Krajem veljače ove godine u javnosti je odjeknula afera o najvećem skandalu u povijesti Zagrebačke banke, a zbog pranja ruskog novca. Tjednik Nacional je 29. veljače 2020. u dramatično intoniranom članku objavio i lokalno zanimljivu informaciju: Među sumnjivim su transakcijama koje uopće nisu provjerene, a trebale su biti, i visoke uplate koje su sjele na račun tvrtki povezanih s Mihajlom Perenčevićem, a potječu iz Rusije ili off-shore oaza. Nacional je početkom veljače prenio eksplozivno otkriće međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara da je Mihajlo Perenčević, samozatajni 71-godišnjak kojega su mediji opisivali kao najtajanstvenijeg hrvatskog bogataša i neslužbenog vladara Malog Lošinja, sa svojom obitelji i bliskim suradnicima, po svemu sudeći, sudjelovao u brojnim kompliciranim operacijama pranja novca ruskog porijekla i izbjegavanja plaćanja poreza, kao i fiktivnim transakcijama preko tvrtki u egzotičnim poreznim oazama. U sklopu tih složenih pothvata korištene su nekretnine i poslovi na Lošinju i u Zagrebu...⮞
Medijska disfunkcija
Nakon Nacionala koji je javnosti otkrio veliki skandal u našoj najvećoj banci o tome su se očekivano raspisali i drugi mediji. Bila je udarna vijest u TV dnevnicima i internet portalima, a emitirane su i TV emisije o toj temi. Jutarnji list koji je barem lošinjskoj javnosti poznat i kao reklamni pano navodnih vlasnika najveće otočne tvrtke je 8. ožujka 2020. hvalisavo objavio „da je u posjedu nalaza HNB-a o slučaju koji potresa našu najveću banku". Ali od nalaza nije objavio ništa osim što je za pranje novca optužio laganu metu, srpskog biznismena u nas poznatijeg kao bivšeg muža popularne pjevačice. Svu pažnju s vlasnika lošinjskog turističkog giganta Jutarnji list je usmjerio na bivšeg muža pjevačice. Nakon toga je, potpomognuta panikom koju je izazvala epidemije koronavirusa, ova afera nestala iz javnosti. Nacional koji je aferu otkrio o tome više nije objavio ni retka, a i Jutarnji list je unatoč tome što je raspolagao vrućom novinarskom robom, zapisnikom Hrvatske narodne banke, naprosto zanijemio. Objašnjene što medij koji ima zapisnik HNB o najvećem skandalu u povijesti hrvatskog bankarstva ne piše o tome možda leži u tome što je ponekad profitabilnije nešto ne objaviti nego objaviti. Ukratko, skandal pranja ruskog novca u našoj najvećoj banci očekivano je izazvao veliku pažnju javnosti, ali je nakon toga neočekivano i neobjašnjivo nestao iz medija. Ono što je u javnosti buknulo kao najveći skandal u povjesti hrvatskog bankarstva, pod utjecajem panike oko epidemije i nenovinarskog, ali poslovog refleksa medija, nije uspjelo ostati skandalom. Tome doprinosi i HNB koja pod izlikom obveze štićenja tajnosti podataka od javnosti skriva utvrđene nezakonitosti koje se tiču pranja ruskog novca u našoj najvećoj banci. Umjesto da guverner HNB javno na konferenciji za medije objavi rezultate nalaza o tom kriminalu on opstruira dostavu traženog zapisnika temeljem Zakona o pravu na pristup informacijma. Dakle, guverner ne želi dati zapisnik o nadzoru Zagrebačke banke, a Jutarnji list koji ga ima ne želi ga objaviti. Novinarima koji su do sada temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama također tražili zapisnik kojeg posjeduje Jutarnju list, HNB je odbila dati.
Kraci afere vode prema Lošinju
Budući da barem jedan krak pranja ruskog novca iz afere Zagrebačka banka, prema Nacionalu ali i međunarodnog udruženja novinara (OCCRP), vode ili završavaju na otoku Lošinju bilo bi zanimljivo vidjeti što se to zapravo dogodilo u Zagrebačkoj banci i tko su stvarno akteri u dezinfekciji ruskog novca. Zato je potpisnik ovog napisa 2. lipnja 2020. Hrvatskoj narodnoj banci predao zahtjev prema ZPPI kojim traži da mu se dostavi:
1) Zapisnik HNB o provedenom nadzoru u Zagrebačkoj banci u kojem je utvrđeno kršenje procedura predviđenih u Zakonu o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma,
2) Prekršajni nalog HNB protiv Zagrebačke banke d.d. a vezano za prekršaje utvrđene u nadzoru iz prethodne točke
3) Rješenje nadležnog prekršajnog suda u koliko je isto donešeno.
