Kartulina z otoka Lošinja

Ja san Anton, ma me od mičega si zovu Mikić. Zač? Zato aš iman let kod i MIK ale Festival Melodije Istre i Kvarnera, od kad znan za se kantan kanconi od MIK-a, a i precjednik san, ono ča bi se danaska reklo fan klub, a ja bin rekal, kumpanije ka z leta va leto pohaj a za jedinin putujućin glazbenin festivalon va Hrvackoj. Neki bi još rekli da san stari mladić, a ja ću leh reć da san mladić va najboljeh leteh, i da san oprt za se vrste druženja. Pa si vi sad mislite ča god ćete. Bivan na Kvarneru, ma obožavan saki kantunić i Istre, i otoki. Kako i sako leto, i ovo MIK van najprvo šalje kartuline z sakoga grada ale općine va koj će od 17. do 28. šestoga meseca sost i kantat. To van je jušto jedanajst kartulin, ale ako gremo redon - z Maloga Lošinja, Kostrene, Novog Vinodoskog, Višnjana, Bakra, Krka, Rapca, Pule, Gračišća, z Čavje i zadnju z Riki. A zač baš ja? Pa zato aš san se va pravo vrime našal na pravomu mestu, lipo san se zarival zmed producenta, redatelja i scenaristu Andreja Bašu, snimatelja Roberta Kalčića i njegovog asistenta i montažera Danijela Sorolu i voditelji teh televizijskeh kartulin Maria Lipovšeka Battifiacu i Helenu Sipraka. Kamo oni, tu j već Mikić. A prva nan je štacija bila Mali Lošinj, na velomu otoku Lošinju.

Gaudencije je prokljel otrovnice

Već na trajektu san ja sam sobun tambaškal i proval se domislet ča se znan o tomu cresko - lošinjskomu arhipelagu. Pa san ovako brojil - arhipelag ima 36 otoka, otočića i hridi, pa je samim tim najveća otočna skupina na Jadranu. Uz otok Lošinj, svi su, pa i ja čuli za otok polja ili Unije, za otok cvijeća ili Ilovik, otok pijeska ili Susak, a bogme i za Male i Vele Srakane koje imaju tako malo stanovnika da ih nije teško zapamtiti imenom i prezimenom.

Znam da su glavne karakteristike otočja blaga klima i čist zrak, da se furaju na zdravstveni turizam i to već preko 120 godina. Nije da sam neki lumen za brojke, ali zapamtio sam da na otočju raste preko 1.100 biljnih vrsta od čega je čak 230 ljekovito i samoniklo bilje. Poznati su po svojim borovim šumama, brojnim valama i valicama pogodnim za kupanje i sunčanje, ali i po razgranatim šetnicama. Imaju i raj za planinare, a to je Osorčica visoka 588 matara. Imaju i macaklina, odnosno guštera iz porodice gekona kojeg je u svijetu proslavio dječarac imena Jakov Matunci. Malološinjanin dakako!

Ono što nemaju su zmije otrovnice, a legendu o sv. Gaudenciju, mislim da svi znaju. No, od viška glava ne boli, pa poslušajte još jednom. Predaja kaže da se Gaudencije, ili po naši Veseljko, rodio u 11. stoljeću, u zaselku Tržić pokraj Osora. Postao je benedektinac i osorski biskup, a kad je istjeran iz grada živio je u spilji na planini Osorčica. I baš u toj spilji izrekao je prokletstvo zmijama otrovnicama. Što rekao ne porekao i od tada na cresko - lošinjskom arhipelagu nema takvih, a ako kojim slučajem budu i donesene, odmah ugibaju. Ukoliko vas put nanese na Osorčicu, spilja vas čeka, a slobodno baš kao i mnogi dosadašnji posjetitelji iste, uzmite kamenčić da vas štiti od otrovnica u ostatku svijeta. Ja san jih kad san bil zel pun žep.

Spred Annunziate se j čekalo

Preko 200 manifestacija godišnje osmišljenih u gradskoj turističkoj zajednici, čist zrak i čisto more, brojni povijesni i kulturni spomenici, dobri dupini, prekrasne borove šume i šljunkovite plaže, te gostoljubivost Lošinjana, samo su neki od razloga zašto se i MIK i brojni turisti rado vraćaju Lošinju, pisao je Novi list 4. travnja u Rubrici Beseda. Sad se pitate zač povedan malo na književni, malo po domaću. Ma to mi j još od škole ostalo. Kad god se domislin na ono ča san va škole vadil zajedno počnen govorit standardon. Ma, koga briga, glavno da se razumemo. Nego, homo mi dalje. Dočin smo došli va Mali Lošinj utaknuli smo Đurđicu Šimičić, direktoricu Turističke zajednice grada i ča? Ma nikad finit. Ženska j sa vražja, doklen je ona povedala besedu - dve o sakoj od oneh dvistotinjak manifestacij kuliko ih kroz leto imaju, ja san mislel da će i drugi MIK. A, ja ča se more - ki dela, ta ima o čemu povedat, a ki ne, tomu j najbolje da muči. A Đurđica j i povedala, i delala. Najme, ćapali smo ju na radnoj akcije čišćenja jedne od brojneh boroveh šum. Dala j i Mariju rukavice da njoj pomore, ma sad o toj je pomoće bolje mučat.

