Uz početak školske godine

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

aktivizamIstraživanje Centra za ljudska prava pokazalo je da u hrvatskim školama nema dovoljno sadržaja koji pripremaju djecu da postanu odgovorni i svjesni građani. Sustav obrazovanja ne funkcionira na otvoren i demokratski način, a učitelji i ravnatelji ne osjećaju se dovoljno kompetentnima niti motiviranima da poučavaju djecu o temama ljudskih prava.

O ljudskim pravima i građanskom odgoju u i oko našeg obrazovnog sustava pričalo se mnogo. U krugovima nevladinih udruga počesto, u medijima uglavnom kroz afere kao što je slučaj HIV-pozitivnih djevojčica ili obrazovanje romske djece. Svako toliko bi se kolektivno zapanjili otkrivši neki poražavajući rezultat o tome koliko naša djeca u školama poznaju osnovne političke pojmove...

Bilo kako bilo, činjenica jest da takav oblik obrazovanja nije sustavno uveden u naše škole, niti nakon dvadeset godina "vježbanja" demokracije i ljudskih prava u Hrvatskoj. O tome govori i termin neobavezni integrativni sadržaj koji se koristi u strateškim dokumentima kada se govori o statusu ovih sadržaja. Naime, oni u osnovnoj školi nisu zaživjeli u okviru posebnog predmeta, pa se provodi tzv. kroskurikularni pristup, dakle taj bi se sadržaj trebao provlačiti kroz različite predmete, aktivnosti  i projekte u školi. To naravno može biti odličan model, ali isto tako može značiti i pokriće da se na tom području ne dogodi ništa.

aktivizamPotaknuti činjenicom da evaluacija učinaka ovakvog pristupa u osnovnoj školi, zasad jedinom  obveznom stupnju obrazovanja u Hrvatskoj, još uvijek nije provedena, proteklih godinu dana Centar za ljudska prava je proveo sveobuhvatno istraživanje "Ljudska prava u osnovnim školama - teorija i praksa". Istraživanje je tijekom posljednje godine dana provedeno u 24 osnovne škole (metoda anonimnih upitnika) koje predstavljaju reprezentativni uzorak za Hrvatsku i obuhvaćaju mišljenja i stavove učenika, učitelja, ravnatelja i roditelja u gradskim, seoskim i periurbanim sredinama, u 6 glavnih hrvatskih regija. Istraživanje je osmislio i proveo stručni tim poznavatelja obrazovanja, ljudskih prava i statistike te  niz suradnika, suradnica, istraživača, istraživačica na terenu i u analizi udžbenika. Kod udžbenika, metodom tekstualne analize obuhvaćeni su najčešće korišteni udžbenici iz prirode i društva, hrvatskoga jezika, povijesti i izbornog predmeta vjeronauk od 1. do 8. razreda. Analizirani su i glavni strateški dokumenti koji ocrtavaju smjernice osnovnoškolskog obrazovanja u nas sa stanovišta odgoja za demokratsko građanstvo i ljudska prava.

Osnovna svrha istraživanja bila je utvrditi u kojoj mjeri i na koji način osnovne škole u Hrvatskoj poučavaju o demokraciji i ljudskim pravima, koliko naš obrazovni sustav, škole i nastava funkcioniraju u skladu s demokratskim principima i vrijednostima ljudskih prava, kakva je "školska kultura" u odnosu na demokratske standarde te što u tom smislu poučavaju udžbenici koji se koriste u osnovnim školama.

Što piše u udžbenicima?

Analiza teksta pokazala je da generalno udžbenici u osnovnim školama nisu u suprotnosti s vrijednostima ljudskih prava. Najveći dio korištenih udžbenika ne promiče društvene stereotipe i predrasude. Analiza udžbenika pokazuje, međutim, da postoje "prostori tabua" na koje udžbenici s vremenom moraju odgovoriti.

• Naprimjer, manjine i marginalizirane  skupine nisu uključene u sadržaj udžbenika kao integrativni dijelova društva. Iako u analiziranim udžbenicima postoje primjeri prikaza različitih etničkih skupina, primjeri se odnose  na različite svjetske narode, a izrazito se rijetko spominju pripadnici etničkih skupina koje doista žive u našem društvu i susjednim zemljama. Tako da se Srbi, Romi, Bošnjaci ili Mađari spominju samo prilikom nabrajanja nacionalnih manjima u RH uz sliku Hrvatskoga sabora.

