro znaju da su najcrnije točke s velikim brojem nigdje registriranih ovisnika hrvatski otoci i mala mjesta u kojima bi na zakonu šutnje stanovnicima pozavidjela i talijanska mafija. Vela Luka, unatrag nekoliko godina smatrana pravim fenomenom zbog cijele jedne generacije njenih mladih žitelja na igli, već odavno nije izolirani slučaj, već najočitiji primjer pravila.
No, unatoč činjenici da je pošast droga u Hrvatskoj prisutna već više od dvadeset godina, ništa se po pitanju narkomanskih »crnih rupa« do danas promijenilo nije.
U Primorsko-goranskoj županiji po ovom su problemu već godinama znamenita dva turistička mjesta – Lovran i Mali Lošinj, kao i mala Klana, no možda je malo manje poznato da brojke koje upućuju na problem droge zadnjih godinu dana postaju sve veće i na području Viškova, Kastva i Opatije.
Naime, iako priče o velikom broju ovisnika često počivaju velikim dijelom samo na – pričama, iz službenih statistika Centra za prevenciju i liječenje ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u Rijeci može se ipak iščitati da su u posljednjih godinu dana pojedini liječnici opće prakse u Kastvu i Opatiji imali i po devetnaest, odnosno šesnaest pacijenata – mahom teških opijatskih ovisnika, što je brojka gotovo udvostručena u odnosu na prošle godine.
– Osim Lovrana i Lošinja koji su već tradicionalni po velikom broju ovisnika, problem je cijeli taj prigradski pojas od Klane, Viškova, preko Kastva, Jušića, Matulja, Opatije do Lovrana. Po broju naših korisnika i onome što znamo iz njihovih priča, rekao bih da je to kritično područje s velikim brojem narkomana u odnosu na broj stanovnika, objašnjava Davor Naglić, voditelj iz udruge »Egzodus«, i sam bivši ovisnik s ovog područja, potvrđujući žarišta istaknuta i na karti prostorne distribucije liječenih ovisnika koju svake godine izrađuje riječki Centar.
Brojke liječenih, međutim, govore nam stručnjaci s ovog područja, nimalo ne odražavaju pravo stanje stvari. Nedostatak informacije upravo je ono što dozvoljava bujanje droge i problema. Najočitiji primjer za to upravo je Lovran, mala sredina koja je samo u zadnje četiri godine imala sedam smrti direktno povezanih s drogom.
– Kad netko od naših korisnika ode u komunu, mi nastavljamo rad s njegovim roditeljima, čujemo se redovno, no kad u Lovranu na ulici sretneš tog istog roditelja, slijedi samo službeni pozdrav i brzo udaljavanje. Jer ne daj Bože da ih netko poveže s nama. Dijete naime, nije u komuni, nego je »na brodu«, »na ribarici u Dalmaciji« ili je »momentalno u Švicarskoj«. Kad radimo savjetovanje, nalaženje je uglavnom kod ljudi doma ili negdje u Lignju ili Mošćeničkoj Dragi. Smiješno je što nam je Općina na korištenje dala prostorije u Lovranu za savjetovalište koje nam služi samo za držanje materijala. Nitko nikad tamo nije došao. A u lovranskim društvima mladih, od njih deset, bar sedam su konzumenti droga, kaže Naglić.
Na žalost, upravo je sredina u kojoj je drogiranje, po uzoru na »mračna« vremena, ultimativna sramota za cijelu obitelj koju pod svaku cijenu treba sakriti, idealni »inkubator« za širenje droge.
– Skrivanje je glavni problem zbog kojeg se ljudi ne idu liječiti na vrijeme. U tome je trenutno neka osnovna razlika između Splita i Rijeke.
U Splitu se ovisnički boom dogodio dosta prije nego u Rijeci, no tijekom godina, kroz uporni rad raznih udruga i priča stotine onih koji su odlazili na liječenje u komune, ljudi su se nekako osvjestili. Danas narkoman više ne može prolaziti Splitom sav nikakav, a da mu netko ne priđe i kaže, »daj, odi se više liječiti«. U Splitu danas generalno više ne možeš doma biti nahranjen, popeglan, s kupljenom karticom za mobitel, sa džeparcem, a da roditelji znaju da se drogiraš. Tamo jednostavno više nije nikakva sramota reći »sin mi se drogira – ljudi imam problem«. U Rijeci se to polako otvara, a sredine tipa Lovran i Jušići su još u srednjem vijeku po tom pitanju, ističe Naglić.
»Guranje pod tepih«, objašnjava, vodi k tome da ovisnik lakše »obrađuje« roditelje godinama, a dok je aktivan, neminovno će navući još nekoga. Nakon nekog vremena, tinejdžer koji izlazi iz osnovne škole i ulazi u razdoblje u kojem se danas počinje eksperimentirati, nema zapravo nikakvog izbora – u koju god ekipu »starijih« uđe, u svakoj će naletiti na ovisnike i drogu.
