Putopisna reportaža o užicima pješačenja kroz netaknutu prirodu do vrha Osorščice s kojega se, kako je rekao Branko Fučić, pruža vidik na stvaranje svijeta. Objavljena je u Vjesniku 23. svibnja 2004., dakle tri godine prije nego se za taj jedinstveni vidikovac zainteresirala "društveno odgovorna" kompanija INA koja za sebe tvrdi da se pridržava načela stalne analize utjecaja na okoliš i usklađivanje sa zakonima i propisima o zaštiti okoliša te načela otvorenosti i dobre komunikacije s javnošću.
Pomisao na jadransko otočje u kontinentalaca obično priziva slike idiličnih uvala i lučica, ukratko morske sadržaje. No, upute li se na otok Lošinj, ljubitelje planinarenja i pješačenja očekuje iznenađujući izbor od nekoliko desetaka kilometara pažljivo održavanih planinarskih staza i uređenih šetnica. Umreženost puteva i staza obiluje različitošću terena, bogatstvom i raznolikošću šuma i bilja te intrigantnim povijesno-kulturnim zanimljivostima.
To je bio i jedan od razloga da se ovogodišnji Dani hrvatskih planinara (održani 14.-16. svibnja) organiziraju upravo na otoku Lošinju. »Privukla nas je ljepota otoka i planine Osoršćice«, objasnio mi je tom prilikom Alan Čaplar, urednik »Hrvatskog planinara«, i napomenuo: »Taj je slet po prvi put održan na jednom otoku čime smo ujedno željeli dati poticaj promidžbi spoja »planinarskog« i »morskog« turizma i time skrenuti pažnju na mogućnosti koje bi se u tom pogledu, kao suvremeni i tražen turistički sadržaj, mogle realizirati i na drugim otocima na kojima za to postoje uvjeti«.
Doista, pogled na šumovitu planinu Osoršćicu na otoku Lošinju izazov je na penjanje na njen vrh u svakog kome je bar malo planinarenja ušlo u krv, a takvih nas je danas posvuda i u svim životnim dobima. Mali Lošinj je glavna baza za planinarenje Osoršćicom, pa krenimo u ovom zapisu odande.
Planinarski put za cijeli dan hoda
Gledano iz malološinjske luke spram sjevera, planina Osoršćica se doima poput čunja, no dojam vara. Ona je zapravo zračnom crtom oko 12 kilometara dugi greben čiji se južni krak spušta do nekoć plodnog, a danas zapuštenog Ćunskog polja, nadomak lošinjskog zaljeva. Gotovo uzduž cijelog grebena proteže se planinarska transverzala s nekoliko priključaka čija su ishodišta u obroncima iznad prometnice Mali Lošinj-Osor.
Za one najambicioznije, a u dobroj kondiciji i primjereno opremljene, tour de resistance započinje kod mjestanca Ćunski, a završava u gradiću Osoru, ili obratnim smjerom. Za tu je avanturu potreban čitav dugi dan - oko osam sati hoda plus vrijeme za odmore i neodoljiva zastajkivanja za upijanje stalno mijenjajućih se panorama.
Neupadljivo označen odvojak početka staze s ceste kod Ćunskog je zapravo prodor kroz gromaču koja zakriva stari maslinarski put. Nakon kratkog uspona, stazom se uz suhozide naizmjence prolazi šumarcima zimzelena hrasta crnike, lovora, planikom i makijom obraslim ostacima maslinika i smrikom zaraslim pašnjacima. Na mojim prohodima proljetos pažljivo sam koračao da ne nagazim ciklame, ljubičice, poput potočnica nježne istarske zvončiće, ružičaste bušine i orhideje te usput brao slasne divlje šparoge.
Imenovano tek je djelić bogatstva otoka Lošinja od preko 1300 vrsta različitog bilja. Nije, međutim, sve elizijska idila. Do sedla Počivalice (246 m), gotovo tri sata hoda od polazišta, treba se i penjati preko gromača, pognuto šuljati kroz makiju i u nekoliko navrata prehodati goleti nazubljenog kamenjara. Budući da staza vijuga sljemenom, naknada za taj napor su čarobni vidici iz ptičje perspektive sad na jednu, sad na drugu stranu krivudavih obala otoka i njihovih vala te na Lošinju s objeh mu strana susjedne otoke i otočiće.
