Članak u današnjem Jutarnjem listu o pojavi seksualnog bullyinga među osnovnoškolskom djecom izazvao je neočekivani slijed događaja u Malom Lošinju. Netko je alarmirao snage reda i zakona, te je panično započeta istraga o slučaju. Kojem slučaju?
Tekst novinarke Dore Koretić objavljen u Jutarnjem listu pod naslovom: Na hodniku u osnovnoj školi "Ej ti plosnata kurvo" govori o pojavi seksualnog bullyinga među osnovnoškolskom djecom. U njemu se navode rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba koje pokazuje da 12% djevojčica i 9% dječaka trpi veću količinu seksualnog nasilja, te da Hrvatska u tome prati strane trendove. Potom se navode pojedinačni primjeri iz engleske i hrvatske realnosti, u Hrvatskoj primjeri OŠ Pavleka Miškine, drugih neimenovanih zagrebačkih osnovnih škola, te također osnovne škole u Malom Lošinju, koja je, budući jedina, odmah prepoznata kao OŠ Maria Martinolića.
Budući da sam u tekstu citirana kao poveznica sa stvarnim pričama te kao komentatorica pojave, želim prokomentirati i opremu teksta. Nadnaslov u senzacionalističkoj maniri na koju smo svi navikli i koja formira i vrijednosnu opremu djeteta ističe najtiražniju riječ medija SEKS. Isti taj nadnaslov dio teksta u kojemu se kaže da je konkretna djevojčica došla u konkretnu udrugu sa željom da ispriča što se događa, pretvara u situaciju u kojoj djevojčica zbog SEKS BULLYINGA traži pomoć.
Pomagačke struke i pomagačke udruge, izuzev rijetkih estradnih iznimki koje poput udruge B.a.B.e. svoje mahom poznate klijentice komentiraju i analiziraju u medijima, medije koriste da progovore o pojavama, a ne pojedinačnim slučajevima, vjerujući da osvješćivanje javnosti ima smisla kako bi se negativne pojave uočile, prepoznale, razumjele i počele iskorjenjivati.
To je vjerojatno razlog što su o pojavi uz mene progovorile i Buljan Flander i ravnateljica imenovane osnovne škole, pa vjerujem da je to i razlog što su citirani iskazi više djevojčica i dječaka zaštićenog identiteta. Tekst dakle, prema mome razumijevanju svrhe za koju sam razgovarala za medije te mome razumijevanju teksta, uz dodatak tiražnog "mesa" u opremi koja mami na moguće konzumiranje medijskog SEKSA, govori o općenitoj pojavi koja je slabo prepoznata i nijekana je u javnosti, te koja je vrlo rasprostranjena i ujednačenog trenda u nas i inozemstvima s kojima se želimo uspoređivati.
No članak u Jutarnjem listu izazvao je neočekivani slijed događaja u Malom Lošinju. Netko je alarmirao snage reda i zakona, te je panično započeta istraga o slučaju. Kojem slučaju?
Iz teme koja je trebala upozoriti na doprinos sviju porastu nasilja pa tako i onog seksualnog, odlučeno je napraviti pojedinačni eksces. Metoda je to veoma omiljena i popularna, jer istoga trenutka oslobađa odgovornosti sve one koji na ikoji način utječu na formiranje vrijednosnih stavova i obrazaca ponašanja, a omogućava da se u pojedinačnoj manifestaciji pojave upre prstom u nekoga te potom mirno i nesputano u društvi sa mlađim maloljetnicima uživa u red carpetima, trenucima istine, big brotherima i ostalim proizvodima suvremene duhovne nadgradnje.
Koga traži i zašto lošinjska policija? Dijete koje je poželjelo biti saslušano o nečemu što je toliko rasprostranjeno da jedva prepoznaje da je to nešto što nije najpoželjnija komunikacija? Drugo dijete koje je posegnulo rukom prema stražnjici prvog djeteta? Nesavjesne učitelje koji nisu svevideći i sveznajući pa ne znaju koja je učenica u sveopćim dodirima uživala, a koja je osjećala nelagodu i sram? Krivca što je društvo sve eksplicitnije tolerantno prema nasilju i što je sve više sudionika tog nasilja? Krivca što je društvo sve više tolerantno prema praksi da djeca putem TV emisija doznaju sve o općenju sa šefovima, muževima / ženama najboljih prijateljicama, bliskim rođacima, swingerskim skupinama i životinjama, ali ne i prema mogućnosti da se djeca sustavno seksualno prosvjećuju?
Preporučam ponovno čitanje teksta u Jutarnjem, okidačem za hitnu intervenciju policije i uznemirenost roditelja. Preporučam citat Buljan Flander, valjda i u Lošinju neupitni autoritet u svome području, koja kaže:» U slučaju da dijete prijavi bullying, škola je dužna razgovarati s počiniteljem i žrtvom i roditeljima, te obavijestiti socijalnu službu. Teže nasilje se prijavljuje policiji.» I još jedan: «Mi se tako samo zezamo», rekao je učenik petog razreda jedne osnovne škole u Zagrebu.
Evo dakle moje izjave, prije no što sam je dala policiji, ekskluzivno za volim lošinj, koju dajem posve zaprepašćena činjenicom da je netko uopće pozvao policiju: NITKO NIJE PRIJAVIO BULLYING. Djeca nemaju pojma što je to i smatraju da je normalno međusobno vrijeđanje po svim osnovama (nacionalnosti, vjeri, modelu patika, broju apartmana, pa tako i ne/razvijenosti sekundarnih spolnih odlika), da je normalno pipkanje, guranje i istraživanje čiji je grudnjak podstavljen, a čiji ne, bez obzira na pristanak istraživane.
Citirana djeca samo su željela podijeliti iskustva svoga odrastanja koja im nisu posve jasna. Tu se otvara prostor za nastup njihovih odraslih uzora, koji im pomažu objasniti, interpretirati i vrednovati svijet i pojave koji ih okružuju. Alat za ovaj proces nije policija. Policija ne može neutralizirati cijeli proces odgoja u roditeljskoj kući, na ulici, u javnom prostoru ispunjenim medijskim porukama i komercijalnim sadržajima, pa tek na kraju i u školi. Policija ne može zaštititi djecu od iskustva odrastanja u dvoličnom patrijarhalnom društvu koje im stalno šalje oprečne poruke, one da je seks najtraženija roba i da je griješan čin i smrtni grijeh.
Kutak za radoznale:
Ilustracija uz tekst preslika je 35 godina starog priručnika za seksualni odgoj koji su sročili liječnici i pedijatri. Seksualni odgoj koji promovira informiranost djece, znanje, suradnju među spolovima i pravo djece na pomoć u odrastanju u svim područjima života najbolja je prevencija seksualnog uznemiravanja ili nasilja.
Također prenosimo i napis objavljen u Jutarnjem listu:
"Ej ti, plosnata kurvo", čuje se na hodniku jedne osnovne škole dok njime prolazi omanja učenica. Djevojčica nije skrivila baš ništa, osim što se još uvijek ne može pohvaliti oblinama. No, čak i kada bi bila među razvijenijim učenicama škole, komentari i pogrdni izrazi koje bi joj dobacivali ostali dječaci ne bi bili ništa manje uvredljivi.
Umjesto sreće i sklapanja prijateljstava, u hrvatskim školama vladaju uvrede, poniženja i dobacivanja. Najčešće od strane dječaka prema djevojčicama, potvrđuju to i istraživanja, a tek rijetki se s problemom odluče obratiti ravnateljima, pedagozima i stručnim službama. Učenice i učenici uvrede trpe jer, kažu, to je normalno i tako se svi ponašaju.
No, toga je bilo dosta jednoj učenici osnovne škole na Malom Lošinju (podaci poznati redakciji) koja se više nije mogla nositi s poniženjima koja su trpjele njezine prijateljice. Obratila se udruzi Ženska mreža sa željom da ispriča što se događa u školi, mjestu koje prvenstveno ima odgojnu funkciju, a koje je zakazalo s obzirom na činjenicu da se slični oblici ponašanja svakodnevno odvijaju pred profesorima.
- Dečki pod odmorom hvataju cure za stražnjice ili grudi, a većina uopće na to ne reagira jer misle da je to normalno. No, poslije, kad razgovaram sa svojim prijateljicama, kažu mi da ih je sram, da ne žele da ih diraju i da se osjećaju neugodno pred ostalim učenicima. Pokušala sam im pomoći, nagovoriti prijateljice da ispričaju što im se događa, ali nitko se na to nije odvažio - kaže ova učenica koja je pomoć za druge stoga odlučila potražiti u poznatoj lošinjskoj udruzi.
Uvredljivi komentari
- Ljudi odmahuju rukom na pojam seksualnog bullyinga, ali nedvojbeno je da je to realnost hrvatskih škola. Svakodnevno čujemo što se događa, a posebno je zastrašujuće što i same djevojčice takav seksualizirani oblik ponašanja prihvaćaju kao uobičajen - kaže Genov.
Da seksualno nasilje, koje podrazumijeva neželjene fizičke kontakte ili uvredljive komentare sa seksualnim značenjem, uistinu postoji u hrvatskim školama, pokazalo je i posljednje istraživanje koje je 2003. godine provela Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba.
Rezultati ankete, koja je obuhvatila 25 osnovnih škola u 13 gradova, pokazali su da 12 posto djevojčica i 9 posto dječaka trpi veću količinu seksualnog nasilja. Također, u većoj mjeri nasilje čine dječaci. Njih 15 posto drugu je djecu dodirivalo na neprimjeren način, dok je isto činilo i 2 posto djevojčica. Ukratko, nasilje nad drugom djecom čini svako sedmo, a doživljava svako deveto dijete.
Hrvatska u tom smislu prati i trend stranih zemalja, u kojima je seksualni bullying dosegnuo veće razmjere. U engleskim školama, tijekom 2006. i 2007. godine, iz nastave je tako isključeno čak 3000 učenika jer su neprimjereno dodirivali drugu djecu.
Praksa hrvatskih škola, međutim, pokazala se drugačijom. Tek rijetki priznaju da problem uistinu postoji.
- Ne događa se to u tako velikom broju slučajeva, ali znali smo primijetiti slične oblike ponašanja koji, na kraju krajeva, proizlaze i iz same dobi djece. Prije nekoliko godina razgovarali smo sa skupinom dječaka koji su jednoj učenici pokušali na hodniku skinuti trenirku. Razgovarali smo s njima i to se pokazalo uspješnim jer su na kraju s istom djevojčicom postali prijatelji. Od disciplinskih mjera ipak je bitniji razgovor i pokušaj da se djetetu objasni da čini nešto loše. Čest je i verbalni bullying koji također ne toleriramo, a baš zato što reagiramo na vrijeme, taj verbalni oblik nasilja rijetko preraste u nešto više - objašnjava ravnateljica OŠ Pavleka Miškine, Vesna Vrbanović Jančić.
Ne možemo zatvarati oči
No, ova zagrebačka škola jedna je od rijetkih u kojima se priznaje postojanje seksualnog nasilja među najmlađima. U ostalim slučajevima, kaže ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, Gordana Buljan Flander, ono se minimizira i prikriva.
- U slučaju da dijete prijavi bullying, škola je dužna razgovarati s počiniteljem i žrtvom i roditeljima, te obavijestiti socijalnu službu. Teže nasilje se prijavljuje policiji. Profesori su mahom po tom pitanju nedovoljno dodatno educirani, a školama nedostaje psihologa. I nama u Polikliniku rijetko se javljaju takvi slučajevi.
No, razlog nije to što bullying ne postoji, nego to što ga se negira - zaključuje Buljan Flander.
‘To nije nasilje, tako se samo zezamo'
- Mi se tako samo zezamo - rekao je učenik petog razreda jedne osnovne škole u središtu Zagreba kada je prepričao kakvim sve riječima i uvredama učenici gotovo svakodnevno časte svoje kolegice iz razreda.