– Svatko izabire neku ekipu, možda po tipu muzike, možda po nečem drugom, no zajednička svim ekipama je droga. S kojom god ekipom da odrasta, željet će se identificirati sa svime što ide uz njih. Ukoliko nema nikakvu aktivnost nakon škole – sport ili nešto što ga odvlači iz te sredine, ostajat će tamo iz večeri u večer i stvarno je teško u takvim okolnostima »reći ne«, priča iz vlastitog iskustva Naglić.
Ovakve teze potvrdit će nam i jedna bivša ovisnica iz Klane.
– Sjećam se da je jedna doktorica bila pozvala u školu roditelje djece za koju se sumnjalo da se drogiraju i došla je samo moja i mama mog dečka. Klana je uvijek bila sredina bez puno policije, bez autoriteta. Nitko se zapravo ni nije dirao u nas. Znali smo se nesmetano drogirati u parkiću i nitko nikad nije reagirao, ispričala nam je dugogodišnja ovisnica iz Klane koja je danas, da bi se očistila promijenila sredinu, otišla u Dalmaciju i rodila dijete.
– Kao i većina ovisnika, imam hepatitis i nadam se da moje dijete neće imati hepatitis. Kod nas u Klani nisu se mogle kupiti igle. Ja bih se spustila povremeno do Rijeke i donijela gore stotinjak čistih igala, no u maloj sredini se to sve brže proširi jer su ljudi navikli dijeliti pribor međusobno, podsjeća naša sugovornica na posljedice dugogodišnjeg drogiranja.
Nesklonost priznavanju danas u svijetu općeprihvaćene filozofije da ovisnost nije ništa sramotno, već bolest kao i svaka druga, potvrdila nam je i voditeljica riječkog Centra za liječenje i prevenciju ovisnosti dr. Karmen Jureško. Iako već duže vrijeme u Centru djeluje program grupnih radionica za roditelje ovisnika, poražavajući je podatak da se na brojku od 600-tinjak pacijenata prijavljenih u Centar, grupi ozbiljnije do sad odazvalo tek desetak roditelja.
Mali Lošinj postao »crna točka«
Otoci, male i k tome u svakom smislu izolirane sredine, već su godinama jedan od glavnih neriješenih problema borbe protiv ovisnosti o drogama u Hrvatskoj. Izostanak stručnih službi koji je do sad neambiciozno rješavan tek povremenim gostovanjima stručnjaka, samo pogoršava situaciju koja iz godine u godinu postaje sve gora i rezultira sve većim brojem ovisnika po malim otočnim mjestima.
A nakon Vele Luke, najpoznatija otočna »crna točka« narkomanije svakako je Mali Lošinj.
– Stalno se regrutiraju novi. Mulci od petanest, šesnaest godina. Nemaš što. Počneš iz dosade, monotonije. Možete zamisliti kako po zimi izgleda život na otoku. Mislim da se unatrag deset godina, kad je sve počelo žešće na Lošinju, navuklo bar pedeset, šezdeset osoba. Od moje generacije pola ih je umrlo, neki drugi su otišli, što u pokušaju da se skinu, što da pobjegnu jer su drukali za murju. Neki su i dalje ovdje, a život im stalno visi u zraku. I mislim da su ove nove generacije pametnije od nas – vještije su u skrivanju, ne ponavljaju naše greške. Nas je baš bilo briga, a ljudi su zatvarali oči, opisuje situaciju u Malom Lošinju jedna od tamošnjih ovisnica, potvrđujući tezu o nepostojanju stručne pomoći kao o jednom od razloga za »bujanje« problema ovisnosti. Nju svojedobno, pojedini liječnici na otoku naprosto nisu htjeli primiti na liječenje.
policiska intervencija
he, he, neko je kraj drugog clanka napisa "Volim policijsku logiku: sve je super jer nije zabilježena niti jedna velika policijska intrevencija. Ne interveniraj, pa si najuspješniji. Posve me je razgalilo saznanje na čemu i kojim kriterijima se bazira uspjeh lošinjske policije. Na nečinjenju."
...
da, sve se zna i nista se ne cini. ali da roditelji koji imaju djecu radije zatvaraju oci na to, ignoriraju činjenicu da i njihovo dijete postaje ovisnik samo da "selo ne ne bi znalo" i misle da ce se stvari riješiti samo od sebe. nije mi jasno da mogu tako.zbilja nije
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Unatoč činjenici da je pošast droga u Hrvatskoj prisutna već više od
dvadeset godina, ništa se po pitanju narkomanskih »crnih rupa« do danas
promijenilo nije.
U Primorsko-goranskoj županiji po ovom su problemu već godinama
znamenita dva turistička mjesta – Lovran i Mali Lošinj, piše Novi list.
Svatko ima pravo na zdrav život.