Da li je učenik OŠ Marija Martinolića, koji je na blogu iznio dojmove o svojim predmetnim nastavnicima, zbog toga imao neugodnosti, pitanje je o kojem se posljednjih nekoliko dana govori u otočnoj javnosti, najviše na web stranici gdje se svakodnevno komentiraju različite teme lošinjskog javnog života, piše Novi list.
U raspravi koja je u najvećem dijelu anonimna, tvrdi se da je dječak imao problema i da je njegovo pisanje izazvalo bijes nastavnika te da mu se prijetilo policijom, sudskom tužbom, ukorom i slično te da je grubo cenzuriran.
Takve ocjene demantirali su u školi ravnateljica Olivela Franko, psihologinja Andrijana Fabijanić i socijalna pedagoginja Ljiljana Živković, koje kažu kako nikakva odgojna mjera učeniku nije izrečena i da policija nije pozivana, a da je u razgovoru s učenikom koji vodi blog i njegovom majkom preporučeno da u nazivu svog bloga ne koristi službeni naziv škole.
Ravnateljica Franko ističe kako se radi o učeniku uzornog vladanja i odličnog uspjeha, i da nikakva mjera zbog izricanja njegovih dojmova o nastavnicima od strane škole prema njemu neće biti pokrenuta, a kako učenik ima interesa i znanje u korištenju računala, preporučeno mu je da se angažira u radu informatičke grupe.
Majka učenika koji je napisao blog kaže da ne može reći da su ih u školi pritiskali te da je u razgovoru koji su imali sve riješeno, premda za njih problem nije ni postojao.
– Svoje dijete podržavam da slobodno izražava mišljenje, ali da bude odgovoran za sve što izrekne. Molim vas od ovog nemojte raditi slučaj, jer to nije. Mene je iznenadila reakcija dijela ljudi koji sve koriste kao povod da krenu s negativnim komentarima, pa se na web stranici na kojoj se o tome raspravlja krenulo s pljuvanjem svega i svakoga i izneseni su jako ružni komentari. S tim moje dijete i njegov blog nemaju nikakve veze, ali je nekima poslužio za iznošenje ružnih komentara.
(I. C. M.)
Komentari:
Iako mislim da urednici, inicijatori i kreatori ove stranice nemaju ambiciju baviti se "visokim" novinarstvom (netko bi to trebao plaćati da oni koji pišu imaju što jesti i od čega živjeti) zanimljivo je analizirati fenomen percepcije krivca. Zanimljivo je tko u ovom gradu ističe i smatra važnim naglasiti kako ovu stranicu ne čita. Da li bi ju čitali da se u raspravu uključe na pr. Dežulović, Ivančić kao novinari ili Perasović sociolog, jer ovo pišu nedovoljno obrazovani i neupućeni ljudi? Ili se na stranice javljaju samo mrzitelji ovog grada, zlobnici, mizerije i gubitnici.Pitaj mo se zašto okolo ne hodaju i ne govore da ne prate brojne, specijalizirane ili npr. pornografske stranice. Upravo zato što čitaju ovu stranicu. Zanimljivo je kako danas novinarka Novog lista objašnjava i prikazuje problem proteklog dogaðaja. Sjetite se vremena kada su feralovci postojali, kada ih se tužilo, prozivalo, kada "pravovjernima" nije padalo na pamet analizirati sadržaj i ići za suštinom sadržaja koje su oni donosili. A onda su se otkrivale istine, ubojice, afere a mi nikako da povedemo raspravu o sadržaju i nedjelima institucija i pojedinaca, već u maniri malograðanštine , nedemokratičnos ti, neanalitičnosti i straha od istine ponovo pronalazimo krivca u mediju. Nije važno što, primjer priča o ovom dogaðaju u školi, medijski prezentirana kao u Novom Listu ima nekoliko nelogičnosti. O tome se ne smije pričati, komentirati. Što bi ravnatelj škole ili novinarka Novog lista smatrali ispravnom graðanskom reakcijom. Potpisati se i tražiti od ravnateljice objašnjenje, pisati MZOS ili što?
Ove su istine samo pokazale službeni epilog, nakon tjedan dana različitih dogaðanja:
§ prijetnji djeci kolektivnim ukorom,
§ prijetnji djeci policijskom istragom u kojoj će svaki pojedinačno biti pozvan na ispitivanje,
§ prijetnji djeci privatnim tužbama,
§ širenja gradom šaputanja, ogovaranja, laganja, klevetanja i sve to neuzornim i nestandardnim jezikom,
§ neformalnog sastanka roditelja na jednom roðendanu, na kojem su pobjesnili zbog kvalitete odgojnih postupaka ljudi koji im drže djecu u odgojno - obrazovnoj talačkoj krizi,
§ niza tekstova objavljenih na lokalnoj Onoj-Čije-Se-Im e-Ne-Smije-Izgo voriti web stranici koju nitko ne čita i koja urušava književni standard, nekih potpisanih i više nepotpisanih, o dogaðajima u školi i okolnostima u školi.
