Generacije hrvatskih podvodnih ribolovaca čekale su taj trenutak.
Živjelo se za njega od daleke 1956. kada su hrvatski podvodni ribolovci u
sastavu reprezentacije Jugoslavije prvi put sudjelovali na natjecanju u
inozemstvu i prvog svjetskog prvenstva u Malom Lošinju 1957. godine, piše Branko Šuljić u Novom listu.
Dani prolaze, a sjećanja na veličanstveno subotnje poslijepodne i večer na Lošinju ne blijede. Neponovljivo! Lošinjanin Daniel Gospić prvak je svijeta, Hrvatska je prvak svijeta. Takvo nešto podvodni ribolov još nije doživio i neće nikad više. Slobodno to mogu napisati nakon više stotina natjecanja kojima sam nazočio, a među kojima je bilo svjetskih i europskih prvenstava, europskih kupova, dvadesetak državnih, te 35 novogodišnjih natjecanja upravo u Malom Lošinju.
Ne postaje se svaki dan svjetski prvak, i to u svom rodnom mjestu.
Generacije hrvatskih podvodnih ribolovaca čekale su taj trenutak, a mnogi ga nisu dočekali. Živjelo se za njega od daleke 1956. godine kad je na našoj obali Jadrana održano prvo državno prvenstvo, i kad su hrvatski podvodni ribolovci u sastavu reprezentacije Jugoslavije prvi put sudjelovali na natjecanju u inozemstvu, na prvenstvu Europe na Korzici.
Živjelo se za današnji trenutak od prvog svjetskog prvenstva što je održano – a gdje bi drugdje, nego u Malom Lošinju 1957. godine. Sada je on uistinu postao svjetska prijestolnica podvodnog ribolova. Taj mu je epitet 1985. podario Francuz Pierre Peraud, tadašnji predsjednik CMAS-a – Međunarodne konfederacije za podvodne aktivnosti. Sada je to stvarnost, jer u njemu stanuje Daniel Gospić, iako mu je klupska pripadnost u susjednim Nerezinama. Svojataju ga i u maloj Punti Križa na Cresu, a vjerojatno će se javiti i netko sa zadarskog područja, netko po majčinim, drugi po očevim korijenima. Pripada on sada svima, i onima koji ga ne poznaju, a najviše pripada podvodnim ribolovcima, koji su kroz duge godine ugrađivali kamenčiće u današnju kuću velikog uspjeha.
Veterani na okupu
Mnogi od njih nazočili su lošinjskom natjecanju, nisu ga željeli
propustiti, kao da su predosjećali nešto veliko. Od najstarije
generacije do onih koji su se još jučer natjecali. S kamerom u ruci vidjeli smo Ivana Pekića, jednog od dvojice živih reprezentativaca s prvog svjetskog prvenstva. Bili su prisutni mnogi državni prvaci i reprezentativci, Jerko Domančić iz Hvara, stanovnik Malog Lošinja Franjo Čedo Domjan, Marko Matić i Frane Halbert iz Trogira, braća Vlado i Dubravko Balenović, sada opet Zagrepčani, Boris Banašin i Vladimir Bralić te dosta mlađi Aco Tomić iz Rijeke, Neven Rajić s Čiova, Splićanin Ervin Siriščević... Po službenoj dužnosti, u funkciji glavnog suca na Lošinju je bio i Riječanin Vanja Prizmić. Netko je sigurno izostavljen, jer u onoj gužvi nemoguće je bilo svih registrirati. Spominjanje zaslužuju Slovenci, neke od njih godinama nisam vidio. Svi iz Ljubljane, najstariji Jože Turk, pa nešto mlađi Vane Fortič i Ferdinand Trenc, sveučilišni profesor koji gostuje i na riječkom Tehničkom fakultetu. Pamtim, godinama je nastupao za
Škarpinu iz Nerezina koja danas ima svjetskog prvaka.
– Da se sada stati Toniju, Boži i drugomu Toniju, komentirao je netko od Nerezinaca na matičnom brodu »Devin«, prisjećajući se osnivača njihova kluba.
Za uranjena slavlja na »Devinu« u sjećanje su došli i funkcionari Udice koji su silno željeli svjetsko prvenstvo za svoj klub i grad, a nisu ga dočekali.
A, kako smo napeto na »Devinu«, kojemu je zapovjednik bio Graziano Pinezić, osluškivali vijesti s mora. Koliko ima Daniel, što je ulovio Carbonell, kako stoje Dario i Antonio, a Kerejeta, koji je branio naslov svjetskog prvaka? Tu i tamo netko bi spomenuo Talijane, zaboravljajući da su oni oduvijek svjetska velesila i da imaju jednog svjetskog prvaka u moru – Bellani. Nazivalo se, tko god je imao čiji broj, raspitivalo kod onih koji su bili u obilasku. Informacije o ulovima generalno su bile škrte, ali je uvijek iskakao Gospić u odnosu na suparnike.