Nakon 30 dana od HNB je stiglo rješenje, kojim se dijelom odbija, a dijelom odbacuje zahtjev za pristup traženim informacijama. Rješenjem se odbija dostavljanje zapisnika o nadzoru Zagrebačke banke, a odbacuje se zahtjev za dostavu prekršajnog naloga kao i rješenje prekršajnog suda. Rješenja o odbacivanju su utemeljena jer HNB ne posjeduje tražene informacije jer nije podnijela prekršajni nalog sudu, pa ne postoji ni rješenje suda. Zašto HNB nije podnijela prekršajni nalog? Vjerojatno zato što se HNB i Zagrebačka banka u tišini dogovaraju o kazni koju će banka platiti kako se ne bi pokrenuo postupak pred sudom. Jer u slučaju pokretanja sudskog postupka javnost bi ipak posredno bila upoznata s najvećim skandalom u povijesti hrvatskog bankarstva, kako su u početku graknuli mediji, a nakon toga začudno zanijemili. Vrijednost nagodbe o kazni je navodno između 75 i 150 milijuna kuna. Za skrivanje tajne odnosno čuvanje reputacijskog rejtinga banke koja ima aktivu od oko 25 milijardi kuna i nije posebno visoka cijena.
Izmotavanje Hrvatske narodne banke
U svom Rješenju HNB navodi da bi omogućavanjem pristupa traženim informacijama tajnost svih informacija u vezi s nadzorom bila ozbiljno povrijeđen. Tvrdi da je pretežit interes zaštite privatnosti, vodeći se time da informacija sama po sebi predstavlja tajni podatak, te da pristup istoj treba ograničiti, odnosno da za objavom tih podataka ne preteže interes javnosti. Test razmjernosti za konkretni slučaj uopće nije proveden, jer nije vidljivo da je HNB u testu razmjernosti konfrontirao - suprotstavio - zakonom štićenu povjerljivost informacija koje posjeduje - Zapisnika o nadzoru Zagrebačke banke d. d. - te suprotno zakonsko pravo javnosti da ima tu informaciju. Naravno da apsolutno pravo na zaštitu podatka ne postoji, kao što ne postoji ni apsolutno pravo na pristup informacijma. Za svaki pojedinačni slučaj u kojem dolazi do sukoba suprotstavljenih prava Zakon (ZPPI) utvrđuje da je potrebno izraditi test razmjernosti i javnog interesa. HNB rješenje o odbijanju temelji na općem testu razmjernosti koji je proveden mehanički i moglo bi se pojednostavljeno reći da je interes za uskratu odnosno zaštitu informacija pobijedio s 4:1. Testom razmjernosti HNB utvrđuje da četri zakona ne dozvoljavaju dostavu traženih informacija, a da samo jedan zakon to dozvoljava. No testom razmjernosti se uopće nije konfrontirao, sukobio konkretni, pojedinačni, javni interes za dostavom informacija s odredbama koje to priječe. Test razmjernosti HBN je provodio za asptrakntni slučaj. U provedenom testu razmjernosti se ignorira činjenica da je tražena informacija Zapisnik o provedenom nadzoru Zagrebačke banke i da su u javnosti objavljene vijesti o najvećoj aferi u povijesti hrvatskog bankarstva, o slučaju koji potresa našu najveću banku zbog pranja novca, o sumnjivim transferima ruskog novca u Zagrebačkoj banci i sl.
Iako se nedvojbeno radi o interesu javnosti, jer se radi o djelovanju najveće banke u RH i sumnji na moguće pranje ruskog novca, HNB drži da je to štićena informacija. Umjesto konkretnog pojedinačnog testa HNB provodi apstraktni test javnosti. A takav apstraktni test razmjernosti je u suprotnosti sa odredbom čl.16. st.2. ZPPI koji predviđa test za svaki pojedinačni slučaj. Opći test razmjernosti na koji se poziva u svom rješenju omogućava Hrvatskoj narodnoj banci uskratu bilo koje informacije koja se tiče njenog rada u dijelu koji se odnosi na nadzoru banaka. Test razmjernosti ili proporcionalnosti kako ga predivđa ZPPI počiva na ideji da je ograničenje nekog ustavom zajamčenog prava moguće samo ako se time štite druga prava u javnom interesu i samo u mjeri u kojoj je to nužno u demokratskom društvu. Nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o zaštiti prava u javnom interesu, već zaštiti prava u privatnom interesu, ovdje Zagrebačke banke kao jedne od najvećih banaka u RH i njenih klijenata koji krše zakon.