Novinarka je propustila pogoditi, pa i istražiti, koji su od ovih dogaðaja utjecali na epilog slučaja, koji je zahvaljujući upravo epilogu postao slučaj koji to nije. Nije dozvolila ni svojoj mašti, ni svojoj novinarskoj znatiželji, kao ni poznavanju svijeta oko sebe da je dovedu do zaključka da je upravo javno mnijenje koje je progovorilo prostačkim, klevetničkim i nestandardnim jezikom utjecalo na to da rasplet bude ovakav i drugačiji od onoga koji je uz izljeve bijesa najavljen u školi.
U cijelom slučaju koji to nije čini se da nije najveća žrtva jezični standard.
Ovakva neprofesionalno st nije mi razumljiva: “...tvrdi se da je dječak imao problema i da je njegovo pisanje izazvalo bijes nastavnika te da mu se prijetilo policijom, sudskom tužbom, ukorom i slično te da je grubo cenzuriran. Takve ocjene demantirali su ....”
Ona vrlo benevolentno piše da su TVRDNJE zapravo OCJENE pa ih onda ni ne istažuje. Zgodna akrobatika.
Naučio si važnu životnu lekciju. Sve zbog čega si strepio, uzrujavao se, zbog čega su se smrzla djeca iz tvoga razreda i poželjela da si u nečijem tuðem, to je slučaj kojeg nema. Dobro za tebe. Još bolje za školu. Sada kada ste svi sretni i zadovoljeni, a to je važno i nije lako, držimo ti palčeve. Za tvoj školski uspjeh, za tvoj prosjek ocjena, za tvoja prijateljstva. O tvome blogu i budućim blogovima ne brinemo. Oni su ugašeni. Ostaje samo odgovorno novinarstvo.
Da to ne odluči sama, na to bi je trebala uputiti ravnateljica. Pokazala bi time sve prethodno navedeno i k tome da je (ipak) sposobna biti ravnateljica.
Da to ne odluče učiniti ni razrednica ni ravnateljica, trebali bi to od njih tražiti roditelji. Koji točno znaju što se dogodilo. Koji bi time svojoj djeci pokazali da su im sposobni pružiti zaštitu i primjer, da su sposobni biti roditelji i ponosni graðani, a ne ustrašeni kmetovi.
Ono što bih ja cijenio bio bi nevjerojatni dogadjaj da se u OŠ naðe nastavnik koji bi potaknuo djecu da otvore FB profil za potporu, ali ne pojedinca koji se našao u neprilikama, nego za potporu same slobode izražavanja mišljenja djece u smislu konvencije o pravima djeteta. To bi bila prava stvar s dalekosežnim odgojnim učinkom, i po mojem mišljenju, jedina koja bi ublažila već počinjenu štetu. Kad bi se tamo našao takav učitelj, pametna i sposobna ravnateljica bi odmah znala i kome povjeriti graðanski odgoj djece koji se uvodi od sljedeće šk. godine. No, sudeći prema situaciji u toj školi i intelektualnom kapacitetu i graðanskoj kulturi ravnateljice, nastavnog vijeća kao cjeline i Upravnoga vijeća, takav bi nastavnik vjerojatno riskirao otkaz.
Kada se radi o isprici datoj djeci, ona ima nemjerljiv odgojni učinak. Djeci pokazujemo da nismo nepogrešivi ali da priznajemo pogreške. Pokazuje da svi ljudi griješe, a ne samo nesavršena djeca. Pokazuje im kako da savladaju svoje impulse i daju im model dobrog ponašanja. Ispričati se djeci je odgojni dar koji se višestruko vraća. Isprika nema veze sa licemjerjem. Znamo po tome koliko ju je teško dati. A teške postupke poduzimaju samo prave face. Iskreno bih volio da se nastavnici ispričaju djeci. Ne zbog neke glupe zadovoljštine i licemjerja, nego jer vjerujem da bi to potpuno ispravilo nepravdu, dalo djeci priliku da ponovno uspostave poštovanje izgubljeno nepravednim postupcima, poštovanje prema sebi i prema nastavnicima.
Šteta što se nisu oglasili vjeroučitelji, koji su dobri poznavatelji duše. Potvrdit će vam da isprika liječi dušu i ranjenog i onoga tko je ranio.