Ilovik - otok u cvijetu starosti

Ilovik, otok na južnoj strani Malog Lošinja, udaljen je samo tri nautičke milje od matičnog otoka, ali je još odsječen od svijeta.

Kada se na južnoj strani Lošinja spustite do uvale Mrtvaška, ondje prestaje put automobilom. Dalje se može samo barkom, ako vas netko ima dočekati. Nas je dočekao Nevio Jandrošić, predsjednik Mjesnog odbora Ilovik, koji zajedno sa Sabinom Simičić radi u tvrtki koja ima koncesiju na luku. Svakog ljeta oni promatraju kako se u njihovoj luci sidre jahte vrijedne milijune eura, a preko lokalne vlasti pokušavaju pronaći rješenje da se betonira uvala Mrtvaška i kupi brod koji bi brže povezao Ilovik s Lošinjem.

Brod i nije toliko skup, ali veliko je pitanje koliko će se betona ulupati u pristanište. Dok Neviov gumenjak polako plovi prema Iloviku, on nam priča o važnosti povezanosti tih triju milja. 

Dolazak u luku

- Kad je otok dobro povezan, onda se na njemu može planirati budućnost. Može se ozbiljnije posvetiti stočarstvu, vinogradarstvu. Eto, vidite ondje masline, i maslinarstvu - kaže nam Nevio dok polako ulazimo u ilovičku luku. 

Ondje nas već u sumrak čeka Sabina Šimičić, direktorica tvrtke Porat-Ilovik d.o.o. Na otoku Sabina nam u nekoliko riječi predstavlja Ilovik, koji zovu i otokom cvijeća. Pokojna Lina Budinić napravila je početkom sedamdesetih godina najljepši vrt, koji održava njezina sestra Florina Jerolimić. Jesen je, u vrtu su pelargonije, kale, mesnate puzavice koje se zovu kanada, ružmarin, lavanda, jasmin...

Namirisani otočnim cvijećem i zrakom, ujutro krećemo u potragu za najstarijim stanovnicima. Uz saborske rasprave o izmjenama i dopunama Zakona o otocima, jedan od povoda našeg dolaska na otok bila je i znanstvena studija po kojoj je Ilovik jedan od otoka na kojem je najdulja očekivana životna dob na svijetu. Uz bok japanskoj Okinawi gdje vegeterijanci prelijevaju suši maslinovim uljem i rijetko omaste brk mesom, vinom ili sakeom. 

- Pa i mi živimo slično. Maslinovo ulje, malo ribe i ono što poberemo iz vrta - kaže nam Martin Budinić, najstariji stanovnik otoka, rođen 1923. godine. Susrećemo ga dok sjedi na svom motokultivatoru ispred pogona za preradu maslina. Stroj za mljevenje maslina i preradu ulja otoku su donirala trojica braće Belanić 1997. godine i zato im hvala. Iseljenici s otoka, koji žive u New Yorku, prvi su se sjetili što bi njihovim djedovima više trebalo od obnove već obnovljene fasade crkve Svetog Petra i Pavla. Zaštitnik Ilovika slavi se 29. lipnja. Pali se krijes i pjeva pjesma "Oj, Šanpjero, mjesto moje..." Tada u Ilovik dolazi i rodbina, a vrati se katkad i kći Srećka Jerolimića, Martinova vršnjaka, koja preko zidića sluša o čemu razgovaramo ispred njegove uljare.

- Evo, to bi bilo najbolje za revitalizaciju otoka. Da se ovdje naseli dvadesetak mladih obitelji. Mi stari poći ćemo na groblje, a tko će ovdje ostat? - pita nas nasmijani Srećko dok odmjerava mladog radnika koji izlazi iz uljare. To je 27-godišnji Domagoj Buljan, Zagrepčanin kojeg je potraga za poslom dovela na Ilovik. 

