Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže Hrvatske , o rodno uvjetovanim predrasudama, o pravu na oplodnju ...

Bojana Genov: Seksualni odgoj prepustili smo vjeroučiteljima

Vjeronauk je preuzeo spolni odgoj. Vjeroučitelji na nastavi pohvaljuju 15-godišnjakinje što su odlučile roditi, no svi se prave ludi jer neće oduzeti Crkvi poziciju samozvanog najboljeg seksualnog i zdravstvenog eksperta 

Predsjednik HDZ-ova Kluba saborskih zastupnika Andrija Hebrang ovih je dana javnost „iznenadio" izjavom da ženama bez partnera ne bi smjela biti dopuštena umjetna oplodnja.

Jesu li takve izjave paradigma odnosa hrvatskog društva prema takozvanim ženskim pitanjima, jesmo li fizički i mentalno pretradicionalni da bismo mijenjali stereotipe koji su još uvijek vrlo živahni, pred kojim „manjinskim" problemima zatvaramo oči, kao i o drugim aktualnim temama razgovaramo s Bojanom Genov, koordinatoricom Ženske mreže Hrvatske, „feminističko političke mreže" koja okuplja 41 udrugu.

• Izjavu Andrije Hebranga nazvali ste seksističkom i protivnom međunarodnim propisima, a velik dio javnosti priključio se tim kritikama. Kojim argumentima potkrepljujete svoj stav?

- Razlikovanje žena po bračnom statusu je diskriminacija ne samo po međunarodnim standardima, nego je ta odredba ugrađena i u Zakon o ravnopravnosti spolova. Ne vidim kako onda ograničiti bilo koji medicinski postupak ženama koje nisu u vezi, a da to ne bude diskriminacija. Briga države o interesu djece je floskula, kada znamo koliko je samohranih majki u Hrvatskoj i da država nije učinila baš ništa da omogući naplatu alimentacije od neodgovornih očeva. To je mjesto gdje Hebranga demantira sam život. Žene same odgajaju djecu, to je realnost. Prije bih rekla da se predlagač zakona ne usudi proturječiti moćnoj Katoličkoj crkvi koja se snažno odupire bilo kojim promjenama u patrijarhalnoj obitelji.

• Hebrangovi istomišljenici zamjerit će vam da time što braneći jedno pravo „single" ženama, istovremeno unaprijed uskraćujete djeci rođenoj na taj način pravo na oba roditelja. Što biste im odgovorili?

- Žena ima pravo odlučiti hoće li podizati dijete s muškarcem ili ne. Ona to pravo već (prirodno) koristi pa ne vidim što tu dozvola medicinski potpomognute oplodnje mijenja. Puno djece živi sa samo jednim roditeljem i puno je drugih različitih faktora koji utječu na kvalitetu djetetova života. Samo na temelju postojanja oba roditelja nije moguće donijeti prognozu o djetetovoj sreći. Umjesto zabrane medicinskih postupaka, puno više bi bilo u interesu djece da društvo malo smanji pritisak na sve one koji se ne uklapaju u sliku na kojoj su mama, tata i dvoje raznospolne djece. Da obrazovni sustav prihvati i ugradi u udžbenike kako su i mama i dijete obitelj, ili da su dvije žene s djetetom obitelj, s vremenom bi nestalo stigmatizacije različitih. Važno je da osvijestimo koje su okolnosti života stvarno protiv interesa djeteta - oskudica, izloženost nasilju, nepostojanje poticajne sredine za dosizanje djetetovih potencijala - a koje su to samo zato što smo ih mi takvima proglasili i na tome uporno ustrajemo. Zna se da djeca mogu uspješno odrastati u različitim modelima obitelji ili nepostojanja obitelji.

• Vratimo se zakonu. U Hrvatskoj je na snazi još uvijek onaj iz 1978. kojim se, uz ostalo, regulira i medicinski potpomognuta oplodnja, po čemu smo među raritetima u Europi. Tko bi, po Vama, trebao imati pravo na MPO, uopće kakve biste izmjene zakona s tim u vezi predložili?

- Funkcioniranje ovoga zastarjelog zakona još je jedan plod neprirodne veze između Crkve i države. Zna se da je promjena zakona potrebna, ali Vlada nema hrabrosti da učini taj korak. Ako predloži pristojni zakon, zamjerit će se Crkvi, a ako donese restriktivni zakon zamjerit će se 78 posto svojih birača i biračica. Brojka je podatak posljednjeg, koliko znam, istraživanja o raspoloženju građana prema legalno dozvoljenom pobačaju. Znamo da je jedan prilično dobar prijedlog zakona naprasno nestao iz javnosti zbog toga kalkulantstva, te da zbog njega postoji i nedostatak pravne regulative niza detalja o kojima se 1978. godine nije znalo.

