Kako dužnike u »švicarcima« pretvoriti u opasnu društvenu skupinu
/ 6
- Detalji
- Kategorija: Politika
- Objavljeno Četvrtak, 22. 01. 2015.
- G. A. Potemkin
Neobjavljeni članak napisan prije tri godine aktualan i danas u vrijeme kad je katastrofalni položaj dužnika u švicarskim francima dosegao vrhunac.
Ponukana sve češćim propitivanjem uloge banaka u društvu, povodom sada već društvenog problema „kredita u švicarcima", koji uništava jedan sloj društva uz istovremeno daljni rast dobiti banaka, uz rast sumnji u moralnost i zakonitost u postupanju banaka, ozbiljnije je počela reagirati i »bankarska vlast«.
Da bi se obranile od kritika i propitivanja do sada su banke ležerno i usputno objašnavali da su banke u slučaju „švicaraca" nemoćne i da se tu ne da ništa napraviti. Za financijske nevolje u kojima su se našli građani su sami krivi jer su to sami tražili, a istu obvezu imaju i banke. Upletanje Vlade RH, banke su stvar shvatile ozbiljnije pa su počele koristiti i medijski prostor koji im je na raskošnom raspolaganju zbog ovisnosti izdavača o bankarskim kreditima.
Tako su nas jedne dnevne novine obdarile velikim intervjuom u kojem je predsjednik uprave Zagrebačke banke gospodin Luković objašnjavao poziciju banka čije je propitivanje započelo. Da bi zamaglio bit stvari, gospodin na slikovit način opisuje važnosti i ulogu banke u očuvanju nacionalne štednje koju treba zamisliti kao jedno veliko apstraktno spremište. Pa iako je apstraktno, po gospodinu Lukoviću, ono je od željeza, koje znamo - hrđa. Ulogu banke je slikovito opisao kao dvokomponentnu antikorozivnu zaštitu. Jedan sloj je kapital banke, a drugi je tekuća profitabilnost, dok je misija banke "zaštitititi štednju od hrđe", dakle čuvanja štednje.
Priča o spremniku i antikorozivoj zaštiti je zgodna i duhovita, a plasirana je da zamagli pravo stanje stvari. I da, lažna je. Da stvari tako funkcioniraju, vlasnici i djelatnici banka bili bi altruisti koji su uložili svoj novac da bi čuvali štednju, a smjerni bankari ulažu svoj rad u ostvarenje profita koji također služi za očuvanje štednje.
Naravno da je to notorna laž. Naime vlasnici banaka su uložili svoj kapital da bi ostvarili profit, a gospodin Luković i ostali bankari rade da bi ostvarili taj cilj i za to bili dobro plaćeni. Jedini kriterij za vrednovanje uspješnosti rada bankara je ostvareni profit. Pravo stanje stvari, koje gospodin Luković želi uljepšati, jest da su vlasnici banka uložili novac isključivo radi stvaranja profita, stvorenog uz pomoć te štednje. Samo zbog toga je i čuvaju jer pomoću nje ostvaruju profit. Lukavim beatificiranjem samoga sebe i vlasnika banaka gospodin Luković nastoji spriječiti vjernike, pardon, korisnike kredita da sumnjaju u njih i njihove motive i odvratiti ih od propitivanje njihove uloge u stvaranju dužničkom pakla u kojem su se našli. Ne spominji ime bankarsko uzalud!
Vapaj korisnika kredita u švicarcima da ih se prestane iskorištavati, gospodin Luković, lukavo prikazuje kao pokušaj ugrožavanja drugu društvenu skupine, štediše koji su uložili svoj novac u banke. Egzistencijalnu nužnost korisnika kredita u švicarcima da zahtijevaju osloobođenje od dužničkog ropstva u koje su upali ne svojom voljom, kako tvrde bankari, nego manipulacijom, zloupotrebom i jednostranim radnjama banaka na štetu korisnika kredita u švicarcima gospodin Luković prema načelu 'podijeli pa vladaj' potura kao želju za pljačkom štediša. Osim što time narušava više ustavnih načela, to predstavlja i grubo kršenje Zakona o obveznim odnosima u više njegovih odredbi, a cijeli sukob umotava u celofan 'ravnoteža socijalne odgovornosti i socijalne osjetljivosti'.
Ukratko, prema gospodinu Lukoviću, Zagrebačka banka kao socijalno odogovorna za čuvanju štednje ne smije biti socijalno osjetljiva i prema dužnicima te stoga ne smije opraštati ili olakšavati nikome ništa, pa ni vapijućim građanima zaduženim u švicarcima.
Nakon što nas je uvjerio da je njihova misija čuvanje nacionalne štednje, gospodin Luković i Zagrebačka banka peru ruke i od problema 'švicaraca'. Objašnjava nam da je to pošast koje je krenula iz Austrije i koju su s kolegama iz PBZ-a smatrali rizičnima, ali s obzirom da to nije zabranjen posao i oni su krenuli u takvo kreditranje jer nisu željeli izgubiti klijente. Dakle, posao je rizičan, ali svjesno idu u njega, da ne izgube dobit. Logika slična švercerskoj - rizično, ali isplati se. Unatoč tome što im je misija čuvanje štednje, oni se upuštaju u rizik. Veoma nedosljedno. Riskiranjem se ugožava sigurnost štediša, ali potencijalno ostvaruje i veća dobit. Dakle, socijalno su odgovorni ako ih to ne spriječava u maksimalizirnju profita.