HNB kao čuvarica mračnih tajni
Iz opsežnog ali činjnično i pravno slabašnog obrazloženja razloga za odbijanjem zahtjeva HNB izražava stav da je kršenje zakona od strane Zabrebačke banke i njenih tajanstvenih klijenata njihova privatna stvar. Umjesto da bude čuvar zakonitosti u poslovanju banaka, odnosno provođenja zakonitosti u odnosu banka - klijent HNB se se pretvara u čuvara mračnih tajni iz odnosa banka - klijent. HNB se ovakvim postupanjem pod parolom čuvanja poslovne tajne, pretvara u zaštitnika nezakonitosti, a zakonom zaštićeni privatno - pravni odnos banke i klijenta izdiže iznad ustavnog prava na pristup informacijma. Javne ovlasti koje su dane HNB pretpostavljaju afirmaciju i zaštitu javnih interesa. A prvi javni interes jest zakonito poslovanje banaka.
Odbijanjem da dostavi tražene informacije i s danim obrazloženjem razloga za takvo postupanje HNB pokazuje da pogrešno shvaća kako je pitanje posluju li banke u Republici Hrvatskoj zakonito, pitanje koje se tiče samo HNB, poslovnih banak i njihovih klijenata koji su kršili zakon. Međutim, zakonitost poslovanja banaka, te efikasno i zakonito obavljanje nadzornih funkcija HNB su interes svih građana. Privatno - pravni odnos banke i klijenta jest privatna stvar dok se on odvija unutar zakonskih okvira, ali kad taj odnos izađe izvan zakonskih okvira tada se mijenja priroda toga odnosa. Tada taj odnos postaje javan.
U konačnici, svaki javni posao koji se obavlja u ime Republike Hrvatske je javna stvar, a provodi se u ime javnosti, odnosno njenih građana. Ako je supervizija HNB utvrdila nepravilnosti u poslovanju banake, pa bilo to i najveće banke, u sklopu svojih zakonom određenih javnih ovlasti HNB ima obvezu javnosti omogućiti pristup informacijama. Suprotan stav HNB, stav da je nezakonito poslovanje banke povjerljiv i tajan podatak, temeljen je na logičkoj inverziji da javno objavljivanje utvrđenog nezakonitog poslovanja banke ugrožava reputacijski rizik i povjerenje u banku, što u konačnici može otežati poslovanje banke. No za ugrožavanje povjerenja u banku dogovorna je sama banka, odnosno njena uprava koja dozvoljava nezakonito poslovanje. Umjesto da uprave banaka brinu o reputacijskom riziku kad se upuštaju u nezkonite radnje o tome brigu preuzima HNB koja od javnosti taji podatke o nepravilnostima kako se ne bi ugrozilo poslovanje banke! Tvrdnje o logičkoj inverziji odnosno stvar HNB nisu nagađanja i pretpostavke već službeni stavovi HNB izraženi u postupku pred Visokim upravnim sudom.
Rješenje o odbijanju zahtjeva za dostavu zapisnika HNB je obrazlagala na deset stranica. Valjda su tom količinom teksta i autoritetom visoke institucije koja ima Ustavom zagarantiranu neovisnost, mislili slomiti volju podnositelju zahtjeva za daljnom borbom za pristup traženoj informaciji odnosno zapisniku. Umjesto fatalističkog prihvaćanja neuspjeha proradio je refleks opisan u vicu: „Kako natjerati Muju da nešto napravi? Reci mu: Ma ne možeš ti to, Mujo". Možda je taj refleks proradio i kod potpisnika ovog teksta jer ima dobra iskustva s Povjerenikom za informiranje kojem je podnio žalbu za koju očekuje da će biti usvojena. U desetak podnesenih žalbi niti u jednom jedinom slučaju žalba nije bila odbijena. Povjerenik za informiranje će svojim rješenjem vjerojatno omogućiti pristup informaciji, odnosno naložit će HNB da podnositelju zahtjeva dostavi traženi zapisnik o nadzoru Zagrebačke banke. Izvjesno je i to da će HNB na takvo rješenje žaliti Viskom upravnom sudu te će postupak trajati otprilike još godinu dana. U međuvremenu će tajnoviti perači novca iz Rusije igrati dogovorenu igru otvaranja i zatvaranja svojih računa s našim bankama. A to im omogućava onaj tko bi to prvi morao spriječiti – Hrvatska narodna banka.
Zahtjev za dostavu Zapisnika HNB o provedenom nadzoru u Zagrebačkoj banci i Rješenje HNB
Žalba Povjereniku za informiranje na rješenje HNB
Komentari: