U zemlji koja krupnim koracima korača prema monokulturi turizma, obala je jedini i središnji resurs koji u našoj ekonomiji ima onu važnost koju u Bahreinu ima nafta. A ta obala – srećom – u Hrvatskoj još uvijek je javno dobro. Stoga cijela Hrvatska treba i te kako naćuliti uši kad u proceduru krene zakon koji regulira upravljanje obalom, piše Jurica Pavičić u Slobodnoj Dalmaciji.
Pred nekoliko tjedana, "Jutarnji list" je objavio zanimljivo statističko - ekonomsko istraživanje o postocima zaposlenosti i radnoj aktivnosti u pojedinim hrvatskim regijama. Temeljito obrađeni članak bio je popraćen i zemljovidom na kojem je naša zemlja bila podijeljena na dvije polovice: onu pasivnu/besperspektivnu i onu radinu/perspektivnu.
Iako u Hrvatskoj još vrijedi klišej "južnije je tužnije", zemljovid "Jutarnjeg" nije pokazivao tako. Po neumoljivoj statistici, praktički čitava kontinentalna Hrvatska, uključujući i zaleđa Dalmacije i Rijeke, bili su područja niske uposlenosti, ekonomske pasivnosti i letargije. Područje više uposlenosti i radne aktivnosti sastojalo se od dvije crvene mrlje.
Jedna od njih bio je Zagreb, mali otočić u moru kontinentalne letargije. Druga mrlja bila je obala. Zemljovid područja s višom ekonomskom aktivnošću počinjao je od Istre, a onda se pružao niz obalu tankim koridorom koji je izduljen i mršav podsjećao na zemljovid Čilea.
Kako je moguće da baš uz more svi gradovi i općine imaju više zaposlenih, bolji BDP? Kako to da su stanovnici Vrgorca ili Drniša "pasivni", a kad se spuste 30 kilometara niže u Vodice ili Tučepe najednom postanu "marljivi"? U ovoj zemlji - naravno - odgovor zna i idiot, a taj se odgovor zove: obala.
U zemlji koja, naime, krupnim koracima korača prema monokulturi turizma, obala je jedini i središnji resurs koji u našoj ekonomiji ima onu važnost koju u Bahreinu ima nafta.
A ta obala – srećom – u Hrvatskoj još uvijek jest javno dobro. Spletom sretnih okolnosti, razvojnog zaostatka i (budimo pošteni: socijalističkog) nasljeđa, obala je u Hrvatskoj javna, dostupna i svačija. Ta činjenica nije samo dio "ko to može platit" folklora, nego i osnovica naše svagdanje ekonomike, jer kad bi ta obala bila razdijeljena na velike koncesionare i hotelske konzorcije, nestao bi i glavni resurs koji puni sve te cimer frajeve, apart-hotele i rustik vile koje drže "aktivnoj" Hrvatskoj glavu iznad vode.
Stoga cijela Hrvatska - a pogotovo Dalmacija - treba i te kako naćuliti uši kad u proceduru krene zakon koji regulira upravljanje obalom. A taj i takav zakon upravo je pred nama.
Ovih je dana, naime, završila javna rasprava Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama. Zakon sada treba u daljnju proceduru, a s obzirom koliko je obala za Hrvatsku važna, prilično je nevjerojatno u kojoj je mjeri ostao ispod radara medija.
Još jedna agencija
Zamisao da se upravljanje obalom regulira novim zakonom samo po sebi možda i nije loša ideja. Naime, u dosadašnjoj praksi obalne koncesije i lučka administracija bili su domena županija, uz neujednačenu i često kaotičnu praksu. U gradovima, sudarale su se ovlasti županija i gradskih vlasti. Plaže su se uglavnom davale u koncesiju obližnjim kafetijerima, što je često proizvodilo "jenkijevske" situacije da ugostiteljstvo buja i metastazira, a javne plaže trunu u šporkici.
U našoj županiji - Splitsko-dalmatinskoj – zahvaljujući odrješitom otporu civilnog društva nije dopušteno ograđivanja i naplaćivanje plaža. No, tako nije bilo i drugdje. Na Kvarneru - recimo - ako ste bili Todorić mogli ste dobiti koncesiju i na obalu ispred privatne vile, a u Zadru je jedan hotelski lanac ogradio od plaže čak i vlasnike apartmana kojima je sam te apartmane prodao.
