Ah, ta javna nabava ...

Korisnička ocjena:

/ 6

Detalji: Kategorija: Politika; Objavljeno Petak, 15. 01. 2021.; Arsen Mujagić

Bez poznavanja drugih razloga za nezakonit odabir pružatelja usluge fotografiranja može se zaključiti da ga je gradonačelnica izabrala tajno umjesto u postupku javne nabave zato što u zakonitom postupku javne nabave taj posao ne bi mogao dobiti netko tko - eto - zna fotografirati i služiti se digitalnim alatima, već bi taj posao morala dodjeliti registiranom obrtniku ili poduzetniku koji se time profesionalno bavi. Pa bi u javnoj nabavi posao možda dobio netko tko prema njezinim privatnim kriterijima nije podoban. Javnom nabavom Grad bi tako prištedio nepotrebni trošak doprinosa na ugovor o dijelu i vjerojatno postigao manju cijenu usluge, ali bi gradonačelnica ostala bez laskavih fotografskih prikaza svoje pojave, nazočenja, dijeljena darova i nastupa kojima prikuplja ulizivačke komentare na društvenim mrežama ⮞

Članak (Ne)javna nabava iz listopada 2018. bavio se javnim nabavama, pa su navedeni primjeri kojima je Grad Mali Lošinj kršio Zakon o javnoj nabavi. Nedavno objavljeni nalaz Državne revizije potvrdio je te navode. Autor članka je nakon objave članka 1. studenog 2018. napisao i prijavu Državnoj reviziji za slučajeve o kojima je javno pisao. Tako je u prijavi za kršenje Zakona o javnoj nabavi navedeno:

1) Grad Mali Lošinj krši Zakon o javnoj nabavi (Narodne novine 120/2016) i vlastiti Pravilnik o provedbi postupaka jednostavne nabave (Službene novine Primorsko-goranske županije 8/17), te nezakonito zaključuje ugovore o djelu. Sudeći po tome što plan nabave za 2018. godinu nije objavljen na službenoj gradskoj web stranici, kako to traži Zakon o javnoj nabavi, vjerojatno ga nije ni donio, Grad Mali Lošinj krši odredbu čl. 28. te krši i odredbe o objavi i ažuriranju registra ugovora na svojoj internetskoj stranici. Za 2018. godinu nema nikakvog registra ugovora, a kamoli da je registar ažuriran.
2) Kako sam već naveo za 2018. godinu registra ugovora na gradskoj web stranici nema, ali postoji registar ugovora zaključno s 2017. godinom. Iako zakon propisuje da se u registru ugovora navode svi predmeti nabave i ugovora čija je vrijednost jednaka ili veća od 20.000,00 kuna, Grad Mali Lošinj u svom registru ne navodi ugovore iznad 20.000 kuna a manje od 100.000 kuna. No poznata su mi barem četiri ugovora za nabavke u većoj vrijednosti od 20.000 kuna, ali ih u registru ugovora nema. Iako se radi o događajima u 2017. godini, navodim ih jer su mi poznate činjenice o postajnju istih ugovora i u 2018. godini, naravno sa istim osobama. Tako postoji ugovor o djelu za "usluge fotografiranja programa Grada Malog Lošinja, kao i digitalnu obradu fotografija" za razdoblje od 13. lipnja, do 31.prosinca 2017. a za neto iznos od 35.000 kuna, odnosno bruto iznos s uključenim porezima koje plaća GML od 55.007,31 kn. Radi se, dakle, o ugovoru na iznos mnogo veći od 20.000 kuna kakav prema odredbi ZJN mora biti javno objavljen u registru ugovora, ali Grad Mali Lošinj ga ne prikazuje. Naravno da su potpisivanjem i isplatom novca prema takvom ugovoru prekršeni mnogi propisi i elementarna načela postupanja s javnim novcem od strane javnih tijela.
S istom osobom je za isti posao skopljeno više ugovora i u 2018. godini, iako se rad prema ugovoru o djelu treba koristiti samo u slučaju kad je riječ o poslu koji se ne ponavlja. Prema odredbama članka 590. Zakona obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), ugovorom o djelu se izvoditelj obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, te obavljanje fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje isplatiti naknadu za obavljeni posao. Zašto se ugovori o djelu sklapaju za usluge koje se stalno obavljaju (ako se uopće obavljaju, budući da nema nikakvog dokaza o izvršenju), sa fizičkim osobama, a ne s obrtnicima ili poduzetnicima, pa zato Grad nepotrebno plaća i poreze na isplate, zašto se takve nabave ne planiraju i javno ne objavljuju pitanja su koja zaslužuju odgovor.