Srećka i Martina pitamo što bi se dogodilo da se neki bogati rođak vrati iz Amerike i u nešto uloži novac.

- Naš je problem veoma jednostavan. I da netko dođe, ne može uložiti novac jer uz svu tu papirologiju teško će progurati projekt za razvoj maslinarstva ili stočarstva kada je takva prometna povezanost - ispričao nam je Nevio Jadrešić. 

- Pa što radi lokalna samouprava - upitali smo ga.

- Eno, pitajte gradonačelnika Lošinja. To vam je naš lokalni čovjek, Gari Cappelli - odgovara Nevio. 

Gradonačelnik u Saboru

Gradonačelnik Gari (HDZ) je i saborski zastupnik. U Zagrebu je, ali telefonom nam javlja da se svi problemi rješavaju. Njegova nam glasnogovornica Martina Krajina pokazuje projekte vodovoda, pristaništa u Mrtvaškoj, uređenja luke na Iloviku, natječaj za koncesiju za brod koji bi trebao prevaliti te tri milje, ali rokovi su nešto drugo.

- Kada se ishodi sva dokumentacija, očekujemo da bi to trebalo biti od 2008. do 2010. Uvala Mrtvaška nije problem, ozbiljno razmatramo da ondje napravimo veće pristanište - nabraja nam. 

Ozbiljno bi trebalo i vidjeti koliko uopće Ilovik ima stanovnika. Prema popisu iz 2001., bilo ih je 104., a lošinjska općina sada navodi da ih ima 170. Na otoku ih nakon ljeta, kažu lokalni, nema ni 80. Registrirani žive po Americi, ima ih iz Zagreba, a skupi se tu ponešto Slovenaca i Bosanaca. Nema nijednog blizu 94 godine, pa ti vidi znanost.

Tko je otočanin?

- Prva stvar koju bi trebalo napraviti je da se u Zakonu o otocima definira tko je stanovnik otoka - kaže Sabina Šimičić. Jedan od "Amerikanaca" je Slavko Baričević, poznat po svojim osebujnim brkovima. Radio je kao vodoinstalater u Americi, dio vremena je tu, a dio tamo. Dok soli srdele s Josipom Plazibatom, razgovaramo o tome što bi bilo kada bi Sabor usvojio prijedlog o zabrani malog ribolova. 

- To bi bila propast za bilo koju stranku koja to izglasa. Ja ću ionako lovit, pa nek oni love mene - kaže Josip. Ribarska prigovaranja svakodnevnica su i Ivana Baričevića, profesionalnog ribara s mrežama stajaćicama. Dizel je sve skuplji, ribe je sve manje, a gužva na moru sve veća.

- Nemam ništa protiv sportskih ribolovaca, ali u posljednje vrijeme to je postala prava streljana. Naših koji u malom ribolovu bace koju ‘sandižu' za ručak trebali bi i dalje imati na to pravo - kaže Ivan. Na pitanje hoće li i njegov sin Matej naslijediti njegov obrt kao što je i on od oca Mateja, Ivanov je odgovor da bi to volio, ali tko zna gdje će ga odvesti život. 

Sada ga je život zadržao u osnovnoj školi gdje sa sestrom i još četiri učenika sluša predavanja nastavnika Mate Divkovića. Mato je iz okolice Tuzle izbjegao u Hrvatsku i sada sa suprugom živi u školi koju lijepo održavaju. Imaju i školu na daljinu s pametnom pločom tako da djeca mogu pratiti stručne predmete.

- Ja sam vam više matematičar, pa kad nešto treba stručnije uključim ovu ploču - kaže Mato koji mora znati gradivo za troje djece u trećem razredu, Paulinu, Mateja i Lenarda, i tri curice u šestom sedmom i osmom, Katarinu, Lindu i Lili. Susrećemo ih na putu prema slastičarnici koju drži Jusuf Jonuzi. Jaja su poskupjela, ali sladoled se još drži na četiri kune. 

- Ovdje je svaki čovjek svoja stranka, svi čekaju da netko nešto pokrene, a kad pokrene, onda nije dobro da je to baš on - kaže nam.

Kad se malo zbroji, nije to daleko od otočne istine. Jer na otoku koji bi trebao biti poznat po svojoj finoj janjetini kad zakolješ janjca moraš ga baciti na brod da ti u veterinarskoj stanici lupe štambilj kako bi ga onda mogao peći u restoranu. 

- Da, to se nama događa. Papirologija nas uništava, ništa se ne može pokrenuti jer nema nikakvog plana - kaže Marko Raguzin, pekar i obrtnik. U njegovoj pekari nije bilo kruha kada smo došli, ali je zato bio gavuna i uvoznog pršuta kod Senadina Mašića. Taj simpatični Bosanac drži buffet Porto na ilovačkoj rivi i svakog ljeta ugošćuje bogate jahtaše. No nekako ga uglavnom zapadnu oni kojima treba toalet.

- Vidite što meni ostane. Samo govna - kaže Senadin pokazujući u daljinu. Upozorava da otok nema javnog WC-a jer za to treba imati "sto dozvola".

- Evo, voda je tu preko puta, a nikako da dođe - pjeni se Senadin. S njim se slaže i Miško Pažin, umirovljeni direktor lošinjske Jadranke. 

- Krajnje je vrijeme da se manje govori, a više radi. I meni se čini da se ne ulaže ništa, da bi se to lakše prodalo - pojašnjava Pažin maćehinski odnos Lošinja prema Iloviku. O budućnosti otoka pokušavamo razgovarati sa sedamnaestogodišnjim Alexom Raguzinom. Zovu ga i "najpoželjnija udavača" jer će naslijediti vrijednu djedovinu.

- Šta ja znam... Volio bih otići malo u Zagreb... Ili Rijeku. Onda bih se vratio kad bi se nešto od nasljedstva moglo oploditi - kaže Alex. 

- A kako bi bilo da se otok primakne kopnu - pitamo mudro. Alex se samo nasmijao.

Zagrepčanin Domagoj na privremenom radu na Iloviku

Zagrepčanina Domagoja Buljana životna je avantura početkom listopada dovela na Ilovik. S djevojkom je došao u turistički posjet Iloviku i na njemu ostao raditi. 

- Nekako smo nevezano došli u priči u kafiću da je otvoreno radno mjesto u uljari i da na otoku nema tko raditi. Rekao sam da prihvaćam posao i evo me tu - kaže Domagoj koji zbog velike buke mora raditi sa slušalicama na ušima. Zadovoljan je plaćom,a ništa mu "trenutačno ne stigne falit jer mora puno radit". 

- Ovdje su ljudi opušteni, otok je prekrasan. Mogu se raditi stvari u različitim sezonama. Sad su masline, po ljeti su turisti, tko hoće raditi ima što. Kad se zaželim grada, ne moram trčati na trajekt jer mi se nikamo ne žuri - kaže Domagoj.

Zlatko Šimić, Jutarnji list 26.10.2008.

Komentari (2)

Komentira Hakuna matata 26-10-2008 10:38,   ... Navod Ovdje je svaki čovjek svoja stranka, svi čekaju da netko nešto pokrene, a kad pokrene, onda nije dobro da je to baš on     Bravo Mate, bilo je vrijeme da netko to kaže   » Prijavite komentar Administratoru   Komentira Otocanka 31-08-2009 23:50,   ... jako dobro napisan clanak.otocka stvarnost prikazana bas onakvom kakva jest.a aleksa zenim ja hahaha    Mirela   » Prijavite komentar Administratoru

Komentirajte članak   Ime   Upišite adresu asd • adacta.org (• = @)    Naslov Dostupni znakovi: 14000 Unesi znakove koje vidiš. Ako su nečitljivi, osvježi da se prikažu novi.