Građanska inicijativa Volim Lošinj, Mali Lošinj

Komentira Dario L.
24-09-2007 13:24,

Treba li nam NATO?
Deklarativno, NATO se bori za univerzalne interese poput demokracije, ljudskih prava, sve moguće slobode, uključujući tu i slobodu kretanja roba, usluga i ljudi i slično.

Ipak, upitno je čiji su to interesi koje Zapad proglašava univerzalnim i kakva se mjerila koriste da se procijeni što je to što trebaju zastupati, kao i koliko dosljedno i iskreno se to radi.

Dakle, usporedimo koga oni zastupaju, a koga pokušavaju pokoriti.

Što se tiče borbe za nametanje demokracije u drugim, nedemokratskim državama, zanimljivo je vidjeti situacije u nekim državama koje su saveznice Zapada (ili su to bile), a posebno SAD-a i usporediti ih sa stanjem u državama koje su na "crnoj listi" kao nedemokratske.

Dakle, saveznice SAD-a su bili mnogi diktatorski režimi Latinske Amerike (npr. Juan Peron, Čileanska vojna hunta i sl.) i u zemljama u kojima su vladali Amerika i ostatak Zapada nisu pokušavali nametnuti demokratska pravila igre, dok im se nije sviđao u velikoj mjeri demokratski Allendeov Čile, pa su i poradili na tome da dođe do državnog udara u kojem je dotični uklonjen.

Autoritarni sustavi u kojima se demokracija niti ne nazire, a ljudska prava idu rukom pod ruku s njom, poput Saudijske Arabije (koja je uz to i wahabitsko središte, rasadnik terorista), Iran šaha Reze Pahlavija, Pakistan, razne afričke zemlje s diktatorskim vladama itd. su bili ili još uvijek jesu saveznici i prijatelji i nikad se nije postavljalo pitanje ljudskih prava u tim zemljama, kao niti demokracije.

Kad je u Iranu svrgnut šah i zamijenjen isto tako represivnim režimom (istina, nešto represivnijim), ali s drugim predznakom, tad su se počela postavljati pitanja o demokraciji i ljudskim pravima u toj zemlji.

Istodobno se vrši neprekidni pritisak na zemlje poput Irana, Sjeverne Koreje, Kube i mnoge druge, a Irak je i vojno napadnut iako u tom trenutku Saddam Husein nije ugrožavao nikog osim svog vlastitog naroda (što, jasno, ne opravdavam) pod izlikom da predstavlja međunarodnu prijetnju.

Kad bi Sjeverna Koreja preko noći odlučila postati američkom saveznicom, zaboravilo bi se na demokraciju u toj zemlji i na ljudska prava u njoj.

Drugo, kad smijene neku nedemokratsku vlast u zemlji u čiju je tradiciju i mentalni sklop duboko ugrađen mentalitet koji ne funkcionira na način na koji djeluje zapadna demokracija, ako građani te zemlje na izborima izaberu opciju koja njima odgovara (i ako je nedemokratska, diktatorska, vjerski isključiva, ona je izabrana kao izraz volje tog naroda, demokratski) tad prijete toj zemlji i bune se što je takva vlast izabrana i ne žele je priznati, time kršeći demokratsko pravo građana čiji je to izbor bio.

Dakle, demokracija je dobra samo ako se odabere vlast kakva odgovara Zapadu. Opet dvostruko mjerilo.

Slobodan protok ljudi, roba i usluga im odgovara samo u mjeri u kojoj oni od toga imaju koristi, a za štetu koju bi netko drugi zbog toga mogao imati ih nije briga.

Zbog toga ograničavaju uvoz roba koje su opasna konkurencija njihovim proizvodima (najčešće se tu radi o poljoprivrednim proizvodima, ali ima i drugih), ograničavaju useljavanje stranaca, ali njihovi građani moraju imati slobodu kretanja i kupnje nekretnina svuda po svijetu.

Štite svoju industriju i banke svim mogućim, pa i nedemokratskim i nasilnim načinima i političkim pritiscima (kod nas je jedan od svježih primjera bio pritisak od strane bavarskog premijera da se pusti da njihova banka koja je kod nas vrlo nepošteno ostavila na cjedilu svoje stranke ponovno uđe na hrvatsko tržište bez davanja jamstava da tako nešto ponovno neće učiniti).

Međunarodna banka i MMF isto tako pritišću druge zemlje da se podrede financijskim i inim interesima Zapada. Dalo bi se o tome jako puno pisati, ali to je zasebna tema, no zbog toga jer je i NATO jedan od eksponenata takve politike, potrebno je to i ovdje napisati.

Što se tiče NATO-vih zasluga za mir na ovim područjima, on je nesporan, ali rezultati nisu uvijek bili pravedni. Ali i da jesu, oni ne bi priskakali u pomoć da to nije bilo zbog relativno uskih interesa razvijenih zemalja (Amerike, ali i zemalja Europe koji na svom pragu nisu željeli neugodnosti (da, za njih su to bile neugodnosti, a za nas tragedija) rata i razaranja i remećenja protoka roba, slabljenje dijela njihovog tržišta (jer mi smo i njihovo tržište, a kad je rat, manje se robe prodaje, osim, naravno, oružja).

Isto tako, ne treba nam sudjelovanje u nametanju nekog društvenog sustava koji mi smatramo dobrim i pravednim narodima koji takve društvene sustave sami ne žele.

U potpunosti se slažem s tim da je Partnerstvo za mir skoro kao članstvo u NATO-u, samo je još gore od toga, jer se od nas očekuje da sudjelujemo u NATO-vim akcijama, a ne daju nam se ista prava kao zemljama članicama.