Od svih 200 manifestacija koliko ih godišnje organiziramo domicilnom stanovništvu MIK je najdraži. Stalno pitaju »kad će, kad će«. Uostalom i sami vidite s koliko vas veselja dočekamo, a i tri uzastopno dobijene nagrade za najboljeg domaćina govore same za sebe, poveda Đurđica i nastavlja o Danimi Apoksiomena, znate onoga dve hiljade let staroga brončanoga grčkoga mladića koga su našli va podmorju Lošinja, onput o Danimi Ambroza Haračića, pa o Danimi otočne janjetine i da sad ne nabrajan dalje. Toga j vagun. Saki dan su njin nekakovi »dani«.

Đurđica nas je popeljala na Čikat, a Čikat je oaza va oaze. Si znaju za onu park šumu ku j na kraj 19. stoljeća zasadil Ambroz Haračić, profesor na dugo i na blizu poznate lošinjske pomorske škole s ke su zišli vrsni lošinjski kapetani. A tr znate da ih je na Lošinju fanj, aš ako j po zraku i prirode, onput je intanto i po kapetanon i gradnje jedrenjaki Lošinj poznat. Ma, mi smo se fermali spred crikvice navještenja Blažene Djevice Marije ku zovu Annunziata. Đurđica govori da j crikvica načinjena 1534., a proširena 1858. leta. Na tomu su se mestu čekali i pratili lošinjski jedrenjaci. Kuliko j žen tu stalo i gljedalo kad će sinjega mora jedra od njejega parona. I dandanaska kad brod pasa tuda ako zatuli, to j znak da ga pelje lošinjski kapetan.

Velo i Malo selo

A još bi nan Đurđica čuda toga povedala ma smo šli iskat Garijaja, Cappellija, gradonačelnika najvećega otočnoga grada na Jadranu. Našli smo ga kako na peškarije korteja z Jožetun. I da j tako saku sobotu, aš da mu nidan neradni dan ne pasa a da najprvo jutro ne popelje pasa na tekilo, a onput va ribarnicu. Malo smo ćakulali o ribe i ribarije, onput o povjesnemi znamenitostimi, pa o kulturnemi, športskemi i za bavnemi priredbami, keh, rekal san van već, na Lošinju ne fali, a onput smo sli z Maloga va Veli Lošinj.

- Veli je Lošinj manji od Malog, ali to je stvar povijesti. Naime nekad je Veli Lošinj uistinu bio veći i zvao se je Velo selo, a Mali je bio Malo selo. S vremenom se to promijenilo, ali povijest se ne mijenja i iz nekog respekta i poštovanja imena su ostala kakva su i bila. Lani je Veli Lošinj dobio nagradu »Plavi cvijet« za najuređenije malo mjesto na Jadranu, a Mali Lošinj ove godine konkurira za »Zlatni cvijet Europe«. Pričati o Velom Lošinju znači pričati o bogatoj povijesti smještenoj ispod brda sv. Ivan. Znači pričati o čistom zraku, o lječilištu za astmatičare i alergijske bolesti, a moram spomenuti da je nedavno mjerenje kakvoće zraka pokazalo kako smo bolji nego li davnašnjih godina kad smo bili najbolji. I na to smo strahovito ponosni. U Velom Lošinju biti a ne razgledati župnu crkvu sv. Antuna Pustinjaka, kulu koja datira iz 1445. godine, crkvu Gospe od anđela koju su lošinjski kapetani pretvorili u pravu umjetničku galeriju, ne prošetati park-šumom Podjavori, i svratiti do »Plavog svijeta«, lošinjskog edukacijskog centra o moru, bio bi čisti grijeh, kaže gradonačelnik Cappelli.

Raspital san se malo i ako bin va tomu »Plavomu svijetu« mogal posvojit dupina, i dat mu ime Mikić. I znate ča? Bin, i dočin drugi put dojden - ću. Tr, to prelipo blago zna kade će nać dom. Tamo kade j more čisto kod suza, kade j zrak melem za pluća, kade j tuliko mirisi i okusi da se finiš od sriče, kade su ljudi dobri, a povijest bogata, ča će reć na cresko - lošinjskomu arhipelagu. Ma, nan je bilo poć. To van je kartulina z otoka Lošinja, voli vas vaš Mikić. Drugu van šaljen z Kostrene.

Komentari (0)

Komentirajte članak   Ime   Upišite adresu asd • adacta.org (• = @)    Naslov Dostupni znakovi: 5000 Unesi znakove koje vidiš. Ako su nečitljivi, osvježi da se prikažu novi.

Nema komentara