Dužnički horor kredita u "švicarcima"

• 

Korisnička ocjena:  / 0

LošeNajbolje 

Detalji

Kategorija: Politika

Objavljeno Subota, 20. 08. 2011.

Rasprave o kreditnom hororu zvanom valutna klauzula koji brojne građane čiji se dugovi iskazuju u švicarskim francima uvaljuje u sve veći osnovni dug unatoč urednim kunskim otplatama, podsjećaju na anegdotalnu skolastičarsku raspravu o broju zuba u magarca u kojoj nikome ne pada na pamet zagledati se magarcu u usta i prebrojati ih. 

Ako pođemo od surove činjenice da je za kredit od 100.000 CHF dužnik, u vrijeme kada se zaduživao,  mogao kupiti 100.000 "štruca" kruha, dok danas, nakon što je ga je 3 godine uredno otplaćivao, banci duguje 120.000  "štruca", moramo se upitati kako je to moguće. Odgovor je jednostavan: banka je dužnika zadužila za švicarske franke, na raspolaganje mu dala kune po ondašnjem tečaju franka, a tijekom te tri godine mu rate izražene u francima naplaćivala u kunama prema trenutnom tečaju franka. Koji je stalno bivao sve veći, što je dovelo do toga da je unatoč otplatama, ostatak duga znatno prerastao samu glavnicu.

Dobar posao za banku, loš za dužnika, no to je kapitalizam, kažu neki. Dužnik se slobodnom voljom "kladio" s bankom i okladu izgubio, a ugovor je ugovor i  mora se poštovati.

Međutim, zagledamo li se "u zube" tog dužničkog horora za jedne i posla iz snova za druge, moramo se upitati i što uopće znači kolokvijalna sintagma "kredit u švicarcima".

Šibicarenje

Korisnik kredita u švicarcima nije na korištenje dobio švicarce već kune. Stoga se postavlja pitanje postoji li za te izdate kredite i obveza banke u švicarcima ili se radi o obračunskom triku koji bankama omogućava ekstra profit na štetu korisika kredita. Naime, perući ruke od problema u kojima su se našli dužnici, banke tvrde da i one imaju obvezu u istoj valuti, te da zbog toga inzistiraju na valutnoj klauzuli, a dužnike smatraju kolateralnim žrtvama neumitnih zakonitosti tržišne ekonomije.

A imaju li banke takve obveze? Tu je činjenicu lako utvrditi običnim uvidom u bilance banaka, pa ako u bančinoj pasivi ne postoji obveza za švicarski franak, temeljem koje je, navodno, odobren kredit u švicarcima, tada banka nema nikakve ekonomske osnove primjenjivati deviznu klauzulu, pa cijeli posao poprima karakter kolodvorskog šibicarenja.

Ako pretpostavimo da neka banka ima 10 posto obveza u švicarcima u odnosu prema plasiranim kreditima u toj valuti, prema Zakonu o obveznim odnosima ona bi deviznu klauzulu smjela primjenjivati samo na 10 posto odobrenog kredita, a ostatak bi morala obračunavati prema tečaju franka na dan plasmana kredita.

Kad bi pak bančine obveze za kredite dane u švicarskim francima bile 100 posto u istoj valuti, tada bi se deviznom klauzulom postizao ravnopravan položaj dužnika s bankom. No u tom slučaju otvorilo bi se pitanje kvalitete rada uprava banaka koje raspolažu instrumentima za kontrolu različitih, pa i tečajnih rizika. S druge strane, sposobne bankovne uprave koje su se pravovremeno rješile opasnih obveza u švicarskom francima očito su i potpuno beskrupulozne, a građani su postali žrtve njihovih premija i profita njihovih poslodavaca.

A da su sposobne svjedoči javno hvalisanje jedne od njih - citiramo - "Grupa ulazi u transakcije zaštite svojih otvorenih pozicija, kroz derivativne financijske instrumente kao dio svoje aktivne strategije upravljanja aktivom i pasivom. Takva zaštita uglavnom se odnosila na zatvaranje duge pozicije u švicarskim francima, kao i otvorene pozicije u eurima."

Brutalni cinizam

Skolastičarske rasprave o okolnostima koje su brojne građane dovele u egzistencijalnu krizu prikrivaju činjenicu da su banke u nas iznad zakona države u kojoj djeluju te da u svom radu primijenjuju neku vrstu pandana kanonskim zakonima jačim od državnih kojima građane RH čine svojim podanicima. Štoviše, iz postupaka banaka i odnosa sudske i izvršne vlasti prema njima, može se zaključiti da uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u praksi djeluje i zasebna, nezavisna bankovna vlast, a stječe se dojam da joj ostale služe kao servis.

Tom dojmu svakao doprinosi činjenica da je za odnos između banaka i njihovih talaca u "švicarcima" Zakonu o obveznim odnosima, blago rečeno, hrpa bezvrijednog papira.

Zanosna formulacija iz osnovnih načela prema kojoj se obvezno pravni odnos među sudionicima definira kao ravnopravni odnos u skladu s Ustavom RH i moralu društva, te da su sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, žrtvama "švicarskog dužničkog sindroma" mora zvučati kao loša šala, a članci 7. i 8. prema kojima "pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba" kao brutalni cinizam. Odredbe da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta, te da "obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemogu­će zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara" mogle su postati okidač koji je roditelje iz Viškova naveo da nemoć izraze sarkastičnim oglasom o prodaji kćeri radi namirenja duga uz zahvalu određenoj banci što je "sedam puta u četiri godine povisivala kamatnu stopu na kredit i utrkivala se s tečajem švicarskog franka".

Ovo je zapravo priča o moći i nemoći. Znamo tko je nemoćan, no pitanje tko među moćnima je moćniji ostaje otvorenim.

Vlast države koja si ustavom tepa da je socijalna, nije mogla ležerno prihvatiti tezu "ugovor je ugovor", no umjesto da zadre u srž ovog udruženog šibicarskog pothvata, koketira s upravama banaka i poseže za kozmetikom. Valja se nadati da će nositelji vlasti shvatiti da je ovo odsudni test moći države, te brige vlastodržaca za sudbinu građana uoči narednih parlamentarnih izbora. Test je to i za moć banaka.

A. M. i T. K.
Mali Lošinj
Podaci poznati uredništvu