Što se tiče zamisli o tome da nas članstvo bilo u Partnerstvu, bilo u NATO-u zajednički sa susjednim zemljama štiti od međusobnih sukoba, to može izjaviti samo posebno neupućena osoba. To jednostavno nije istina.

Bilo je sukoba između zemalja članica, za najmanje dva takva izravna sukoba znam da su se dogodila, ali ih vjerojatno ima još. Grčka i Turska su se sukobile oko Cipra i ništa nije pomagalo članstvo obje te države u NATO-u. Nitko se, osim verbalno, u to nije miješao dok te dvije države nisu pristale pustiti "snage" UN-a na crtu razdvajanja.

I dan danas se povremeno dogodi da Turska sruši koji grčki zrakoplov i opet nikom ništa.

Zatim, tijekom Zaljevskog rata u kojem je Turska, kao članica NATO-a, pružila značajnu pomoć koaliciji zapadnih zemalja, čijem krugu zapravo i ne pripada, u borbi protiv Saddama Huseina tako da je zatvorila naftovod kojim je iračka nafta preko turskog ozemlja dolazila na Sredozemlje, a dopustila je i djelovanje američkih zrakoplova protiv Iraka iz baza u Turskoj. Naravno, Irak je zbog toga raketirao turski teritorij, što je i de facto i de jure bio napad zemlje koja ne pripada NATO paktu na zemlju pripadnicu tog vojnog saveza.

Dakle, to je bila situacija u kojoj bi NATO trebao reagirati braneći svoju članicu, ali to se nije dogodilo iako je to njihova obveza.

Ironično je da se tretiranju tog napada kao napada na NATO (na što se NATO obvezao) suprotstavila Njemačka, zemlja koja je inače velika tradicionalna saveznica Turske.

To je najbolji dokaz da članstvo u NATO-u nije nikakvo jamstvo za našu sigurnost.

Zato pustimo te izmišljotine, od članstva u toj organizaciji možemo imati samo troškova, žrtava u misijama, a zbog miješanja u unutarnje poslove nekih država u kojima vladaju pripadnici militantnih organizacija, možemo očekivati i terorizam u našoj maloj, lijepoj zemlji. Sve to nam ne treba.

Osim svega prije navedenog dogodila se i jedna novost. Naime, kako NATO ponekad ne može odmah i dovoljno brzo reagirati na tlu svojih zemalja članica, uveden je novi princip "prijenosa (transfera) nadležnosti". O čemu se tu radi?

Dakle, cijela priča počinje s novom koncepcijom "rata protiv terorizma" i promjenom načina ugroze zemalja-pripadnica Zapadnog svijeta, a poglavito SAD otkuda cijela priča (barem od 11. rujna) počinje.

Naime, s promjenom načina djelovanja neprijatelja, bilo je nužno promijeniti i način djelovanja Zapada. Kako više nema izravnog sukoba s vidljivim neprijateljem, nužno je smanjiti brzinu reakcije NATO-vih snaga, a time i njihovu učinkovitost. Zato su stvorene „NATO snage za brzi odgovor“. Kako bi te snage mogle uistinu djelovati u skladu sa svojim nazivom, nužno je ukloniti sve prepreke na njihovom putu, a dio njih je i suverenitet zemalja članica.

Naime, do sad su za djelovanje na ozemlju bilo koje zemlje članice morali dobiti odobrenje te zemlje (princip nacionalnog odobrenja) jer nije se smjelo tek tako zadirati u suvereno pravo jedne nacije da prema svojim posebnim interesima i željama svojih građana zabrani ili izričito dopusti ulazak stranih (pa makar i savezničkih) postrojbi na svoj teritorij.

To je, naravno, moglo usporiti djelovanje "snaga za brzi odgovor", pa je odlučeno da se odlučivanje o tome prenese na zapovjednika tih snaga, a da legalno izabrani predstavnici građana zemlje na čije tlo one moraju stupiti tu nemaju što za reći. To je dobilo naziv „prijenos (transfer) nadležnosti“, a u biti je zadiranje u suverenitet jedne države i kršenje prava njihovih građana da o tome odlučuju.

Ako se sjetimo mračnog doba dvaju blokova i Warszavkog pakta preko kojeg je SSSR ostvarivao svoje interese jednako bezobzirno kao SAD preko NATO-a i njegovih intervencija u njihovim zemljama članicama, sjetit ćemo se i da su čak i Rusi pokušavali tome dati privid pomoći zemlji članici koju su de facto okupirali, pa su djelovali tek nakon što su dobili službeni poziv (doduše iznuđen, naravno) od predstavnika vlasti te zemlje. Dakle, taj nedemokratski sustav je čak pokušao ostaviti privid da poštuje suverenitet zemlje u kojoj djeluje.

NATO koji glumi branitelja demokratskog načina života sad to ukida, a to je tek prvi korak i tko zna što slijedi nakon toga.

Dakle, naše su se vlasti do sad pravdale kako se za ulazak u NATO ne mora organizirati referendum zato jer se ulaskom u tu organizaciju ne odričemo dijela svog suvereniteta (što je bila poluistina, jer se dijela svojih prava kao suverene države odričemo ulaskom u skoro bilo koju organizaciju), a sad je očito da je i taj zadnji izgovor pao u vodu, jer ako netko može bez pitanja ući na naš teritorij, to je u svakom slučaju odricanje dijela (i to velikog dijela) vlastitog suvereniteta i o tome svakako mora odlučiti narod ove zemlje na referendumu, a sve drugo je protiv interesa i tog naroda i te zemlje.

Dakle, izborimo se za referendum i recimo im NE i ostanimo (ili, bolje rečeno, postanimo) suverena država!

Sa portala Zamirzine

» Prijavite komentar Administratoru