Kao i u Flaubertovu romanu "Iskušenje svetog Antuna" u imaginariju koji "u sjeni" prati nagoviještena iskušenja Slike u radovima Antona Horvatovića vrebaju antički motivi, kultovi i misteriji cijelog Mediterana (tako da "Rijeka" u nazivu same izložbe nije samo grad Rijeka kao kvarnerska kopula otoka i zaleđa već može biti i Leta, ima mitološke konotacije, ovisno o smjeru istraživanja i slikama koje gledamo) - od božice Dijane s njenim lavovima, psima i jelenima preko orfika i helenističko - rimskih gnostika sve do modernih prefiguracija drevnih slika i pitanja, prelomljenih lektirom jednog Thomasa Stearnsa Eliota (Pusta zemlja, Četiri kvarteta...), mističkim razmišljanjima o sinesteziji, komponiranju, "mimezi" glazbe, plesa, drame u sliku (od Goethea i Steinera do velikih umjetnika iz - i - oko kruga "Bauhausa", te našeg majstora Šebalja), te nietzscheovskih, paveseovskih, dechiricovskih, psihoanalizičnih poniranja u pitanja o strahu, erosu, smrti, iskušenju i iskupljenju - ovaj put u vremenu "nakon" povrat(a)ka istih, primjerice, u slikarstvu talijanskih transavangardista, njemačkih slikara poput Baselitza, Immendorfa, Merza, Kiefera, britanskih YBAs (Young British Arists) i u domaćem postmodernizmu iz 80-ih.
U spor između asketskih i razbludnih solucija (ekstrema, radikalizma) u novijem i suvremenom slikarstvu.
Anton H. unosi vlastiti put, ne odričući se mogućih referencija i baština Simbolizma, Metafizižkog slikarstva, Magičnog realizma, niti lektire Goethea, Dostojevskog, Eliota, svjestan egzistencijalnog i estetskog doprinosa novih figuracijskih majstora (ne jedino Nove figuracije) ethosu i teleologiji Slikarstva, pa i gnozi, soteriologiji, eshatologiji Slike danas. Bez znanja o Faustu i Mefistu, o Zmiji u inicijacijskim vizijama i iskušenjima, te u mitovima o Heroju, Prvobitnom grijehu, raspetoj zmiji (na križu), o simbolu zmije u gnostika i alkemičara, tematiziranih i preispitivanih uvijek iznova u tradiciji slikarstva, jedva bi se moglo - osim nesvjesno, intuitivno - inicirati u misterij prizora "Učeništvo i afirmacija". A u tretmanu krajolika slikar ponekad polazi i od vlastitih snoviđenja, čime i metodologijski participira u tradiciji simbolizma i nadrealizma.
Svako je slikarstvo (naročito danas) u nekom smislu varijetet, hibrid spoja "pittura metafisica" - "pittura imediata" (u značenju termina kako ga koristi teoretičar medija Peter Weibel), medijatizirano slikarstvo.
No tek s postmodernim kondicijama (Lyotard) sama ta "činjenica" postala je predominantnom temom, "velikom pričom" o slikarstvu i njegovu "vraćanju". Temom nad svim slikarskim temama, motivima i žanrovima (portret, autoportret, akt, animalizam, krajolik, imaginarni krajolik, mrtva priroda, žanr scene, enterijer/eksterijer...) koje se mogu razabrati i na ovoj izložbi, pa i u njenom prostornom, galerijskom strukturirarnju.
Kroz "medium" slike prodire sjećanje, sjenovita anamneza, prizor, mimeza nečega, rekosmo u uvodu; a slikar se poput Antuna s demonima nosi s pitanjima asketskog svladavanja odnosu "iluzije", "vizije", deskripcije Nečega u dvije dimenzije površine na tri dimenzije tijela slike. Taj "spor" i muke koje zadaje Slikaru kao Iskušeniku / Inicijantu nipošto nije samo metijerski, plastički, "samo zanatski" ceć u ovom slučaju poprima nešto od alkemisjkih muka kako "prokleto četvrto", četverorogu mijum pridodati 2D/3D strukturi pošto se još od aksioma Marije Proročice, Egipćanke, Koptkinje do Einsteina i Junga, a evo i dalje, samo s velikim mukama i "otporom materijala" odvija misterij transgresije "triju dimenzija", transestetskog "svetog trojstva" svakog prikaza u prostoru. To kao da nije ništa manje opasno od prelaska rijeke Lete ili pak Stiksa. Kako "preko Rijeke"? To je pitanje, A mitski konflikt nikad nije moguće riještit na razini nastanka, početka..."