• Kakvim biste opisali današnji položaj žene u Hrvatskoj? Koliko smo se odmaknuli od parole „manje pričaj, više rađaj!"?

- Žene su diskriminirani spol, a sada već povijesna izjava upućena iz same hrvatske političke kreme svjedoči o dominantnim vrijednostima i stavovima. Bilo bi nepravedno reći da se baš ništa ne mijenja, ali ne mijenja se ništa što doista utječe na raspodjelu moći. Promjene su prespore da bismo zbog njih mogle izraziti zadovoljstvo. Premda su doneseni zakoni protiv nasilja i brojnih drugih oblika diskriminacije, stvarna promjena je zapravo da povrede sada ne bilježimo više same, nego ih prebrojavaju institucije države. Dometnemo li položaj žena na tržištu rada, položaj žene u Hrvatskoj je još i gori nego prije.

• Prema siječanjskim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, žene u ukupnoj strukturi nezaposlenih čine čak 61,5 posto. Broj nezaposlenih žena u odnosu na prethodni mjesec skočio je za nevjerojatnih 4,2 posto! Možemo li na osnovi toga procjenjivati da će žene biti najveće žrtve krize i recesije, da će neki poslodavci tu situaciju jedva dočekati za još veću diskriminaciju žena?

- Poslodavci već ionako čine što hoće, recesija će samo izbrisati još jedan broj ženskih radnih mjesta. Loš položaj žena nije posljedica krize, nego nedjelotvornih mehanizama zaštite radnika i nepostojanja političke volje da se to čini, u okolnostima retrogradnih trendova i repatrijarhalizacije.

• Svojedobno ste izjavili da je Katolička crkva jedna od moćnijih brana promjenama za žene u nas. Oštar ste protivnik utjecaja Crkve na krojenje pojedinih zakona, osobito onih koji se tiču prava žena ili istospolnih zajednica, a i sada ste spomenuli neprirodne veze Crkve i države u zakonodavnoj sferi.

- Smatram da Crkva i država trebaju biti jasno odvojene, baš onako kako to stoji u hrvatskom Ustavu, te da je potpisivanje ugovora sa Svetom Stolicom štetno po svojim posljedicama za sve građane, a posebice za žene. Neprimjereno je da u svakom povjerenstvu sjede predstavnici Katoličke crkve i da svoju vjersku dogmu mogu nametati svim građanima te da svi građani bez obzira na vjerska uvjerenja financiraju vjerske zajednice. Baš zbog toga što smatramo da je za položaj žena u Hrvatskoj najvažnije postići sekularni okvir, Ženska mreža Hrvatske će obilježavanje 8. ožujka, Međunarodnog dana žena, ove godine posvetiti odnosima države i Crkve. Jedna od naših poruka je "Crkva bez politike, država bez propovijedi".

• Nekoliko katoličkih udruga krajem prošle godine prikupilo je oko 200 tisuća potpisa u peticiji kojom su se, pozivajući se na Deklaraciju o ljudskim pravima, usprotivili pobačaju i homoseksualnim brakovima. Tvrdili ste da je to falsifikacija Deklaracije o ljudskim pravima, no je li vas iznenadio toliki broj potpisa?

- Broj me potpisa uopće nije iznenadio, svaki je gledatelj TV programa mogao vidjeti vjernike koji su, prigodom potpisivanja u crkvi, jasno rekli i pokazali da ne znaju što potpisuju. Vjera i jest nešto što se ne temelji na racionalnom i provjerljivom, nego na odluci da se nešto podrži ili ne podrži, pa u tom smislu vjernici pristupaju svakom dokumentu koji im je ponuđen u crkvi. Peticija koja im je ponuđena vrlo slobodno tumači i falsificira međunarodnopravni dokument, koji nažalost većina ljudi ne pozna. Jedan od razloga što Deklaraciju građani ne poznaju je i taj što je taj dio zanemaren u obrazovanju i odgoju, za razliku od vjeronauka koji ima povlašten položaj u obrazovnom sustavu. Građani su unaprijed već dobili niz poruka da ono što dolazi iz crkve ne treba provjeravati jer je to dobro.

• Postoji li, po Vama, realna mogućnost da se zakonom zabrani pobačaj u Hrvatskoj? S druge strane, vidite li političku opciju koja bi (i kada) mogla ozakoniti istospolne brakove?