• Što se rodne ravnopravnosti tiče u udžbenicima općenito postoji tendencija ravnopravnog prikaza uspješnosti s obzirom na rod, te sudjelovanja u različitim aktivnostima i obavljanja različitih poslova za žene i muškarce. Ipak, uočljivo je da se kućanski poslovi ponegdje dijele na ženske i muške, te da su žene najčešće prikazane kao one koje njeguju i brinu tj. domaćice, učiteljice, liječnice i frizerke. Nadalje, uočljiva je razlika između primjera poželjnih osobina za muškarce i žene, u kojima su muškarci hrabri, snažni, mudri i radišni, a žene mlade, lijepe, nježne, vrijedne, brižne, suosjećajne i solidarne.

• Analizom udžbenika je utvrđeno da se kroz sadržaje uopće ne spominju niti prikazuju ljudi različitih seksualnih orijentacija.

• Primjetno je da su svim udžbenicima u ulogama žrtava češće prikazane žene, djeca, siromašni i nemoćni.

• Važno je napomenuti da je prilikom spominjanja ljudi iz različitih društveno ekonomskih skupina u udžbenicima prisutan veliki broj negativnih prikaza poput getoizacije, nezaposlenosti, gladi, lošeg obrazovanja.

• Kod spominjanja pripadnika različitih društveno-ekonomskih skupina i starijih ljudi, prisutni su primjeri negativnog označavanja poput njihove pasivne uloge.

• Vidljivo je da se osobe s invaliditetom rijetko spominju u analiziranim udžbenicima, te da je prilikom prikaza naglasak na njihovoj teškoći.

• Nadalje, slabo su ili nikako zastupljene kontroverzne, društveno osjetljive teme kao što su nedavna ratna i poratna prošlost, stigmatizirane bolesti i različite marginalizirane skupine. Primjeri prikaza povijesnih događaja iz kuta gledanja različitih etničkih skupina odnose se prvenstveno na događaje iz dalje prošlosti. U većini udžbenika ilustracije se ne koriste za raspravu o problemskim pitanjima iz različitih povijesnih razdoblja.

Udžbenici  vrlo slabo potiču građanski aktivizam kao preduvjet  odgoja odgovornih i društveno aktivnih građana i građanki.  Tako se npr. kod analize prikaza načina provođenja slobodnog vremena, utvrdilo da se malo pažnje posvećuje aktivnostima Iako u analiziranim udžbenicima postoje primjeri prikaza različitih etničkih skupina, primjeri se odnose  na različite svjetske narode, a izrazito se rijetko spominju pripadnici etničkih skupina koje doista žive u našem društvu i susjednim zemljamau zajednici, koje su jedna od osnovnih odrednica za razvoj svijesti o demokratskog građanstvu.

Ekološke su teme vrlo dobro zastupljene. U većini analiziranih udžbenika postoje, i potiče se promišljanje o njima. No, kada je posrijedi poticanje na moguće aktivnosti u očuvanju okoliša, one se indirektno spominju u nekim udžbenicima nižih razreda, dok spomenutih sadržaja nema u udžbenicima viših razreda, gdje upravo postoji prostor za uključivanje djece u konkretne aktivnosti i inicijative vezane za ostvarivanje prava na zdrav okoliš.

Izborni predmet Vjeronauk

Važno bi bilo otvoreno propitati je li status Vjeronauka doista jednak ostalim izbornim predmetima, odnosno je li izbornost  / fakultativnost u školama doista i praktično omogućena

Udžbenici iz izbornog predmeta Vjeronauk, kako sugerira ime i sadržaj predmeta, sugeriraju u najvećoj mjeri stavove koji su usmjereni prema jednom religijskom i svjetonazorskom krugu - kršćanstvu, odnosno katoličanstvu. U tom kontekstu važno bi bilo otvoreno propitati je li status Vjeronauka doista jednak ostalim izbornim predmetima, odnosno je li izbornost  / fakultativnost doista i praktično omogućena u školama (smještaj u satnici, alternativa za djecu koja ne pohađaju ovaj izborni predmet itd.).

U  udžbenicima iz vjeronauka nema sadržaja vezanih uz kognitivne vrijednosti ljudskih prava, dok se u velikoj mjeri zastupljeni sadržaji vezani uz emocionalne vrijednosti ljudskih prava. Participativne sposobnosti za demokratsko građanstvo se potiču u udžbenicima viših razreda, a gotovo u svim udžbenicima iz vjeronauka postoje primjeri sudjelovanja u aktivnostima zajednice. Poseban naglasak se stavlja na obitelj, druženja i podršku svih članova obitelji. Međutim, u udžbenicima vjeronauka nema sadržaja vezanih uz političke fenomene, nema prikaza povijesnih događaja niti rasprava o problemskim temama. U pojedinima udžbenicima postoje primjeri kroz koje se prikazuju jednake sposobnosti žena i muškaraca, ali se rijetko spominju žene u ulogama moći. Jednaka je situacija i s prikazima osoba s invaliditetom.