Afera bankomat?
Zbog ove prijave Državna revizija se nevoljko morala baviti i ugovorima za fotografiranje. U nalazu potvrđuje da se svi ugovori veći od 20.000,00 kuna moraju javno objavljivati, odnosno evidentirati u registru ugovora, ali da ih Grad Mali Lošinj ne objavljuje. No bez obzira na nalaz revizije i na očitovanje revizorima u kojem se tvrdi da su registri ažurirani Grad i dalje odbija u registru evidentirati ugovore za "usluge fotografiranja programa Grada Malog Lošinja, kao i digitalnu obradu fotografija". Kao da se radi o privatnoj stvari gradonačelnice ili vrhunskoj poslovnoj tajni. A radi se samo o ugovoru o djelu koji je Grad sklopio s fizičkom osobom. Ugovor nije sklopljen s obrtnikom ili kakvim poduzetnikom, a nije potpisan ni u proceduri koju propisuju Zakon o javnoj nabavi i gradski Pravilnik o provedbi postupaka jednostavne nabave. Ugovor i isplata novca prema ovom ugovoru nije temeljena na Zakonu i gradskom pravilniku već na spremnosti gradonačelnice da se gradskim proračunom služi kao s bankomatom. Pa je tako fizičkoj osobi, nazovimo je Marko Marković ili Ivica Perić samovoljno isplatila u 2019. godini neto iznos od 54.000 kuna, odnosno bruto 84.864,42 kn. Zašto fotografa, pa imao on i posebna znanja digitalnog obrađivanja fotografija nije izabrala onako kako Zakon i Pravilnik to nalažu - u postupku javne nabave? Javne, a ne tajne nabave, jer Zakon o javnoj nabavi i svi drugi propisi kao i logika postupanja javnog tijela s javnim novcima podrazumijeva javne postupke. Dogovori u četiri oka o trošenju javnog novca nezakoniti su.

Bez poznavanja drugih razloga za ovakav odabir fotografa može se zaključiti da ga je gradonačelnica izabrala tajno umjesto u postupku javne nabave zato što u zakonitom postupku javne nabave taj posao ne bi mogao dobiti netko tko - eto - zna fotografirati i služiti se digitalnim alatima, već bi taj posao morala dodjeliti registiranom obrtniku ili poduzetniku koji se time profesionalno bavi. Pa bi u javnoj nabavi posao možda dobio netko tko prema njezinim privatnim kriterijima nije podoban. Javnom nabavom Grad bi tako prištedio nepotrebni trošak doprinosa na ugovor o dijelu i vjerojatno postigao manju cijenu usluge, ali bi gradonačelnica ostala bez laskavih fotografskih prikaza svoje pojave, nazočenja, dijeljena darova i nastupa kojima prikuplja ulizivačke komentare na društvenim mrežama. Možda bi ostala i bez gorljivog zaštitnika svoga lika i djela na internetskim forumima. Zbog toga nema javne nabave, a fizička osoba, nazovimo ju Marko Marković ili Ivica Perić, nije slučajni prolaznik ili kratka PR epizoda. On je konstanta, redovni abonent na proračunskoj sisi Grada još od 2017. godine. Zlobnik bi primjetio da je to godina dolaska na vlast sadašnje gradonačelnice od kada je ovaj široj javnosti nepoznati fotograf, nazovimo ga Marko Marković ili Ivica Perić, u 2017. g., za svoje usluge fotografiranja i fotošopiranja fotografija primio 55.007,31 kn, a u 2018. g. 64. 894,48 kuna iz gradskog proračuna. No bez obzira na naloge Državne revizije ti ugovori neće biti dostupni javnosti barem do svibnja ove godine. Podaci o plaćanju u 2020.g., još nisu poznati, ali gradonačelnica je fizičkoj osobi, stranačkom kolegi, članu svog pobjedničkog tima, internetskom fanu i po potrebi trolu isplatila mimo zakona, pravilnika i bez bilo ikakve pravne osnove više od 200 tisuća kuna. Za tih više od 200 tisuća kuna nitko ne zna koliko je snimio, a koliko je fotografija digitalno obradio. Netko je Gradu prodavao maglu koju je Grad uredno plaćao, a Državna revizija u tome ne vidi problem.