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Kao i u Flaubertovu romanu "Iskušenje svetog Antuna" u imaginariju koji "u sjeni" prati nagoviještena iskušenja Slike u radovima Antona Horvatovića vrebaju antički motivi, kultovi i misteriji cijelog Mediterana (tako da "Rijeka" u nazivu same izložbe nije samo grad Rijeka kao kvarnerska kopula otoka i zaleđa već može biti i Leta, ima mitološke konotacije, ovisno o smjeru istraživanja i slikama koje gledamo) - od božice Dijane s njenim lavovima, psima i jelenima preko orfika i helenističko - rimskih gnostika sve do modernih prefiguracija drevnih slika i pitanja, prelomljenih lektirom jednog Thomasa Stearnsa Eliota (Pusta zemlja, Četiri kvarteta...), mističkim razmišljanjima o sinesteziji, komponiranju, "mimezi" glazbe, plesa, drame u sliku (od Goethea i Steinera do velikih umjetnika iz - i - oko kruga "Bauhausa", te našeg majstora Šebalja), te nietzscheovskih, paveseovskih, dechiricovskih, psihoanalizičnih poniranja u pitanja o strahu, erosu, smrti, iskušenju i iskupljenju - ovaj put u vremenu "nakon" povrat(a)ka istih, primjerice, u slikarstvu talijanskih transavangardista, njemačkih slikara poput Baselitza, Immendorfa, Merza, Kiefera, britanskih YBAs (Young British Arists) i u domaćem postmodernizmu iz 80-ih.
U spor između asketskih i razbludnih solucija (ekstrema, radikalizma) u novijem i suvremenom slikarstvu.
Anton H. unosi vlastiti put, ne odričući se mogućih referencija i baština Simbolizma, Metafizižkog slikarstva, Magičnog realizma, niti lektire Goethea, Dostojevskog, Eliota, svjestan egzistencijalnog i estetskog doprinosa novih figuracijskih majstora (ne jedino Nove figuracije) ethosu i teleologiji Slikarstva, pa i gnozi, soteriologiji, eshatologiji Slike danas. Bez znanja o Faustu i Mefistu, o Zmiji u inicijacijskim vizijama i iskušenjima, te u mitovima o Heroju, Prvobitnom grijehu, raspetoj zmiji (na križu), o simbolu zmije u gnostika i alkemičara, tematiziranih i preispitivanih uvijek iznova u tradiciji slikarstva, jedva bi se moglo - osim nesvjesno, intuitivno - inicirati u misterij prizora "Učeništvo i afirmacija". A u tretmanu krajolika slikar ponekad polazi i od vlastitih snoviđenja, čime i metodologijski participira u tradiciji simbolizma i nadrealizma.
Kroz "medium" slike prodire sjećanje, sjenovita anamneza, prizor, mimeza nečega, rekosmo u uvodu; a slikar se poput Antuna s demonima nosi s pitanjima asketskog svladavanja odnosu "iluzije", "vizije", deskripcije Nečega u dvije dimenzije površine na tri dimenzije tijela slike. Taj "spor" i muke koje zadaje Slikaru kao Iskušeniku / Inicijantu nipošto nije samo metijerski, plastički, "samo zanatski" ceć u ovom slučaju poprima nešto od alkemisjkih muka kako "prokleto četvrto", četverorogu mijum pridodati 2D/3D strukturi pošto se još od aksioma Marije Proročice, Egipćanke, Koptkinje do Einsteina i Junga, a evo i dalje, samo s velikim mukama i "otporom materijala" odvija misterij transgresije "triju dimenzija", transestetskog "svetog trojstva" svakog prikaza u prostoru. To kao da nije ništa manje opasno od prelaska rijeke Lete ili pak Stiksa. Kako "preko Rijeke"? To je pitanje, A mitski konflikt nikad nije moguće riještit na razini nastanka, početka..."
Svatko ima pravo na zdrav život.
...