Kako funkcioniraju naše škole sa stanovišta odgoja za demokraciju i ljudska prava?

Što misle djeca, što misle nastavnici?

Ispitani učenici i učenice, petnaestogodišnjaci koji završavaju osmi razred, odgovarali su na nekoliko setova pitanja: o tome koliko im je škola i pojedini predmet pomogao da upoznaju određene pojmove i steknu znanja vezana za građanski odgoj i ljudska prava,  o tome koliko je  sam nastavni proces demokratičan, o tome žele li više saznati o tim sadržajima.

Zanimljivo je da djeca procjenjuju kako najbolje poznaju termine vezane za dječja prava, dok najmanje  poznaju pojmove kao što su: demokratsko građanstvo, sudjelovanje u odlučivanju, vladavina prava (!), društvena moć, kulturna osjetljivost. Ovi se rezultati  već podosta podudaraju s onim temama o kojima ne govore udžbenici, a koji su s druge strane izuzetno važne za život u pluralnom društvu.

Što se same nastave tiče, učenici ocjenjuju da su njihovom poznavanju ovih termina najviše doprinijeli povijest, hrvatski jezik, zemljopis, a kao predmet koji je najviše doprinijeo navode povijest. Treba uzeti u obzir kako je stanica povijesti doista vrlo ograničena i zatrpana sadržajima koje djeca trebaju usvojiti. O nastavnom procesu dobili smo niz vrlo zanimljivih podataka koje treba dodatno analizirati i usporediti, no sa stanovišta razvoja demokratskog dijaloga spomenimo samo neke:

• Indikativno je da 25 posto učenika izjavljuje kako je škola malo ili vrlo malo pridonijela razvoju njihovog interesa za zbivanja u društvu,

• a njih 26 posto misli da škola uopće nije doprinijela njihovom interesu da pomognu socijalno ugroženima, niti njihovoj motiviranosti za dobrovoljni rad.

• Čak 30 posto smatra da je škola malo ili vrlo malo doprinijela njihovom osjećaju pripadnosti Europi!

Kod nenasilnog rješavanja sukoba i razvoja kritičkog mišljenja stanje je lošije:

• 49 posto osmaša smatra kako ih je dotadašnje školovanje malo ili izrazito malo pripremilo za rješavanje sporova između nastavnika i učenika,

• a njih 26 posto smatra kako ih škola nije uopće osposobila za kritičko propitivanje informacija.

• Samo 37,6 posto učenika izjavljuje da se u nastavi povijesti traži da društveno osjetljive teme razmotre s različitih gledišta.

Udžbenici  vrlo slabo potiču građanski aktivizam kao preduvjet  odgoja odgovornih i društveno aktivnih građana i građanki

Nastavnici jasno izražavaju stav da je odgoj za demokratsko građanstvo i ljudska prava važan segment obrazovanja.

• Njih 84 posto misli kako je jedna od najvažnijih zadaća škole pripremiti učenike i učenice za ulogu aktivnog građanina / građanke.

• Također njih 74 posto misli da s odgojem za demokratsko građanstvo treba početi od najranije dobi djeteta.

• No, s druge strane smatraju da ta uloga pripreme djece leži primarno na obitelji (njih 81 posto).

Dakle, još uvijek ne prepoznaju primarnu ulogu društva, škole u tom segmentu ili pak drže da je škola nemoćna naspram utjecaja obiteljskog okruženja.

Velika većina nastavnika povijesti, hrvatskog jezika, pa i izbornog predmeta Vjeronauk misli da njihov predmet priprema učenike i učenice za demokratsko građanstvo, no isto tako više od polovice njih misli da je to poučavanje u osnovnim školama prepušteno prvenstveno inicijativi i motivaciji pojedinog nastavnika ili nastavnice.

Željeli bi više saznati o tim sadržajima, no ne osjećaju se dovoljno kompetentnima da poučavaju o tim temama, dok istovremeno osjećaju velik pritisak opširnosti ostalog obveznog gradiva u predmetu koji predaju.

Izrazito su podijeljeni oko toga treba li taj sadržaj dobiti status posebnog predmeta (trećina misli da da, trećina da to ne bi bilo pametno,  a trećina ne može procijeniti), no potpuno su svjesni da rezultata ne može biti ako se sve prepusti  samo inicijativi nastavnika, ravnatelja ili izvanškolskim aktivnostima. Iz rezultata se također iščitava značajan osjećaj manjka sustavne stručne potpore i dodatne motivacije za provedbu ovakvih sadržaja.

Kako svoju ulogu i ulogu odgoja za  ljudska prava vide roditelji? Bilo je i iznenađenja...

Stavovi roditelja po pitanju demokratskog odgoja i ljudskih prava u školama predstavljali su najveću enigmu, budući da tu nisu postojala prethodna istraživanja na tu i srodne teme. Rezultati su se pokazali vrlo zanimljivima i u jednoj mjeri suprotnima od onog što se uvriježilo misliti o današnjim roditeljima koji se doživljavaju kao oni koji vrše pritisak na škole isključivo zbog obrazovnih postignuća, visokih ocjena i fizičke sigurnosti u školama.

Najzanimljiviji odgovor roditelji su davali na pitanje po čemu se vidi da je neka škola kvalitetna:

Najveći broj roditelja odgovorio je da se to prvenstveno vidi po zadovoljstvu učenika školom i brizi škole za učenike s posebnim potrebama!

Visoko su rangirani i pokazatelji koji govore o osjećaju reda u školi, kao i aktivnom sudjelovanju učenika u rješavanju školskih problema.

Najniže su kao pokazatelj dobre škole rangirali činjenicu da velik broj učenika završava razred odličnim uspjehom.

Najvažnijim ciljevima škole procjenjuju dva tipa zadataka:

• One koje doprinose razvoju sigurnosti i samopoštovanja djece te poštivanja svojih prava i prava drugih,

• Kao i onih vezanih za razvoj vještina potrebnih da se djeca snađu u svakodnevnom životu i daljnjem školovanju.

• Ni važnim ni nevažnim roditelji smatraju ciljeve vezane za uspostavljanje boljeg odnosa s Crkvom i pripremu za život u ujedinjenoj Europi.

Dalo bi se naslutiti da roditelje ipak manje zanima vanjski okvir u kojem se razvija i usmjerava njihovo dijete, a više stvarni sadržaj, odnosno razvoj samosvjesne, sigurne  i odgovorne osobe. Naravno, to može govoriti da dijelom žele da odgojnu ulogu više preuzme škola jer su nesigurni u činjenicu koliko to sami, uza sav trud, uspijevaju.

Muke po ravnateljima: Škole žele, ali ne mogu odgovoriti potrebama modernog demokratskoga društva...

Ravnatelji također vrlo visoko na ljestvici procjenjuju ciljeve vezane za razvoj individualnosti, nenasilje  i ljudska prava. Pri tom su, slično kao i kod roditelja, najviše rangirani ciljevi vezani za osposobljavanje za nenasilnu komunikaciju i  pomoć učenicima da se razviju u aktivne i odgovorne građane, a najniže ciljevi vezani za EU integracije, kao i priprema za tržište rada i postizanje visokih akademskih postignuća.

Pokazuje se da su visoke ocjene, domoljublje, ali i pripadnost Europi na najnižem mjestu, a da prednost ravnatelji daju ipak drugim vrijednostima.

Kao pokazatelji dobre škole najniže su rangirani tehnička opremljenost i visoka akademska postignuća, a naglasak ravnatelji daju  kvaliteti kadra, zadovoljstvu učenika školom, kao i  timskom radu zaposlenika.

No, raskoraci od stvarnosti naziru se kod pitanja koja se odnose na demokratičnost i otvorenost funkcioniranja škole i samog obrazovnog sustava. Ravnatelji nisu zadovoljni koliko ih se i kako konzultira pri donošenju odluka i promjena u obrazovanju, pa demokratske prakse donošenja odluka, autonomija škola, kao i mehanizmi podrške zaposlenicima i unaprjeđivanja kvalitete obrazovanja bivaju u prosjeku loše ocijenjeni (na skali od 1 do 5 prosjeci su od 2,5 do 2,9!).

Fleksibilnost obrazovnog sustava i suvremenost sustava dobivaju također niske ocjene, a gotovo polovica ravnatelja misli da današnji obrazovni sustav ne može odgovoriti izazovima suvremenog društva.

Kontradiktornost u odnosu spram lojalnosti institucijama i procjenama njihovog učinka vidimo u činjenici da npr. ispunjavanje uloge Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja dobiva ocjenu  3,6. ali istovremeno znatno slabijim procjenjuju mehanizme unapređivanja kvalitete obrazovanja (prosjek ocjena 2,7!) O nedorečenoj situaciji uključivanja učenika u proces donošenja odluka u samoj školi i neodlučnoj ulozi ravnatelja u kreiranju demokratskog ozračja u školi govori i činjenica da se 43,5  posto ravnatelja "ne može niti složiti niti odbaciti tvrdnju" da Vijeće učenika ima utjecaj na donošenja za učenike važnih odluka u njihovoj školi!