Do sedla Počivalice (246 m), gotovo tri sata hoda od polazišta, treba se i penjati preko gromača, pognuto šuljati kroz makiju i u nekoliko navrata prehodati goleti nazubljenog kamenjara. Budući da staza vijuga sljemenom, naknada za taj napor su čarobni vidici iz ptičje perspektive sad na jednu, sad na drugu stranu krivudavih obala otoka i njihovih vala te na Lošinju s objeh mu strana susjedne otoke i otočiće.
Kao što toponim kaže, položene i glatke stijene Počivalica su prikladno mjesto za odmor, ali i raskršće na kojem se s istočne strane na transverzalu priključuje zanimljiv planinarski put iz Nerezina preko Podgore.
Uspon do vrha Sv. Nikola iliti Sv. Mikul
Na zapadnu se stranu pak odande, kroz djevičanske šume četinjača, listopadne oaze i makiju, spušta staza do uvale Tomožina, zaštićenom Božjom rukom stvorenim lukobranom rta Kolo, koja odozdo vabi smaragdnom bojom. No, ovom iskušenju treba odoljeti, jer pred nama je dobra ura uspinjanja uzduž i između suncu izloženih, ponegdje monolitnih stijena i postranskih šumaraka stoljetnih borova i pinija - do vrhunca Sv. Nikola iliti, po domaće, Sv. Mikul.
Vidokrug pogleda na jug uspinjanjem se širi i produljuje preko dijelova grebena koje smo prehodali, Lošinjskog zaljeva, južnog kraka Lošinja te otoka Ilovika i biva sve uzbudljiviji pojavljivanjem obrisa prvih dalmatinskih otoka Silbe, Premude i Oliba te u morskoj maglici iza njih Kornata. Mirise tresetnih i rosnih biljaka ovdje zamjenjuje opojnost kadulje, mirte, majčine dušice, lavandule, oregana, smilja i sijaset drugog eteričnog i ljekovitog bilja raširenog pustopašinama i kamenjarima Osoršćice.
Dolaskom na vrhunac Sv. Mikul (558 m), panorama se pretvara u fantazmagoriju: kružni vidici na otočje prizivaju legendu o nastanku cresko-lošinjskog arhipelaga, u antičko doba zvanim Apsyrtides. Ukratko, u čak davnije doba na tim je nekim prostorima u zemlji Kolhidiji vladao kralj Eet, koji je posjedovao Zlatno Runo. Tog čudesnog blaga lukavstvom se dočepa namjernik-moreplovac Jason pri čem' mu pomogne u njeg' ludo zaljubljena Eetova kći Medeja. Za Jasonom i njegovim Argonautima u potjeru morem se dade Eetov sin Apsirt, no kad ih sustigne, Medejinom izdajom ga Jason ubije. Čarobnica Medeja potom raskomada bratovo tijelo te udove i dijelove razbaca po moru, a iz njih nastade 36 otoka, otočića i školja - arhipelag Apsirtide.
Bliža nam i stvarna povijest na ovom vrhu je majušna zavjetna Crkvica sv. Mikula, zaštitnika pomoraca i putnika, iz 14. stoljeća. Iz Nerezina - koje se na širokom, nekoć plodnom podnožju istočne strane grebena, priljubljene uz more, vide ko' na dlanu - dovde se može za uru i pol hoda doći prekrasnom planinarskom stazom. Do lokve za napajanje ovaca, na pola puta, staza se uspinje obroncima mediteranskog žbunja i eteričnog bilja, a odande do vrha vijuga borovom šumom. Pogled s Osoršćice - koji za jasnih dana nakon bure seže do Apenina, preko Istre do Dolomita i Julijskih Alpi, a za Kvarnerom do Risnjaka i Gorskog kotara te obuhvaća otočje sjevernog Jadrana i veličanstveni Velebit u cijeloj njegovoj duljini, erudit Branko Fučić jezgrovito je sveo na »vidik na stvaranje svijeta«.