- Usprkos velikom ugađanju crkvenim dogmama, ne vjerujem da će se itko upustiti u nešto toliko opasno i štetno kao što je zabrana pobačaja. Sva iskustva zabrana pokazuju da to nema učinka, osim na štetu reproduktivnog zdravlja i ekonomske stabilnosti žena. Postoje brojne još posve neiskorištene mogućnosti zdravstvenog prosvjećivanja i treba se mobilizirati na tome području. Isto tako ne vidim nikoga toliko spremnog da se izloži ozakonjenjem istospolnih brakova. Mislim da su stranke u kreiranju svojih politika ipak vođene brojevima, odnosno pitanjem koliki je broj birača kojem će se nešto zamjeriti ili svidjeti. Jednostavno, uz kalkulantstvo naših političara treba postojati javni pritisak većeg broja ljudi da se to ozakonjenje dogodi.

• Jesmo li homofobno društvo?

- Jesmo, ali društveni su stavovi podložni promjenama te se i odnos prema istospolnim vezama ipak mijenja.

• Statistike prema kojima je u nas zlostavljana svaka peta žena te da se broj slučajeva nasilja u obitelji iz godine u godinu povećava, dio struke pripisuje tek većoj otvorenosti i spremnosti žena da prijave nasilje. Je li to baš tako? Jesmo li još uvijek previše tolerantni na nasilje?

- Zakonski stav prema obiteljskom nasilju bitno je i praktično preko noći izmijenjen, tako da brojke još uvijek doista ne moraju biti odraz stvarnog porasta nasilja, nego samo izlaska na svjetlo dana. No ne vidim da opada tolerancija prema rodno uvjetovanom nasilju. Tući ženu još je uvijek pojava za koju se iskazuje veliko razumijevanje.

• Ministarstvo obrazovanja odustalo je od uvođenja Zdravstvenog odgoja, a time i seksualne edukacije, u škole. Je li Vas to iznenadilo? Kakve posljedice može imati ta odluka?

- Nakon nekoliko godina monitoriranja procesa uvođenja tog predmeta u škole baš ništa u vezi toga ne može me iznenaditi. Ministarstvo je u svojoj odluci priznalo da u uvedenim programima nije bilo novih sadržaja. Svi znamo da je tako i da je vjeronauk već preuzeo spolni odgoj. Posljedice su već vidljive u ilegalnim pobačajima, u maloljetničkim trudnoćama, u tome da vjeroučitelji na svojoj nastavi pohvaljuju petnaestogodišnjakinje što su odlučile roditi. Cijeli je proces uvođenja odgoja bio cirkus, Ministarstvo zdravstva najbolje zna što bi program trebao sadržavati, ali svi se prave ludi zbog toga jer neće oduzeti Crkvi poziciju samozvanog najboljeg seksualnog i zdravstvenog eksperta.

Gola istina

• Javnost se ne prestaje baviti slučajem Nives Celzijus i pitanjem je li njezina „Gola istina" zaslužila Kiklopa. U obranu novopečene književnice stale su svojedobno i B.a.B.e i HHO. Kako Vi gledate na cijelu tu priču - smatrate li Nives Celzijus žrtvom u bilo kojem pogledu?

- Pitanje Nives Celzijus, premda je ona žena, nije pitanje ženskih prava, nego pitanje bazične pristojnosti u poštovanju procedure. Uopće nije pitanje je li ona zaslužila Kiklopa ili ne, nego je pitanje je li ona zadovoljila postavljene kriterije. Budući da jest, dopustivo je reći da su kriteriji loši, ali u pristojnom društvu nije dopustivo mijenjati pravila u hodu.

Ženske udruge

• Na ženskoj NGO sceni u nas bilo je nekih pretumbacija, B.a.B.e su napustile Žensku mrežu, a Vi niste štedjeli Sanju Sarnavku. Kako danas funkcioniraju ženske udruge, prati li Vaše napore adekvatna financijska pomoć?

- Pojam ženske udruge sadržava široki raspon uvjerenja, ciljeva, strategija i dosljednosti, tako da je nemoguće govoriti o toj sceni kao o jedinstvenom entitetu. Sukladno nabrojanim elementima, neke udruge imaju novca, neke nemaju. Više od novca me zabrinjava činjenica da žene izvan ženskih organizacija slabo prepoznaju svoj interes u našim naporima. Primjerice, Međunarodni dan žena kod nas je polako opet postao dan cvijeća i veselica. Ne možemo mi ništa učiniti bez žena koje znaju da je to za svaku od nas.

Piše Marijana Cvrtila, Slobodna Dalmacija 21.2.2009.