Na kraju, baš kao i učitelji, većina se ravnatelja još uvijek ne smatra dovoljno kompetentnima u poznavanju principa odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo, iako ga smatraju vrlo važnim sadržajem obrazovanja.

Zabavi i pouči - nešto kao zaključci:

    • Svi nositelji obrazovnog sustava: roditelji, učenici, nastavnici i ravnatelji pridaju veliku važnost odgoju i obrazovanju za demokratsko građanstvo i ljudska prava u svim njegovim aspektima, a velika većina ispitanih smatra da s tim aspektom treba početi od najranije dobi djeteta u svim odgojnim i obrazovnim institucijama;

    • Velika većina učenika, učitelja, ravnatelja i roditelja smatra da odgoj i obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava, s osobitim naglaskom na odgoju za mir i nenasilje, treba biti intenzivnije prisutno u osnovnim školama;

    • Pri odlukama o promjenama, naglasak ne treba dati samo normativnoj razini (davanju posebnog mjesta u satnici ovom sadržaju, većoj zastupljenosti pojedinih tema u udžbenicima), već na školskoj kulturi koja odražava vrijednosti ljudskih prava: jačem i sustavnom uključivanju učenika, roditelja i nastavnika u proces odlučivanja u školi, konzultiranju ravnatelja, nastavnika i roditelja u procesima promjena u obrazovanju, promjenama u modelima poučavanja, usvajanju vještina itd.

Ne učine li oni koji donose odluke ponovno ništa, nakon poprilično dobro snimljenog stanja i prepoznate potrebe, ne postoji niti jedan razlog da se čudimo nedemokratskim stavovima i nasilnom ponašanju mladih

Želimo li društvo odgovornih građana koji poznaju svoja i tuđa prava, procedure kako ih ostvariti, želimo li društvo s manje nasilja i korupcije kao oblika društvene manipulacije, vrijeme je da  donositelji odluka usmjere obrazovni sustav ka odgoju i obrazovanju za ove vrijednosti. Naravno, pri tom treba imati na umu da obrazovanje nije "otok spasa" izdvojen od društva u cjelini, njegovih rana, utjecaja obitelji, medija... No, ne učine li oni koji donose odluke ponovno ništa i nakon poprilično dobro snimljenog stanja i prepoznate potrebe, ne postoji niti jedan razlog da se čudimo nedemokratskim stavovima i nasilnom ponašanju mladih.

Potrebno je konačno naći adekvatno rješenje za sustavno uvođenje ovih sadržaja u osnovne škole, konzultirajući pritom struku, ali  i aktere koji rade u sustavu. Nikako ne smijemo pristati na ad hoc, neprovjerena rješenja i modele, kakvih je u obrazovanju bilo pregršt i koji prije predstavljaju Potemkinova sela, kulise za međunarodnu zajednicu i Svjetsku banku, koji podupiru obrazovne reforme, nego na mjere s jasnim ciljem,  aktivnostima i rezultatima.

Posebno je važno napokon osigurati i nepristrano praćenje i evaluaciju uvođenja ovih sadržaja, i to na razini posebnog mjesta u satnici, ali i kroz ozbiljnu promjenu načina funkcioniranja sustava u cjelini, škola, razreda i odnosa s roditeljima i zajednicom.

Veliko istraživanje o građanskom odgoju i ljudskim pravima u osnovnim školama pokazalo je da škole ne poučavaju učenike vrijednostima koje su u suprotnosti s ljudskim pravima. S druge strane, učenici, učitelji, ravnatelji i roditelji slažu se da  nema dovoljno sadržaja koji pripremaju djecu da postanu odgovorni i svjesni građani i građanke.

Odgovori ispitanika širom Hrvatske ukazuju da  i sam sustav obrazovanja ne funkcionira na otvoren, uključujući i demokratski način, a učitelji i ravnatelji ne osjećaju se dovoljno kompetentnima niti motiviranima da poučavaju djecu o ovim temama, iako ih smatraju iznimno važnima.

Posebno se izdvaja potreba razvijanja nenasilne komunikacije i  mirnog rješavanja sukoba, a istraživanje nam je otkrilo da je većini roditelja pomoć u odgoju zadovoljnog i sigurnog mladog čovjeka koji zna štititi svoja prava i prava drugih, kao i briga za marginalizirane i slabije u školi, puno važnija od odličnih ocjena i razvijanja osjećaja domoljublja...