Uz niz drugih nedosljednosti i nelogičnosti kaže gospodin Luković da je kod nas glavni razlog nenaplativosti kredita i dalje u prvom redu gubitak posla, a ne valuta u kojoj su dužnici zaduženi. Koji drugi razlog može biti da bi netko prestao plaćati stan u kome živi i u kojeg je već dosta uložio osim da nema mogućnosti za to? Čovjek koji je ostao bez posla i mogućnosti za otplatu kredita, prestat će ga plaćati u kojoj god mu je valuti. U toj situaciji dug u švicarcima, euru ili kunama je nevažna činjenica.
Druga je logička nedosljednost kad u nastavku zaključuje, nakon što konstatira da je samo 4% kredita u švicarcima nenaplativo, da je moral otplaćivanja kredita za stanove izvrstan. Dakle zaključak po "sociologu" Lukoviću je da ljudi otplaćuju kredite jer su moralni, odnosno oni koji ne plaćaju nisu moralni. Stoga onaj tko je ostao bez posla i prestao plaćati kredit je nemoralan! Zanimljivo razmišljanje. Srećom po banku nemoralnih je samo 4%.
Nakon takvih razmišljanja se nameće puno pitanja. Hoće li ti nemoralni dužnici ostati bez stanova koje su otplaćivali? Hoće sigurno, i pitanje je zašto su oni nemoralni, a jedini su gubitnici!
Slijedom malo parafrazirane izreke Čim bankar počne pričati o moralu, treba se uhvatiti za džepove, nećemo se hvatati baš za džepove nego malo zaviriti u bilancu, račun dobiti i gubitka te godišnje izvještaje Zagrebačke banke. Pogotovo iz razloga što gospodin Luković, mada izvrstan bankar, nije spomenuo niti jednu brojku već nam je podario u formi intervjua skolastičko, političko, morakizatorsko i sociološko predavanje o ulozi banaka u društvu sa željom da sa sebe odbaci bilo kakvu odgovornost za društveni problem kredita u švicarcima.
U revidiranom godišnjem izvještaju za kreditne institucije GFI-FI, za grupu Zagrebačke banke u Računu dobiti i gubitka na pozciji 063 "Dobit/gubitak od obračunatih tečajnih razlika", iskazana je dobit od 572.084.863 kuna. Da novinari nisu bili fascinirani likom predjednika uprave Zagrebačke banke, pitali bi, kako objašnjava taj podatak, pogotovu uzevši u obzir konstataciju iz Izvješća za 2010. stranica 169. gdje se utvrđuje da:
„Grupa ulazi u transakcije zaštite svojih otvorenih pozicija, kroz derivativne financijske instrumente kao dio svoje aktivne strategije upravljanja aktivom i pasivom. Takva zaštita uglavnom se odnosila na zatvaranje duge pozicije u švicarskim francima, kao i otvorene pozicije u eurima." Dakle, banka se je riješila valutnog rizika u švicarcima, a ostvarila dobit na tečajnim razlikam od 572.084.863 kuna a što iznosi 22,17% ukupne neto dobiti. Dakle svaka peta kuna iz dobiti za 2010. godinu ostvarena je na obračunatim tečajnim razlikama. Ima li to ikakve veza s kreditima koji se obračunavaju u švicarcima?
Da su se fascinirani novinari malo pripremili tražili bi također objašnjenje činjenice da je uz pogoršane uvjete poslovanja (npr. rast pasivnih kamata) usprkos padu ukupnih prihoda od kamata u 2010. u odnosu na 2009. od 411.674.541 kn, Zagrebačka banka ostavarila veći neto prihod od kamata za 400.166.030 kuna. Prema gospodinu Lukoviću socijalna odgovornost se ostvaruje povećanom kamatnom maržom i to od 10% u odnosu na prethodnu godinu.
Novinari su mogli riješiti maglu oko fenomena kredita u švicarcima tražeći odgovore na pozicijama 050 i 063 - prihodi od kamata i tečajnih razlika u Računu dobiti i gubitaka za 2010. Da se kojim slučajem Zagrebačka banka nije malo kockala s tečajevima i da nije izgubila 300.000.000 kuna dobit od tečajnih razlika bi bila blizu milijarde kuna.
Ako fascinirani novinari nisu bili kadri postaviti prethodna pitanja, svakako nije za očekivati odgovore za poziciju 055 Gubici u trgovanju, u istom Računu dobiti i gubitka. Sjetimo se da je Riječka banka nestala zbog gubitka koji je četiri puta manji od ovoga.
S jedne strane gospodin Luković javno drži prodike javnosti i uznemirenim korisnicima kredita u švicarcima i govori o socijalnoj odgovornosti banke prema društvu, a s druge strane nedgovono se igra i kocka s tečajnim i valutnim swap-ovima i deviznim derivatima.
Odgovor na ovu kontroverzu krije se u Članku 7. Statuta Zagrebačke banke, gdje se utvrđuje da je banka samo dio grupe UniCredito Italiano i da je banka jedino dužna postupati u skladu s uputama matičnog društva, a sve u interesu stabilnosti Grupe UniCredit.
Gospodin Luković, dakle, i njegova banka, bez obzira na javno preuzetu obvezu o socijalnoj odgovornosti prema društvu, zapravo imaju isključivu obvezu prema svojim vlasnicima. Kroz poslovne izvještaje i ostvarene financijske rezultate vidljivo je da su tu obavezu izvrsno ispunili.
Sva priča o brizi o štedišama i zaštiti štednje samo je demagoški spin.