Bizarno objašnjenje
Državna revizija je utvrdila da je korištenjem usluga prema pravnom statusu amaterskog fotografa Grad Mali Lošinj kršio odredbe Zakona i Pravilnika jer nije proveo javnu nabavu. Eksperti za izmotavanje u gradskoj upravi su tu tvrdnju Revizije pokušali osporiti na bizaran način. U očitovanju tvrde kako za nabavu usluga fotografiranja programa i digitalne obrade fotografija nije proveden postupak javne nabave jer to nije potrebno, budući da su te usluge izuzete od primjene odredbi članka 30., stavka 1., točke 2. Zakona o javnoj nabavi. Pa da vidimo što govori odredba za koju se tvrdi da omogućava izbjegavanje postupka javne nabave za usluge ovog fotografa. Odredba kaže da se Zakon ne primjenjuje, odnosno da postupke javne nabave ne treba provoditi za stjecanje, razvoj, produkciju ili koprodukciju programskog materijala namijenjenog za audiovizualne medijske usluge ili radijske medijske usluge koje sklapaju pružatelji audiovizualnih ili radijskih medijskih usluga. Dakle, sudeći prema očitovanju fizička osoba, nazovimo je Marko Marković ili Ivica Perić, prema tumačenju eksperata iz gradske uprave ima status dobavljača za razvoj, produkciju ili koprodukciju programskog materijala namijenjenog za audiovizualne medijske usluge ili radijske medijske usluge koje sklapaju pružatelji audiovizualnih ili radijskih medijskih usluga, odnosno radio ili televizija. Predostrožnosti radi autor je provjerio sve upisnike pružatelja medijskih usluga koje vodi Agencija za elektroničke medije, no ni u jednom registru pružatelja audiovizuelnih i radijskih medijskih usluga nije pronašao Grad Mali Lošinj. Da bi se dao privid zakonitosti nezakonite izdašne godišnje isplate fotografu, fizičkoj osobi, stranačkom kolegi i članu pobjedničkog tima gradonačelnice, fotograf je pretvoren u pružatelja medijskih usluga. Slikovito rečeno, Grad Mali Lošinj uvjerava Državnu reviziju da javnu nabavu ne provodi jer to ni ne treba činiti, budući da je unikatni fotograf dobavljač usluga Gradu Malom Lošinju koji je isto što i HTV ili RTL.

Tržišno gospodarstvo ili stranačko-privatna podobnost

Iako nije progutala bizarnu tvrdnju da fizička osoba ima pravni status pružatelja medijskih usluga Državna revizija ipak nije sankcionirala očitu nezakonitost, već je samo upozorila Grad da krši Zakonte time pokazala izuzetnu benevolentnost prema Gradu. Nezakonitost samih ugovora o djelu s fizičkom osobom jednostavno je ignorirala. Prema odredbama članka 590. Zakona obveznim odnosima ugovorom o djelu izvoditelj se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, te obavljanje fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje isplatiti naknadu za obavljeni posao. Ugovor o djelu se koristiti samo u slučaju kad je riječ o poslu koji se ne ponavlja, a za usluge koje se ne mogu osigurati na drukčiji način. Državna revizija je zažmirila pred činjenicom da se ugovor o djelu za fotografiranje u Gradu Malom Lošinju zaključuje svake godine i da se ugovaraju usluge koje se ponavljaju, a za koje mogu i moraju konkurirati samo registrirani poduzetnici. Gradska uprava i Državna revizija u ovom slučaju ignoriraju ustavom zajamčeno pravo na obavljanje poduzetničke djelatnosti. Umjesto da poslove fotografiranja u godišnjim iznosima od nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje dodjeljuje na zakonit način putem javne nabave, gradonačelnica poslove samovoljno dodjeljuje fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost. Umjesto poštivanja Zakona i provođenja javne nabave i dodjele posla registriranom poduzetniku koji se profesionalno bavi fotografiranjem gradonačelnica Grada Malog Lošinja sklapa ugovore s fizičkom osobom kojoj je fotografija hobi. Očito je od Ustava, zakona i pravilnika prilikom odabira fotografa važnija stranačka pripadnost, osobna sklonost, medijsko prostituiranje i javno podilaženje.

Državna revizija jest nezavisna - ali nezavisna od zakona
Ovakav odnos Državne revizije prema ovom očitom kršenju Zakona o javnoj nabavi podriva povjerenje ne samo u instituciju Državne revizije nego uopće u pravnu državu. Ako se jedna neovisna institucija kao što je Država revizija ne može othrvati političkom utjecaju na ovako niskoj razini jednog malog gradića, ne treba se nadati ni da nadležna središnja tijela državne vlasti koje vode političari mogu osiguravati provođenje zakona. Do pravne države očito je još dug put. Zbog toga je moguće da ono što bi u nekom drugom gradu bila afera bankomat u slučaju Grada Malog Lošinja bude samo propust u planiranju javne nabave kako to kvalificira Državna revizija. Kako mogućnost revizije nalaza Države revizije ne postoji, jer ona je vrhovno revizorsko tijelo u Republici Hratskoj ostaje jedino provjeriti kako će na utvrđene nezakonitosti regirati sudovi i druga tijela nadležna za zaštitu zakonitosti koje će se morati baviti ovim slučajem.