Slavlje je počelo
Do kraja nismo izdržali... sa Siriščevićem uskačem u slobodni gumenjak i – krećemo na more. Nakon nekih južnoameričkih ribolovaca dolazimo do Gospića. Da li je to bila sreća? Prije bismo rekli da smo znali gdje bi mogao biti u akvatoriju Unija, a tako nas je navodio i barkariol. Pratili smo ga petnaestak minuta, za to je vrijeme s velike dubine izvukao dva ugora, dobili smo informaciju o ukupnom ulovu i krenuli dalje, prema Marinovu koji je lovio u blizini. O Buratoviću informirani smo telefonom, jer je lovio na suprotnoj strani Unija, gdje je bura najjače udarala. Malo prije završetka jedan član španjolske delegacije na »Devinu« nas informira o Carbonellovu ulovu. Slavlje je počelo, Ferdi Zorović otvara dva šampanjca, po jedan za svako zlato.
Uslijedio je povratak i neviđene scene, najprije u luci, pa u sportskoj dvorani u finišu vaganja, kada je nastao pravi urnebes. Luka u dimu, odjekuju sirene sa svih brodova, nebo paraju rakete, a kiša nemilosrdno pada. Tko se uopće na nju obazire, kome smeta...
U dvorani sve je bilo u drugom planu, i ulovljenja kirnja koja se na sjevernom Jadranu rijetko susreće, i dvije lice i u cjelini kvalitetniji ulov nego prvog dana. Ulovi sa svjetskog prvenstva zaslužuju malo prostora, u dnevnom izvještavanju bili su zanemareni.
Dominirali su ugori, to je poznato. Posebno prvog dana bilo je malo ostale, podvodni ribolovci kažu, prave ribe. Ugor je divljač, riba hrskavičnjača, za razliku od »pravih« riba – koštunjača. Sva sreća što je propozicijama prvenstva broj ugora, i većine ostalih riba, bio limitiran na deset. Za razliku od njih kirnju se smjelo uloviti samo jednu. Da ulovi nisu bili ograničeni tko zna koliko bi ugora »isplivalo« na površinu. Još se Gospić prvog dana požalio da ga je loše vrijeme usporilo, predugo je tražio ugore i nije imao vremena za bolji ulov ostale ribe. Deset ugora – 15.000 bodova, veliko je to bogatstvo da bi ribolovci od njih odustali.
Velike i male ribe
Statistika što ju je sređivao Nikola Kuljiš kazuje da je prvog dana ulovljeno 96 ugora, 24 šarga, 20 vrana, četiri orade, jedan luben, pet cipala, jedna trlja, jedan škrpoč, tri konja, pet škrpina i četiri salpe. Ukupno 11 vrsta riba. Drugog dana, razumljivo, nikome nije bilo do statistike. Uz pojedinačnu težinu svake ribe, mjerila se njihova duljina. Bit će dosta posla na sređivanju brojki, ali bi one mogle otkriti mnoge zanimljivosti i usporedbe. U akvatoriju Unija ulovljeno je manje ugora, a više ribe, među njima i tri istaknutija primjerka. U znatnoj količini lovljene su tabinje, a bilo je i šaraga, konja, vrana, škrpina, cipala, orada... I samo jedan nevažeći luben.
Najveća riba prvenstva bio je ugor težak 14,46 kilograma kojega je prvog dana ulovio, a tko – Daniel Gospić. Tog dana bodovno najvrednija riba bio je konj težak 1,432 kilograma i vrijedan 1.932 boda. Ulovio ga je reprezentativac Tahitija Vaihoaril Taeatua, ako ovo ime uopće nekome nešto znači. Drugog dana ugori su bili manji, ispod deset kilograma, najveći 9,5 kilograma, Grk Giannis Sideris. Ali je zato bilo pravih riba koje uvijek privlače pažnju. Najprije je na vagu došla mala kirnja – 3,452 kilograma, a sretni lovac je Čileanac Miguel Soto. Bila je važeća, za nju je limit tri kilograma. Tahićani su ponudili još jedno ugodno iznenađenje – licu tešku 3,5 kilograma, opet Taeatua, što mu je donijelo pehar za najveću ribu. Manju licu – 2,916 kilograma ulovio je Talijan Massimiliano Barteloni. Nećemo ih imenovati, ali recimo da 12 ribolovaca u toku dva dana nije ulovilo ni jednu važeću ribu. Neki su imali nešto sitnog, nevažećeg, a drugi baš ništa. Još gore prošao je Rus Alexey Smirnov koji je prvenstvo okončao s minus 1.500 težinskih bodova. Ulovio je samo jednog malog ugora i za njega »zaradio« negativne bodove. Što se može, takvi su propisi CMAS-a!
Pohvale i zahvale
Osim naših podvodnih riobolovaca, pohvale zaslužuju i organizatori prvenstva. Uložili su veliki trud, prvenstvo je organizirano na visokoj razini, praktički bez zamjerke. Rijetko se u svijetu susreće takva organizacija. Milan Mužić na čelu organizacijskog odbora, uz njega Dragomir Fatuta, Robert Nikolić, Ferdinand Zorović i velika ekipa uključena u pripremu i provedbu natjecanja zaslužuje najviše priznanje. Uz njih i – barkarioli! Dodajmo i riječi zahvale hrvatskog izbornika Livija Fiorentina. Zahvaljujući svima posebno je istaknuo: – Hvala najprije našim dečkima, pa njihovim suprugama i djevojkama!
Ulov za zlato
Daniel Gospić oba je dana bio najbolji što se na velikim natjecanjima rijetko događa. Isto tako i reprezentacija Hrvatske. Prvu pobjedu Gospić je izborio s deset ugora, te po jednom vranom i oradom. Drugog dana opet deset važećih ugora i deset riba – šest tabinja, tri šarga i jedna trlja. Važećih je bilo šest. Prvi kontingent njegovih ugora ukupno je bio težak – 64,806 kilograma. Impresivno! Bodovni učinak prvog dana bio mu je 17.586. Drugi je dan težinski bio malo skromniji – deset važećih ugora teških 51,834 kilograma, ali bodovno uspješniji, ukupno – 23.898.
Dvadeset godina čekanja
Svjetsko prvenstvo Mali Lošinj je strpljivo čekao skoro 20 godina. Bilo mu je dodijeljeno za 1991. – ono je zbog rata otkazano. Potom je Hrvatska dobila domaćinstvo 1998. Svi su očekivali njegovo održavanje na Lošinju, ali tako nije bilo. Političkim igrama i pritiscima u Hrvatskom savezu za sportski ribolov na prvenstvo je dodijeljeno Zadru. Teško su Lošinjani i ljudi iz Udice podnijeli taj udarac, ali se nisu predavali.
Recimo usput za vrijeme održavanja prvenstva u Malom Lošinju boravio je čovjek iz Zadra, najzaslužniji što je taj grad dobio svjetsko prvenstvo, a Lošinj ostao prevaren. Svojom pojavom iritirao je mnoge, tim više što se za vrijeme vaganja nalazio u prvom redu. Mnogi kolege pitali su me za usporedbu zadarskog i lošinjskog prvenstva. Mišljenja sam da se teško mogu uspoređivati. Možda bi bio zanimljiv odgovor tog zadarskog funkcionara, on je bio ključna osoba u njihovoj organizaciji.
Priprema terena
Podvodni ribolov davno je prestao biti amaterski sport zaljubljenika u morske dubine. On je danas visoko profesionalan, posebno u Španjolskoj i Italiji. Najbolje se to vidjelo u lošinjskom akvatoriju kroz posljednjih godinu dana. Talijani i Španjolci dolazili su u nekoliko navrata, jasno, i naši reprezentativci koji ništa nisu prepuštali slučaju. Razlika je u tome što oni imaju bolju opremu i više novaca, pa su s više ljudi pripremali zone lova. Posljednja tri tjedna prije prvenstva Španjolci su radili s devet ribolovaca, plaćenih od njihova saveza. Na moru su bili po čitav dan raspoređeni u tri brodice, najprije dva u moru, a jedan za fishfinderom, potom obrnuto. Uređaji su im takvi da podmorje, i ribe, vide kao na televiziji, samo što na ekranu ne dobiju podatke o vrsti i težini ribe u rupi ili procjepu. Talijani su imali nešto drugačiju taktiku, s 23 ribolovca u moru. I naši su radili intenzivno i po čitav dan, ali sa šest ribolovaca.
Kadrovi Svjetskog prvanstva na Lošinju iz emisije "More" HRT
Podvodni ribolov
Super da smo osvojili nesto barem je natjecanje bilo na domacem terenu pa je bilo i za ocekivat ovakav rezultat. No koga uopce briga za tu vrstu sporta to je malo atraktivan sport da bi dobio neki veci interes.
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Generacije hrvatskih podvodnih ribolovaca čekale su taj trenutak.
Živjelo se za njega od daleke 1956. kada su hrvatski podvodni ribolovci u
sastavu reprezentacije Jugoslavije prvi put sudjelovali na natjecanju u
inozemstvu i prvog svjetskog prvenstva u Malom Lošinju 1957. godine, piše Branko Šuljić u Novom listu. 
Svatko ima pravo na zdrav život.
...