Od Sv. Mikula se laganom polsatnom šetnjom kroz šumarke četinjara i hrasta medunca stiže do najvišeg vrha Televrine (589 m). No, s te se dionice usput može strmim puteljkom prikrasti spilji sv. Gaudencija kojemu legenda pripisuje činjenicu što na otocima Lošinju i Cresu nema zmija otrovnica, pravi razlog čemu znanost još nije uspjela dokučiti.
Seljački sin iz Tržića, nedaleko Osora, sv. Gaudencije postao je u 11. stoljeću osorskim biskupom. Kako se svađao s plemstvom i Osoranima išao na živce prodikama o njihovoj nemoralnosti, prognaše ga iz grada.
Amuleti protiv zmija otrovnica
Za vrijeme pustinjačkog života u spilji na Osoršćici prokleo je zmije otrovnice i otada ih na cresko-lošinjskom otočju više nema! (Umro je u Anconi, a kosti su mu u 13. stoljeću prenesene u Osor gdje se sada nalaze u sarkofagu u katedrali). Ako se tko uvuče u uzanu spilju, nije mu na odmet ondje u džep spremiti koji kamenčić. Otočki pomorci i putnici u daleki svijet stoljećima su to činili i kamenčiće iz te spilje nosili kao amulet protiv ugriza otrovnica.
Od Televrine, na koju se 1887. godine uz pompu i pratnju mnogobrojnih Nerezinjana popeo i prijestolonasljednik zle kobi Rudolf Habsburški, staza se spušta do planinarskog doma »Gaudent« (276 m), za što je potrebno oko uru i pol. Sa zapadne strane, na umirujućoj udaljenosti, do mora se obrušavaju sipine i klisure u čijem se sklopu nalazi Vela Jama, spilja u kojoj je obitavao prethistorijski čovjek. Nad vrletima kruže orlovi, a bjeloglavi supovi česti su posjetitelji s Cresa. Ova dionica puta postepeni je ulazak u sasvim drugačiji svijet: sjeverno lice Osoršćice surov je kamenjar izbrijan burom, ali omekšan mirisnim losionom od ljekovitog i eteričnog mediteranskog bilja.
Dom »Gaudent« iskupljuje svoju neuglednost mrzlim pivom, a nadasve vidikovcem s kojeg puca panoramski pogled na otočić Zeču, strmovite obale Cresa i na Istru. Visinski vidik na morsku razinu okoliša drevnog Osora (danas tek 80-tak stalnih stanovnika) - odavna svedenog na mrvice svoje moći i slave, ali još prkosnog u preostaloj monumentalnosti - pobuđuje pokušaj mentalne rekonstrukcije njegova tlorisa u antičko doba kad je sa svojih 20.000 stanovnika bio važan pomorski opskrbni centar Rimskog imperija.
Da bi se skratio otočjem zaštićeni plovni put, kroz prevlaku uz istočne bedeme Osora prokopan je morski kanal koji razdvaja otok Cres od otoka Lošinja. Otoci, međutim, ostaju povezani pokretnim mostom čije otvaranje i propuštanje plovila je lokalna atrakcija. Od planinarskog doma se za sat i pol lakog silaznog hoda, isprva planinskom stazom, a potom duž suhozida puteljcima koje su izhodali nekadašnji maslinari i ratari, stiže do autokampa pokraj osorskog pokretnog mosta tj. do konca (ili s te strane početka) transverzale.
Planinarenje po Osoršćici ne mora, dakako, biti cjelodnevna, tjelesno prilično zahtjevna avantura. Priključci na transverzalu i staze do Sv. Mikula, Televrine i doma »Gaudent« iz Nerezina i Osora nude raznovrsni izbor planinarenja i pješačenja - vremenski, po stupnju težine te po sklonostima prema pojedinom okolju. Ukoliko, međutim, polazište nije i mjesto povratka, potrebno je isplanirati povezujući prijevoz što u slučaju bar dva vozila ne predstavlja nedaću.
Učestalost autobusnih veza između Malog Lošinja preko Nerezina do Osora i obratno također je prikladno rješenje. Uz sjajan »Apsirtides« B. Fučića, zanimljivo i korisno štivo je »Cres i Lošinj - šetnja otocima, otočićima i hridima« Nadira Mavrovića. Za turističke informacije pogledajte http://www.tz-malilosinj.hr/.
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Putopisna reportaža o užicima pješačenja kroz netaknutu prirodu do vrha Osorščice s kojega se, kako je rekao Branko Fučić, pruža vidik na stvaranje svijeta. Objavljena je u Vjesniku 23. svibnja 2004., dakle tri godine prije nego se za taj jedinstveni vidikovac zainteresirala "društveno odgovorna" kompanija INA koja za sebe tvrdi da se pridržava načela stalne analize utjecaja na okoliš i usklađivanje sa zakonima i propisima o zaštiti okoliša te načela otvorenosti i dobre komunikacije s javnošću.
To je bio i jedan od razloga da se ovogodišnji Dani hrvatskih planinara (održani 14.-16. svibnja) organiziraju upravo na otoku Lošinju. »Privukla nas je ljepota otoka i planine Osoršćice«, objasnio mi je tom prilikom Alan Čaplar, urednik »Hrvatskog planinara«, i napomenuo: »Taj je slet po prvi put održan na jednom otoku čime smo ujedno željeli dati poticaj promidžbi spoja »planinarskog« i »morskog« turizma i time skrenuti pažnju na mogućnosti koje bi se u tom pogledu, kao suvremeni i tražen turistički sadržaj, mogle realizirati i na drugim otocima na kojima za to postoje uvjeti«.
Neupadljivo označen odvojak početka staze s ceste kod Ćunskog je zapravo prodor kroz gromaču koja zakriva stari maslinarski put. Nakon kratkog uspona, stazom se uz suhozide naizmjence prolazi šumarcima zimzelena hrasta crnike, lovora, planikom i makijom obraslim ostacima maslinika i smrikom zaraslim pašnjacima. Na mojim prohodima proljetos pažljivo sam koračao da ne nagazim ciklame, ljubičice, poput potočnica nježne istarske zvončiće, ružičaste bušine i orhideje te usput brao slasne divlje šparoge.
Do sedla Počivalice (246 m), gotovo tri sata hoda od polazišta, treba se i penjati preko gromača, pognuto šuljati kroz makiju i u nekoliko navrata prehodati goleti nazubljenog kamenjara. Budući da staza vijuga sljemenom, naknada za taj napor su čarobni vidici iz ptičje perspektive sad na jednu, sad na drugu stranu krivudavih obala otoka i njihovih vala te na Lošinju s objeh mu strana susjedne otoke i otočiće.
Dolaskom na vrhunac Sv. Mikul (558 m), panorama se pretvara u fantazmagoriju: kružni vidici na otočje prizivaju legendu o nastanku cresko-lošinjskog arhipelaga, u antičko doba zvanim Apsyrtides. Ukratko, u čak davnije doba na tim je nekim prostorima u zemlji Kolhidiji vladao kralj Eet, koji je posjedovao Zlatno Runo. Tog čudesnog blaga lukavstvom se dočepa namjernik-moreplovac Jason pri čem' mu pomogne u njeg' ludo zaljubljena Eetova kći Medeja. Za Jasonom i njegovim Argonautima u potjeru morem se dade Eetov sin Apsirt, no kad ih sustigne, Medejinom izdajom ga Jason ubije. Čarobnica Medeja potom raskomada bratovo tijelo te udove i dijelove razbaca po moru, a iz njih nastade 36 otoka, otočića i školja - arhipelag Apsirtide.
Da bi se skratio otočjem zaštićeni plovni put, kroz prevlaku uz istočne bedeme Osora prokopan je morski kanal koji razdvaja otok Cres od otoka Lošinja. Otoci, međutim, ostaju povezani pokretnim mostom čije otvaranje i propuštanje plovila je lokalna atrakcija. Od planinarskog doma se za sat i pol lakog silaznog hoda, isprva planinskom stazom, a potom duž suhozida puteljcima koje su izhodali nekadašnji maslinari i ratari, stiže do autokampa pokraj osorskog pokretnog mosta tj. do konca (ili s te strane početka) transverzale.
Svatko ima pravo na zdrav život.