- Ima jedna cura u razredu koja nosi naočale pa je zovemo ‘cvikeršajba', a najviše zezamo jednu djevojčicu koja ima veliku stražnjicu. Ali zezaju je i druge cure iz razreda pa joj govore da ima ‘masnu guzicu' i slično - ispričao je ovaj učenik, napomenuvši da je "šlatanje" uobičajeni način komunikacije među dječacima i djevojčicama u školi. Njegova kolegica iz razreda kaže da nisu samo dječaci ti koji se psovkama obraćaju učenicama, nego da i one same rado koriste sličan vokabular jer "danas tako svi govore". - Cure najviše zezaju druge cure iz razreda koje nisu zgodne ili popularne, svašta im govore, da su k'o daske, da su ružne i slično. Prošle su godine, primjerice, u muškom WC-u ostavile na zidu broj telefona jedne cure i napisale da se jave učenici koji su zainteresirani za seks - rekla je ova učenica.
Oboje kažu da takve uvrede ne smatraju nasiljem jer tako svi razgovaraju, a za pojam seksualnog bullyinga, tvrde, nisu ni čuli.
Svatko ima pravo na zdrav život.
Država osigurava uvjete za zdrav okoliš.
Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Komentari:
Često se piše o nasilju u školama. Sad posebno o “seks bullyingu” - spolnom uznemiravanju, odnosno napastovanju. Mnogi dječaci su prema djevojčicama neugodno nepristojni - ima nešto i napastovanja, odnosno spolnih uvreda i sa strane djevojčica. Školske vlasti nešto poduzimaju, traže se savjeti psihologa i liječnika.
Čuju se glasovi da to nije baš nasilje, nego uhodani običaj. Bilo bi čudno da se djevojčice i dječaci u zajedničkim školama - razredima, hodnicima, gimnastičkim dvoranama i dvorištima - u nabijenom pubertetu sasvim pitomo ponašaju.
Ali, jedan od razloga koedukacije - zajedničkih škola i razreda za dječake i djevojčice - upravo je u razvijanju teškog, ali nezaobilaznog suživota. Inače bi se trebalo vraćati u doba bez druženja raznospolnih - osim u obitelji - što je u naše doba uglavnom nemoguće.
Mlade treba učiti pristojnosti raznospolnog druženja. Ali - zar većina tih mladih nije na vjeronauku? Zar je moguće na vjeronauku zaobilaziti ta pitanja? Trebalo bi onda sasvim zaobilaziti svaki govor o 6. zapovijedi i svaki nauk o jednakom bogolikom dostojanstvu ženskog i muškog. Vjeronauk to ne može zaobilaziti - prestao bi biti objavljena Božja istina o čovjeku.
Možda vjeroučitelju i vjeroučiteljici nije uvijek lako i ugodno u mješovitu razredu o tome govoriti. Ali - drugog puta nema. Mladi se na vjeronauku mogu i ne obratiti.
Mogu ne steći naviku redovitog dolaženja na misu, ali moraju ondje jasno i otvoreno ne samo čuti, nego i razgovarati o tome što se zove “seks bullying”, spolno uznemiravanje. To nije samo zahtjev kršćanskog morala, nego i redovitog saobraćanja meðu ljudima.
Vjeroučitelju, odnosno vjeroučiteljici , to može ne biti ugodno - možda se može pozivati i na ono što joj u programu piše ili ne piše - ali to spada u okvir njihova osnovnog poslanja. Kad znaju kako o tome mladi razgovaraju, moraju i oni naći svoj način dostojanstvene iskrenosti. Inače je sve uglavnom uzalud.
a ja poznajem puno cura kojima to pase da ih diraju po hodnicima(grudi ma,spolnim organima...)
mi mislimo da to niste trebali obijeviti jer da to djeci smeta vec bi se rijesilo.....!! !!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!! !
Tamo pocinje kakva ce im dijeca biti.
Zar im nije stid hodati po cesti pola goli, bilo gdje... kakva je ta kultura.
Ne... to treba dozvoliti, jer onda nam nebi vise dolazili.
Nasilje je meðu djecom sve više i više.
Nisu mame i njihova odjeća krive što ima djevojčice hvataju za sise nego lažni moral kakav i ti pokazuješ pričom o kupaćim kostimima.
Vjerojatno je problem prevelikih razreda i nedovoljno mjesta za produženi boravak ipak u novcu. jasno je da za to nema krivice kolektiv škole, nego je odluka o trošku stvar političkih prioriteta. Kada politika odluči o tome koliko će dati za školu, onda tek škola može organizirati manje razrede.
mama2 je u pravu kada kaže da to djeci treba, barem svima do 4. razreda, jer roditelji puno rade i nemaju vremena za djecu. U manjim razredima lakše je pratiti napredak djece i imati za svakoga vremena. I to je jedan od načina da djeca smanje svoju agresivnost, jer je ona ne samo zbog loših uzora kao što piše Genovica nego i radi osjećaja napuštenosti djece koja su sve više sama.
djecu propitkuje o nečem što vjerojatno ni sami ne razumiju) i to prilikom učenja u udruzi koja pruža pomoć djeci u školi, neka se osvrne malo oko sebe (znat će o čemu pričam...) manje više sve se zna pa čak i koje cure su to, jer pazite, lošinj je malo mjesto i sve kad tad izaðe na vidjelo a onda ćemo saznati i zašto je navedena gospoða krenula u novine s time...
Pročitao sam članak iz Jutarnjeg i uopće ne vidim da gospoða Genov vrijeða i etiketira ustanovu i njene djelatnike. Iz članka se vidi da se jedna djevojčica obratila udruzi s pričom o zbivanjima u školi, a ostatak članka kazuje da lošinjska škola po tome nije ni bolja ni gora od ostalih škola u Hrvatskoj jer u članku lijepo tamo piše “Rezultati ankete, koja je obuhvatila 25 osnovnih škola u 13 gradova, pokazali su da 12 posto djevojčica i 9 posto dječaka trpi veću količinu seksualnog nasilja. Takoðer, u većoj mjeri nasilje čine dječaci. Njih 15 posto drugu je djecu dodirivalo na neprimjeren način, dok je isto činilo i 2 posto djevojčica. Ukratko, nasilje nad drugom djecom čini svako sedmo, a doživljava svako deveto dijete. Hrvatska u tom smislu prati i trend stranih zemalja, u kojima je seksualni bullying dosegnuo veće razmjere. U engleskim školama, tijekom 2006. i 2007. godine, iz nastave je tako isključeno čak 3000 učenika jer su neprimjereno dodirivali drugu djecu.”
Jednio što je gospoða Genov izjavila je “Ljudi odmahuju rukom na pojam seksualnog bullyinga, ali nedvojbeno je da je to realnost hrvatskih škola. Svakodnevno čujemo što se dogaða, a posebno je zastrašujuće što i same djevojčice takav seksualizirani oblik ponašanja prihvaćaju kao uobičajen.”, a isto je rekla za novine i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, Gordana Buljan Flander, tj. da se to u Zagrebu minimizira i prikriva. Pa ako Genov vrijeða lošinjsku ustanovu i njene djelatnike, Flander vrijeða djelatnike ustanova u Zagrebu. A njih je puuuuno više nego u Lošinju.
Ja mislim da Učitelja treba biti sram već i zato što je napisao rečenicu za kakvu i učenik osnovne škole treba dobiti nedovoljnu ocjenu, a kamoli ne učitelj. Rečenica glasi “Laž je da se tako komentiraju učitelji ...”. Laž je kad se iznose neistine, a u ovom slučaju nije iznesena neistina, jer i sami učenici potvrðuju da vrijeðanja ima i da se to oni “samo zezaju”, dakle baš kako kažu Genov i Flander. Učitelja treba biti sram još više zato što ga više smeta da se to iznosi u javnost, nego što takvih pojava ima. A ima ih. Treba ga biti sram što želi da se to gura pod tepih.
Osobno smatram da najveću težinu i vrijednost ima što je Genov rekla za novine da je zastrašujuće što i same djevojčice takav seksualizirani oblik ponašanja prihvaćaju kao uobičajen. To je glavni problem, a ne to što se Učitelj našao prozvanim. Za to što takvo ponašanje djevojčice prihvaćaju kao normalno krivi su zaista svi, od obitelji, škole i Crkve (većina djece idu i na školski i Župni vjeronauk) do medija, političara, športaša, estradnih zvijezda i zvjezdica, i t.d. Sama škola taj problem ne može rješiti, ali škola je zadnja koja ga smije gurati pod tepih. A učitelj bi htio baš to.
nitko sebi još nije napravio promociju govoreći stvari koje drugi ne žele čuti, pa tako niti ja nisam u tolikoj mjeri glupa da bih sebi pravila promociju napadajući školu. Ja sam, jednostavno, kad me je novinarka nazvala i pitala da komentiram pojavu, to i učinila kao što svakodnevno u medijima komentiram pojave i slučajevima vezane uz područje ljudskih prava kojima se bavim. Naglašavam da se moj komentar nalazi u novinskom tekstu izmeðu navodnika kao citat moje izjave, a sve ostalo su proizvoljne interpretacije, komentari novinarke, pa i netočnosti za koje ne razumijem na što se odnose.
Ni iz čega u tekstu ne proizlazi da sam ja osuðivala školu kao instituciju niti njene djelatnike. Baš suprotno, sa školom imam odličnu suradnju i u njoj i bliske prijatelje i u svome sam tekstu jasno napisala da je problem nasilja široki društveni problem koji ne može riješiti izolirano niti škola, a još manje policija. Problem generiraju društvene vrijednosti općenito, o čemu je napisano toliko toga iz raznih perspektiva, stručnih i popularnih da ja nemam tome što pametnoga dodati.
Bijedni su komentari koji pokušavaju ovaj članak instrumentalizi rati u svrhu politike ili pak objasniti u relacijama lokalnih stranačkih odnosa.
Komentarima na to da se u gradu priča da je motiv mojih izjava to što podržavam ili napadam HDZ dodajem što se još po gradu priča: da je na Malinu viðena Majka Božja.
Na povoljnim područjima za život ljudi se naseljavaju od prapovijesti što ovdje nije slučaj.Malo se raspitajte...
A dotična djevojčica se trebala prvo obratiti stručnoj službi u škloli koja, a ne trčati u udrugu koja je sve razvikala i novinarima koji traže senzaciju; uključila se policija i eto skandala nizašto!!! U svemu ovom krivim samo gospoðu koja je izašla u javnost i prozvala školu, a poslije se u gornjem članku ograðuje od svega...
Dajte, ljudi... Uozbiljite se
Kakvi su nam ucitelji koji su iskompleksirani , frustrirani... Kojima je bitnija samopromocija i koliko oni rade? Nema vise skromnosti! Jeste li primjetili?
S druge strane, najlakse je imati kucnog ljubimca koji se sam seta, pa tako i djecu koja se sama igraju i razgovaraju samo sa sobom ili prijateljima?
Nisam ni ja odlicna i savrsena majka, ali dajem sve od sebe! Ne ucim djecu kako pljuvati da je sve prljavo, nego ih ucim da pokupe, ne ucim djecu da budu ljubomorna na tudu srecu nego sretna, ne ucim djecu da se stalno zale, nego da stvaraju radnu naviku! Ne ucim djecu da gledaju filmove umjesto lektire, nego da citaju!!! Mogla bih pisati danima... Ucinite nesto za svoju djecu, svoje mjesto i svoju skolu. Ucinite nesto za svoje prijatelje i poznanike, ili susjede, ili pak nekome kome stvarno treba pomoc... Ucinite sad, danas, odmah! I vjerujte samo tako bit ce nam svima bolje, jer cete se vi prvi osjecati bolje!