Prvi maj / svibanj kao dan na koji pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava svoj korijen ima u odluci vodećih američkih sindikata da, ohrabreni pobjedom koju su postigli kanadski radnici, godine 1884. zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1. svibnja 1886. Kada se to nije dogodilo, došlo je do velikog štrajka u SAD, a u Chicagu i do krvavih tzv. Haymarket nereda.
Budući da legalne metode ostvarenja prava na "3 osmice" - 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja - nisu uspjele to je izazvala generalni štrajk. S obzirom da su radnici tada radili 10, 12 ili čak 14 sati dnevno, podrška za osmosatno radno vrijeme je brzo rasla, bez obzira na neslaganje mnogih sindikalnih vođa. U travnju 1886. godine, 250.000 radnika je štrajkalo, a centar pokreta bioje u Chicagu. Poduzetnici i državne institucije bili su zaprepašteni širinom i žestinom pokreta i spremili su se na odbranu. Policija i lokalna milicija podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, što su financirali lokalni poduzetnici - poslodavci. Tako je "Chicagocommercial club" financirao sa u to vrijeme ogromnom svotom od 2.000 dolara nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinoisa koje su trebale biti upotrijebiljene protiv štrajkača.
Unatoč tome, do 1. svibnja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obućarskih i radnika iz ostalih grana privrede. Ali, 3. svibnja 1886. godine, policija je počela pucati na radnike u "McCormic Ripper works factory" i tom prilikom ubijena su četiri radnika, a veliki broj radnika je ranjen. Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni miting u Hymarket squeru kako bi protestirali protiv brutalnosti. Miting je prošao bez incidenta, ali kadaje na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu. Kada je govornik sišao sa platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na radnički pokret. Policija je upadala i pretraživala domove i urede osumnjičenih radničkih vođa, a stotine ih je uhapšeno bez optužbe.
Osam radničkih čelnika optuženo je za zavjeru prilikom ubojstva koje se dogodilo u bombaškom napadu na Hymarketu. Sud je svu osmoricu proglasio krivima, usprkos nedostatku dokaza koji bi ih povezali sa bombašem (od njih osmorice, samo jedan je bio prisutan na mitingu u to vrijeme, dok su se ostali već bili razišli) i osuđeni su na kaznu smrti. Albert Parsons, August Spiss, Adolf Fisher i George Angel obješeni su 11. studenog 1887. godine, Louis Leing je izvršio samoubojstvo u zatvoru, dok su ostala trojica oslobođeni 1893. godine.
Praznik rada
Otada se taj dan počeo obilježavati u SAD, a u spomen na to krvoproliće na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke demonstracije. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
I u Hrvatskoj blagdan rada počeo se slaviti 1890. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1.000 radnika naglašavali: Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.
Deformacije
Nakon Oktobarske revolucije, Prvi maj je postao državni praznik u SSSR-u, a potom i u drugim komunističkim državama. Proslave Prvog maja izgubile su svaku vezu sa svojim korijenima, a blagdani rada pretvoreni su u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima. Potpunu degradaciju blagdan rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu.
Prvi svibnja je kao državni praznik rada 1933. godine ustanovila i Hitlerova Njemačka kako bi simbolizirao novo jedinstvo države i njemačkog naroda. Ironično je da su samo dan nakon uspostave praznika rada, 2. svibnja, sve radničke organizacije i sindikati stavljeni van zakona, imovina im konfiscirana, a čelnici pozatvarani.
Manipulacije
Državnim dužnosnicima, političarima, poduzetnicima i predstavnicima medija u nesocijalističkim zemljama su te komunističke i nacističke deformacije izvornog smisla Prvoga maja dobrodošle kako bi sakrili pravu istinu o svibanjskim događajima u SAD, pa su ga predstavljali kao praznik koji se slavi isključivo na Crvenom trgu u Moskvi i drugim komunističkim metropolama. U nastojanju da se izbriše povijesna istina o događajma iz 1886. i pogubljenju čikaških radnika te značaj 1. svibnja, umjesto Dana rada proglašen je, na primjer, Dan zakona, praznik koji ima svaku drugu konotaciju, osim one koja bi proizlazila iz tih događaja. No zbog komunističkih konotacija, u SAD se radnički pokret odrekao Prvog maja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u rujnu.
Nastojeći Prvom maju oduzeti njegov svjetovni karakter, Katolička crkva je 1. svibnja proglasila Danom sv. Josipa radnika.
Godine 1955. Radnika papa Pio XII. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa odredivši da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Valja podsjetiti da je godine 1889. kad je Druga internacionala odlučila da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništv papa Leon XIII. izdao encikliku o svetom Josipu "Quamquam pluries" u kojoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje".
Prema katoličkim izvorima, u Novom zavjetu samo na jednom mjestu spominje se Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti "na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje". On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli".
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Svatko ima pravo na zdrav život.