Čak i tamo gdje – kao u našoj županiji - ograđivanje nije bilo dopušteno, koncesionari su se dovijali kako "naplatiti" kupanje, bilo kroz visoke naknade za parking (Orašac) ili tako što bi na ulaznoj ogradi plijenili šugamane i luftiće, kao koncesionar u Dućama.
Novi zakon - kojeg je ovih dana na turneji predstavilo ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, deklarativno nastoji uvesti reda u sve to. No, metoda kojom Hajdaš Dončić i ekipa nastoji uspostaviti red je zapravo tipična za mentalitet SDP-a: veći dio ovlasti i novca županija centralizirat će država, a u to ime osnovat će se i nova Agencija za integralno upravljanje pomorskim dobrom sa sjedištem u Rijeci.
Zašto u Rijeci? - vrisnuli su Splićani. Zašto agencija? - zabezeknuli su se neki komentatori, ionako iznervirani obiljem kojekakvih agencija u Hrvatskoj. Zašto razvlašćujete županije? - podviknuli su župani, a ta pobuna dirljivo je nadideološki ujedinila HDZ-ove župane (Ževrnja) i one SDP-ove (Komadina).
Stavimo li na stranu priču o tome koliko Hrvatskoj treba još jedna od zilijun agencija, ono što je mene najviše zanimalo u novom zakonu je pitanje zaštite obale od javnog dobra, te ujednačavanja prakse koncesioniranja.
Nažalost, u ovoj verziji koja je proteklih tjedana bila na javnoj raspravi, novi zakon ne donosi mnogo više od deklarativnog htijenja. U njemu se načelno stalno ističe kako plaže i obalu treba sačuvati kao javni prostor, no u Hrvatskoj je vrag uvijek u detalju, a prijedlog zakona ostavlja dovoljno dvosmislica i rupa za daljnja lokalna "tumačenja".
Te rupe ovih je dana lucidno locirala i splitska lista Za pametni grad Marijane Puljak koja je u javnoj raspravi locirala i amandmanima gađala nekoliko takvih "mina iznenađenja". Tako jedan od članaka zakona navodi na hoteli i kampovi moraju osigurati nesmetani prolaz obalom (šetnicu) no ne navodi i nesmetano korištenje (dakle: kupanje).
Drugi članak navodi kako se javne plaže moraju obavezno "označiti i zaštititi" plažu, što bi u lokalnim "kreativnim" tumačenjima moglo dovesti do masovnog ograđivanja javnih plaža i umnažanja "sindroma Duće": dakle, "javnih" plaža na kojima vas kroz portu pušta zaštitar.
Zakon određuje da se javno korištenje plaže ne smije zabraniti, ali pravi i iznimku za "turističke objekte najviše kategorije", pri čemu je taj članak (117) toliko općenit da otvara prostor svim mogućim svinjarijama.
Jedan od članaka (78) regulira čak i "jenkijevske" situacije na način da u naseljenim mjestima hotelijer ili birtaš može na vlastiti zahtjev dobiti koncesiju ako obalni prostor s njegovim čini "jedinstvenu cjelinu".
Ipak, najveći šok zakon će izazvati kod domaćih niskobudžetnih nautičara. Naime, jedan od članaka zakona (120) regulira da ukoliko sidrište u vali ima koncesionara koji drži bove, 50 do 150m od njegove koncesije nemate pravo sami baciti sidro.
To znači da ako dida iz Omiša, Milne ili Šibenika ovo ljeto povede gajetom unuke na kupanje u Povaljsku luku, Lučice ili na Tijat, da neće tamo smjeti sidriti ako ne plati bovu 200 kuna. Ostane li ovaj potpuno antimaritimni i protuprirodni članak u zakonu, dogodit će nam se doslovno privatizacija mora, a već ovo ljeto ćemo u valama gledati barufe, naguravanja i krvave arkade.
Nažalost, iskustva koja u posljednjem desetljeću imamo naučila su nas da se u Hrvatskoj zakoni ne provode, oni se - kako se veli - "tumače". Pri tom dvosmisleni i kontradiktorni zakonski tekstovi otvaraju prostor "mišljenjima" i "tumačenjima", proizvode neujednačenu praksu, pravni kaos i zapravo potpaljuju korupciju. Ne bude li u nekim svojim bitnim članovima popravljen, i Hajdaš-Dončićev zakon o obali pretvorit će se u jedan od takvih zakona koji, umjesto da uvode red, izravno potpiruju metež.
Komentari: