Lošinjski Centar za zdravo odrastanje »Idem i ja« ove godine obilježava pet godina rada, te je okupljanje suradnika, korisnika i gostiju bila prigoda za podsjećanje na početke i najavu novih projekata, među kojima je i upravo potpisan ugovor s Europskom komisijom za formiranje kluba mladih koji će pružati organizirane i stručno vođene sadržaje za mlade kandidiran u partnerstvu s Gradom, izvijestio je Novi list.
Organizirana pomoć u učenju za učenike osnovne i srednje škole, debatne radionice, logopedski tretman, likovne i druge kreativne radionice, individualni i grupni eduakcijsko-rehabilitacijski rad, tematska predavanja, javne akcije, radionice socijalnih vještina, znakovnog jezika za bebe, priprema za prvi razred osnovne škole, ekološko-edukativne radionice i gradnja suhozida, savjetodavni rad, samo su dio brojnih aktivnosti lošinjskog Centra za zdravo odrastanje »Idem i ja«, koji ove godine obilježava pet godina rada, a okupljanje suradnika i korisnika bilo je prigoda na podsjećanje na početke.
– Kao jučer se čini vrijeme od prije pet godina kada smo od Grada i gradonačelnika Garija Cappellija dobili ovaj prostor. Mislili smo da je dovoljno velik i da ćemo u njemu moći odraditi sve što smo zamislili, ali pogon se toliko razvio da smo sada u situaciji da tražimo veći, kazala je izvršna direktorica Centra Bojana Genov, te najavila nove velike projekte udruge, među kojima je upravo potpisan ugovor s Europskom komisijom za projekt koji je kandidiran u partnerstvu s Gradom u cilju formiranja kluba mladih koji će pružati organizirane i stručno vođene sadržaje za mlade.
Uz to, Centar je od Grada na korištenje dobio zgradu nekadašnje škole u Svetom Jakovu u kojoj će formirati školu za aktivno građanstvo. Genov je naglasila da rad Centra ne bi bio ovako cjelovit i kvalitetan bez svih koji mu daju podršku.
Gradonačelnik Cappelli je istaknuo veliku pozitivnu ulogu koju Centar ima u zajednici:
– Prije pet godina, kada smo Centru dodijelili prostor, bilo je protivnika takvoj odluci, ali angažman, aktivnosti i rezultati rada potvrda su da je sva dosadašnja potpora Grada opravdana, istaknuo je Cappelli. Grad osigurava sredstva za plaću logopedici koja je pune dvije godine zaposlena upravo preko Centra »Idem i ja«, a da je i te kako potrebna otočnoj sredini potkrepljuju podaci da je sada u tretmanu logopedice Dejane Karamazan 27 osoba, jednom ili dva puta tjedno, a čak 47 ih je na listi čekanja.
Stručna voditeljica Centra, socijalna pedagoginja Ljiljana Živković, ističe kako je koncept rada centra osmišljen na način da se mladima omogući djelovanje u strukturiranoj atmosferi u poticajnom i kreativnom prostoru koji nije kruto institucionaliziran, ali daje jasan okvir za maksimalno iskorištavanje kreativnih, psiholoških i ostalih potencijala, u cilju stvaranja poticajnog okruženja za zdravo odrastanje i sveukupno podizanje kvalitete života. Godišnje kroz Centar prođe i do tri stotine djece, neki od njih dođu po stručnu pomoć jer imaju poteškoća, a neki stoga što svoju nadarenost žele dodatno istrenirati pa Centar okuplja one koji trebaju više, ali i one koji žele više, izvijestila je Ira Cupać Marković.
Komentari:
Gradska web stranica (www.mali-losinj.hr/.../)
Programi koje stručnjaci, aktivisti i volonteri kreiraju i provode temelje se na humanističkim principima, filozofiji nenasilja, jednakosti i kulturi mira, te poštivanju prirodnog okoliša i drugih vrsta. Edukativne aktivnosti i aktivizam Centra temelje se na najvišim vrednotama iz članka 3. Ustava RH (sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav), promicanju općih vrijednosti, tolerancije i poštivanju različitosti, razvijanju svijesti o vrijednosti vlastitog mišljenja i potrebi da se s poštovanjem slušaju tuða mišljenja, razvijanje sposobnosti za društveni angažman, za neposredno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu.
Kroz aktivnosti Centra provodi se edukacija djece i mladih u području ljudskih prava, ravnopravnosti spolova, prava osoba s posebnim potrebama, edukacija i aktivističko djelovanje na zaštiti okoliša i očuvanju biološke raznolikosti. Pored grupnog rada stručnjaci udruge i vanjski suradnici provode individualni rehabilitacijsk i i tretmanski rad za djecu s poteškoćama u razvoju i smetnjama u ponašanju, te savjetovanje roditelja i edukaciju osoba koje sudjeluju u odgojnom procesu. Metode poučavanja su participativne, temeljene na iskustvenom učenju i doživljajnoj pedagogiji. Prostor Centra za zdravo odrastanje funkcionira na principu otvorenih vrata korisnicima i ostalim graðanima te kao mjesto rada i okupljanja suradničkih organizacija. Kroz učenje o demokraciji i civilnom društvu, poticanje aktivnog graðanstva i jačanje demokratske kulture doprinosi zajednici su usvajanje najviših ustavnih vrednota, poboljšanje sadržaja slobodnog vremena djece i mladih, razvitak kvalitetnijih odnosa te olakšan proces odrastanja u skladu s odgojnim i socijalizirajuć im ciljevima.
Gradonačelnik je tom prigodom čestitao na uspješnosti rada Centra, gdje je istakao da nisu potrebne tolike riječi, jer iza „ Idem i ja“ stoje brojni vidljivi rezultati, brojna dobivena sredstva iz pretpristupnih fondova, ali i ono najvažnije, zadovoljna lica naših najmlaðih graðana.
Zašto optužbe, ničim dokazane i paušalne. XD je zlobna i zlonamjerna i mislim da je manipulirala s robom iz karitasa. Za razliku od karitasa, ovi iz Europe kontroliraju trošenje sredstava koje dodjele temeljem natječaja.
dovoljno je poslušati radio lošinj, pa ti je odmah sve jasno
Stalno pričate o logopedu u bolnici. E pa moje je dijete sretno što ne ide u bolnicu. Dolazi u udrugu koja izgleda kao dnevna soba, u finu atmosferu, prostor prepun igračaka, knjiga, časopisa, gdje su simpatične osobe koje se sve bave djecom na prijateljski način. Svi za djecu imaju vremena i lijepu riječ, a uključuju ih i u druge aktivnosti koje potiču njihov govorni razvoj.
Lako je biti zloban i anonimno prosuti svoje zlo na mladu osobu i na kolektiv koji odlično radi i proglasiti ih nepotrebnim. Ali mi koji imamo djecu koja dolaze u IDEM i ja znamo koliko su potrebni i korisni za našu djecu.
Zlobnost neke tvrdnje je vrlo subjektivna stvar, i ovisi o poziciji koju zastupaš.
Zlobna tvrdnja je najčešće istinita, druga strana je ne može pobiti, pa je da bi se zaštitila proglašava zlobnom.
Neki ovdje su proglasili neke druge ovdje pakosnim zlom, samo zato što 9 minuta prije ponoći razmišljaju o radu logopeda.
Čitam ovo, i vidim da ovoj zajednici osim logopeda trebaju još neki osobe koji bi pružile stručnu medicinsku pomoć.
Citat: FYI, upravo doktori i rade malo prije podne, malo poslije podne.
Padre ne brani nikoga. Padre samo ukazuje.
Treba li nekome posebno nacrtati da su u pitanju dvije tvrdnje koje sam komentirao?
Već se po drugi put ponavljaš.
U nedostatku vlastitih argumenata, gaðaš me mojima.
Ti si taj.
Ne, ti si taj.
U stilu predškolske djece ili saborskih zastupnika koji ništa ne čine nego samo uveseljavaju publiku.
Pročitaj još jednom, pa pokušaj ponovo.
Za sada... sjedni, nedovoljan.
Tvoja tvrdnja da je zlobna tvrdnja NAJČEŠĆE istinita, je sama po sebi sporna. Istinitost tvrdnje da je zlobna tvrdnja NAJČEŠĆE istinita možeš potkrijepiti samo pouzdanim podacima, a ti ih nisi podastrijeo. Dakle, tvoju tvrdnju da su zlobne tvrdnje NAJČEŠĆE istinite, ne može se smatrati istinitom, već tvojim subjektivnim mišljenjem. A s mišljenjem je, kao što znamo, isto kao sa šupkom: svatko ga ima.
U istoj jednostavnoj rečenici si napisao da "druga strana" ne može pobiti zlobnu tvrdnju, pa da je zato proglašava zlobnom. No tvrdnja o radu samo prije podne je pobijena. Iz toga proizlazi da je sšpmenuta tvrdnja ne samo zlobna, nego i obična laž. Toliko o razumijevanju jedne jednostavne rečenice. Bojim se da onaj koji je nije razumio nije moja malenkost, nego ti - njen autor. Ja se pak za tvoju budućnost ne brinem. Očito je da imaš talenta za političara: Od laži praviš istinu, ili kako narod kaže, od govna pitu.
Počinješ analizu tuðeg teksta iz sredine? Tko te to učio?
Vadiš riječi i rečenice iz konteksta, da bi im promijenio smisao?
Kako jadno.
Dakle, pročitaj tekst još jednom (ili ako treba još nekoliko puta) od početka do kraja, pritom uključi mozak, pa pokušaj ponovo.
U meðuvremenu, nisi pokazao nikakav napredak.
Sjedni... i dalje jedan.
Takoðer, da išta zna o potrebama učenika, onda bi znao da gotovo sva lošinjska djeca već od petog razreda idu na instrukcije iz jednog ili više predmeta. Nemam pojma da li je po povezano sa tvrdnjama iz prethodnih komentara da je u Lošinju izrazito prisutna patologija. Ona djeca čiji su roditelji imućni idu na privatne instrukcije, baš kod onih nastavnika koji uglavnom rade u školi i daju instrukcije u fušu. Drugi idu u udrugu po pomoć u učenju, što nisu instrukcije. Uostalom, pomoć u učenju je samo dio programa IDEM i ja namijenjen djeci.
Ako lovu iz pretpristupnih fondova nije teško isprosjačiti, kako to Darwin prezrivo naziva, neka to učine i drugi, oni koji kukaju da love nema, za razne projekte iz kulture, zaštite okoliša, vaninstituciona lnog obrazovanja, poboljšanja infrastrukture. Meni se čini da se u pisanju o financiranju IDEM i ja skriva baš jal na novac koji ta udruga ima ili se pretpostavlja da ga ima. Po pisanju darwina dalo bi se zaključiti da su financijeri tih programa svi redom budale pa ne znaju što plaćaju i nemaju nikakve kontrole i vrednovanja onoga što plaćaju. Suprotno površnim i neutemeljenim tvrdnjama bez i najmanjeg uvida u realnost, ministarstva i meðunarodne institucije povjeravaju poslove vaninstituciona lnog obrazovanja udrugama zato jer one daju jeftiniju uslugu, obrazovale su redovno svoje kadrove i često imaju više ekspertize i vještina nego ljudi u institucijama, imaju više motivacije za posao i ugraðuju u svoj posao vrijednosti o kojima ljudi u institucijama tek uče.
Žalosna je razina ovih komentara od ljudi koji nemaju pojma o čemu pišu.
Dakle, djeci je svakako potrebna pomoć, danas veća nego ikada prije. Tko im je može pružiti? Na prvom mjestu tu su roditelji. Neki roditelji imaju vremena i znanja da je pruže, a neki rade po cijeli dan (oba roditelja) da bi uopće preživjeli pa nemaju vremena, a mnogi naprosto nemaju znanja iz svih mogućih predmeta. Što im drugo preostaje nego tražiti pomoć za djecu? I nalaze je plaćanjem instrukcija. Naravno, oni koji imaju novaca. A tu dolazimo do „Idem i ja“ koja je nekima ovdje trn u oku. Prije par mjeseci sam bio kod prijatelja čija kćer je poslije škole poručala i rekla mami da ide u "udrugu", a ja sam pitao kakvu udrugu pa mi je objašnjeno da ide na učenje. Postavio sam normalno pitanje koliko plaća za to i dobio neočekivani odgovor: NIŠTA. Pitao sam u čudu, zar i toga ima? Eto, ima. Naravski, kako kažu Ameri, "nema besplatnog ručka", pa i ovo netko plaća. Ali ne plaćaju roditelji, nego se u udruzi znaju snaći da dobiju novac za to i mnoge roditelje osloboditi tog nužnog izdatka za svoju djecu koji si mnogi roditelji ni ne mogu priuštiti. Kome to može smetati?
A opet, čujem da ima super-odlikaša (prosjek 5,0) kao nikad prije - tko je tu lud?
Nastavnici - poduzetnici: Svojim ðacima drži instrukcije i unaprijed im daje kontrolne
Biznis s instrukcijama je eksplodirao. Nastavnici ih drže, učenici ih moraju uzimati da proðu razred, a više se ne moraju ni pojaviti: napisane zadaće i lektire dobivaju preko interneta
Link Text (www.jutarnji.hr/.../909095)
Pored ostalog tu piše:
U četvrtom razredu gimnazije smanjuje se postotak učenika koji uzimaju instrukcije iz fizike i kemije, no raste potražnja za instrukcijama iz hrvatskog jezika. Istodobno, postotak učenika koji uzimaju instrukcije iz matematike penje se na čak 87,4 posto. Instrukcije su crno tržište, neregulirano. Transakcije su uglavnom na ruke, u sivoj ekonomiji. Procjenjuje se da se godišnje okrene oko 400 milijuna kuna. Dakle, gotovo je nemoguće završiti obaveznu školu u Hrvatskoj, bez pomoći privatnih instruktora.
- Zbog lijenosti nastavnice iz osnovne škole, danas trošim 800 kuna mjesečno na instrukcije - počinje svoju priču majka dvoje zagrebačkih školaraca, maturantice gimnazije i učenika višeg razreda osnovne škole.
Kćer je u osnovnoj školi imala vrlo dobar iz engleskog. Smatrala je da joj taj predmet dosta dobro ide. Meðutim, u srednjoj je školi shvatila kako joj je znanje slabije od ostalih u razredu. Ispostavilo se kako su ocjene u osnovnoj davane proizvoljno - svi su učenici te nastavnice imali vrlo dobre ili odlične ocjene, a znanje mnogih bilo je, realno, nedovoljno.
Web stranice osnovne škole su takve da se čovjek pita imaju li oni informatički pismene djelatnike.
Školski program je stigao u dnevnike i na naslovnice, i sigurno je potrebna jedna dubinska reforma a ne samo kozmetičke promjene koje se dešavaju.
Loš program i loša provedba nisu sve. Problem su i roditelji. Starinska se je obitelj raspala, djeca su uglavnom briga samo roditelja, a ne kao prije cijele rodbine i svojte. Roditelji rade i nemaju dovoljno vremena za djecu, a nemaju ni znanja jer je roditeljski posao jedan od rijetkih za koje se smatra da je roditeljima u krvi, pa ne trebaju za njega učiti. Dodajte nisku obrazovnu strukturu lošinjskih roditelja i posao u turizmu, koji je cjelodnevan i dobijate puno djece koja ne znaju kamo sa sobom, o kojima se malo brine i koja objektivno trebaju svaku vrstu pomoći: od pažnje i razgovora do poduke o tome kako učiti.
Problem je složen i nije ga lako riješiti. Cijelu priču prate slabi socijalni servisi, vrtić nema dovoljne kapacitete za svu djecu, produženi školski boravak takoðer. Zato je svatko onaj tko bilo što radi sa djecom dobrodošao - i astronomi i šahisti, i karatisti i jedriličari, Idem i ja i bilo tko drugi tko je sposoban pružiti im kontinuiran i strukturiran sadržaj. Ne prigodno ih iskoristiti da kao medvjedi plešu, pjevaju, crtaju i raspravljaju da bi opravdali nečije programe i projekte, nego im trajno otvoriti vrata i osigurati brigu o njihovim potrebama. Koje su ogromne i imalo bi posla višestruko toliko udruga nego što ih ima. I to nas dovodi do toga da IDEM i ja radi dobar i potreban posao.
Logopedinja u Centru za zdravo odrastanje je završila Edukacijsko - rehabilitacijsk i fakultet, smjer logopedije, u roku i sa odličnim uspjehom. Njezino zapošljavanje je preporučila dekanica njezinog fakulteta, koja joj je omogućila i dodatno mentorstvo i savjetovanje. Logopedinja Centra za zdravo odrastanje prati zbivanja u svojoj struci redovnim edukacijama i stručnim savjetovanjima koje organizira njezin fakultet i Hrvatsko logopedsko društvo.
Logopedinja u Centru za zdravo odrastanje radi puno radno vrijeme uz izraženo zadovoljstvo korisnika i njihovih roditelja, kao i uz punu podršku tima udruge.
Jasno je da postoji frustracija roditelja koji moraju čekati da njihovo dijete doðe na red, i ona je razumljiva, ali ne daje nikome opravdanje da ocrnjuje jednu osobu ili njezinu stručnost samo zato jer ona ne radi toliko sati kao konobar u noćnoj smjeni.
Rad logopeda sa korisnicima je individualan i trajanje jednog tretmana je propisan stručnim normativima. Djeca ulaze u tretman prema redu čekanja ili prema hitnosti slučaja, o čemu odlučuje samo stručna osoba prema pravilima svoje struke.
Problem čekanja je problem velikog broja starije djece i mladih, koji nisu dobili pravodobni logopedski tretman.
Ukoliko je problem 140.000 za logopedski kabinet, onda bi zapošljavanje dva logopeda bio dvostruki problem. Kad bi puni iznos proračunske stavke bio namijenjen za plaću logopedinje, a nije, to bi značilo neto plaću od otprilike 6.800 kn, što je daleko manja plaća od prosjeka visoke stručne spreme od primjerice one u gradskim službama.
Osim plaće logopedinje, logopedski kabinet ima još nekih troškova, što može zamisliti svatko tko nije potpuna neznalica ili vrlo zlonamjeran.
Istraživanje je pokazalo i da se od početka krize (kraja 2008.) kod 45% zaposlenih plaća nije promijenila, a kod 40% se smanjila. Svega 4% ispitanika dobilo je dogovorenu povišicu. U 2010. najbolje su plaćeni inženjeri, čije su plaće 21% više od prosjeka. Slijede zaposleni u pomorstvu i prirodnim znanostima, kojima su plaće 9, odnosno 8% iznad prosjeka. Ove su godine najlošije plaćena pomagačka zanimanja (socijalni radnici, defektolozi, logopedi i slično) te zanimanje trgovačkih posrednika i prodavača čije su plaće 45%, odnosno 56% ispod prosjeka.
Ako ćemo usporeðivati po stručnoj spremi konobari su plaćeni puno bolje i bez noćne smjene osim u ovom Lošinjskom slučaju gdje je riječ o 56% natprosječnoj plaći.Sukladno tome bi trebao biti i angažman.
www.kigo.hr/tekst/1617.html
Ne želim umanjiti značaj logopeda i njegovu stručnost, samo želim reći da je u današnjim prilikama plaća od 6800 kn vrlo lijepa plaća za osobu sa visokom stručnom spremom i godinu dana radnog staža i mnogi visokoobrazovan i bi ju danas samo mogli poželjeti.
Jel možda misliš na troškove kupovine uredskog materijala i ostalih "enormih" stavki koje umanjuju navedenu cifru od 6800 kn? Napisao sam u svom komentaru da ne umanjujem ni značaj, ni stručnost logopeda, prema tome moj komentar nije usmjeren na samu osobu logopeda, nego na usporedbu koju iznosi Idem i ja a tiče se povlačenja paralele izmeðu plaće logopeda i visokoobrazovan og u nekoj drugoj državnoj/gradsk oj službi. Ako ti to u mom prošlom komentaru nije jasno, možda je bolje da i sam/a prihvatiš usluge tzv. pomagačkih zanimanja pa da te nauče čitati s razumijavanjem.
Puno mi je draži komentar osobe komentira iz kojeg svaka, imalo razumnija osoba može samostalno izvući zaključak, nego tvoj i komentar čitatelja Idem i ja koji se drže onog dobro poznatog načela Usta moja, hvalite me. JA JA JA JA JA
Evo ti jedan prigodan glazbeni broj, nadam se da ti neće trebat objašnjenje zašto baš ova pjesma. Uključi malo mozak, neće bolit, vjeruj.
www.youtube.com/.../
Naglašavamo da logopedinja Centra za zdravo odrastanje radi sa većim brojem djece nego što propisuje normativ u školama ili bolnicama, a da pripremu za rad češće obavlja u svoje slobodno vrijeme nego u ono plaćeno. Pored toga logopedinja sudjeluje u kreiranju, provedbi i vrednovanju ostalih aktivnosti Centra za zdravo odrastanje.
Naglašavamo da su logopedi deficitarna struka u Hrvatskoj i da mogu birati gdje će raditi. Oni kadrovi u Lošinju koje grad treba, a u istoj su poziciji deficitarne struke, dobili su stanove i druge pogodnosti kako bi se odlučili raditi na Lošinju.
Ne umanjujući rad niti jedne druge struke u bilo kojoj ustanovi, plaću logopedinje usporeðujemo sa plaćama u Gradu Malom Lošinju jer se logopedski kabinet financira upravo iz tog izvora.
Nego, jesmo li se složili trebamo li logopeda ili ne?
Logoped jeste potreban ,štoviše potrebna su dva jer ova postojeća logopedica ili ne zna sebi organizirati posao ili je stanje toliko loše da joj je potrebna pomoć još jednog logopeda, osigurana su i dostatna sredstva za to ali se troše na jednog logopeda što nije dovoljno. Raspravlja se o plaćama izvlače neki nerealni prosjeci tj zbrajaju se jabuke i kruške iako nije teško saznati kolika je prosječna plaća logopeda a to je daleko ispod prosjeka koji se ovdje nastoje navući usporeðivanjem sa sasvim drugačijim poslovima . Navedena sredstva su u drugim sredinama dostatna skoro za dva logopeda.
Bilo bi logičnije da je logoped zaposlen pri vrtiću ili školi jer je rad logopeda 90% vezan za djecu tog uzrasta ,to je gradska ustanova i postojala bi kontrola rada i utrošenog novca.
Siguran sam da bi u tom slučaju bilo dosta i upola manje novca za puno bolje rezultate.Osim toga bi se mogla kvalitetno napraviti lista prioriteta kojoj djeci je ta usluga najpotrebnija a ne kao sada da se lista odreðuje na osnovu veza i poznanstava iako to svi graðani a najviše djeca i te kako skupo plaćaju.
Ta usluga je gradu i te kako potrebna ali to ne može biti opravdanje da se sredstva grada troše i razbacuju nenamjenski po različitim udrugama kada za to postoje puno prikladnija mjesta i gradske ustanove .
Ne plaća se školska sprema nego posao koji se obavlja , znači taj posao se usporeðuje sa istim poslom u drugim gradovima i ustanovama a ne sa potpuno različitim poslovima koji nemaju veze jedni sa drugima.
Zanima me kakvu kvalifikaciju ima osoblje u toj instituciji, tko i kakvu kontrolu provodi i koju znanstvenu metodu koriste ili koji priznati odgojni koncept se koristi u vrtiću da se ovako neprijateljski vrednuje rad jedne udruge. Ja znam da se iza toga krije samo frustracija jedne osobe koja ima manjak znanja.
izvor:Pravilnik o kojeficijentima plaća u državnoj službi .
Link : nsz.hr/.../...
Iako nisam završio fakultet ne znači da sam budala i da mi netko na osnovu diplome može posao koji vrijedi 70 000 Kn naplatiti 140 000. Osim ako se ne radi kao u HAC -u i sl. a to je čini se ovdje slučaj.
Nego, što se se uhvatili logopedinje ko krpelji. Ovih dana vlada prava borba za radna mjesta člana uprave naše vrle naftne kompanije sa bruto plaćom 146000 kn MJESEČNO. Ako oni za drkanje one stvari mogu imat takva primanja, mislim da iznos od 140000 kn godišnje za logopedinju nije cifra od koje će se netko preko noći obogatiti, kupit audija od 100000 eura ili kuće u prvom redu do mora. A ruku na srce, mislim da je njen rad višestruko korisniji za društvo od rada gore navedenih drkaroša.
uspješno svladavanje svekolikog gradiva pa će lijepa naša puna odlikaša imati puuuuunoooo školovanog kadra na birou za zapošljavanje.
Mislite da takav obrazovni sustav ne može odgajati ljude koji će stvarati zdravo društvo?
– Mislim da smo tek u začetku razvoja graðanskog, a duboko zaglavljeni u moralno razorenom i degradiranom društvu. Kad osjetimo razliku izmeðu pojma narod i graðani, možemo dalje razvijati graðansku odgovornost i aktivizam. Tek onda počet ćemo voditi i posebnu brigu o onim segmentima, a prosvjeta to jest, kroz koje se najsnažnije može fokusirano djelovati na stvaranje zdravog društva. Mislim da je ova profesija vrlo odgovorna i važna, važno je tko ju i kako obavlja. Kad govorimo o obrazovnom sustavu, tu je najprije bila potrebna jedna ozbiljna selekcija u smislu tko može, a tko ne može odgajati djecu. Kroz prosvjetu se tek nakon toga može ozbiljno i s efektom djelovati na društvene anomalije.
Nedavno istraživanje GONG-a meðu srednjoškolskom populacijom dalo je šokantne rezultate. Učenici zagovaraju nedemokratske stavove, a izmeðu ostalog misle da bi Hrvati u Hrvatskoj morali imati veća prava od ostalih?
– Rezultati me nisu šokirali, da je ista anketa provedena i u ostatku populacije, dala bi otprilike iste rezultate. Zbog svega toga su i moguće odvratne i devijantne pojave, kao što su recimo korupcija i amnestiranje ljudi od zločina. U Hrvatskoj se protiv toga borimo samo na razini retorike, imamo posve pogrešne društvene idole, toleriramo najgore oblike kriminala i zločina. Sve te pojave kojima su djeca svjedoci oblikuju njihov, tj. baš ovaj prozivani »svjetonazor«.
Nezgodna pitanja
Ako su to djeca naučila kod kuće ili se nitko kod kuće njima ne bavi, kako to da prosvjeta, barem za detalj, ne promijeni mišljenje mlaðih generacija?
– Većina se prosvjetnih radnika, pri tome mislim i na one koji ih kolektivno predstavljaju – sindikate, nije u stanju pobrinuti za sebe. Dosad nisu dizali glas u vezi s bilo čim, što znači da sami sebi ne pridaju značaj kakav bi u društvu trebali imati. Kako će onda takve privatne osobe profesionalno činiti nešto više od mediokritetskog rutinskog djelovanja ili manevra. Hrvatske su zbornice većinom depresivna mjesta, a pojedinačni entuzijasti, koje nitko ne pohvaljuje zbog njihova požrtvovnog rada i nadprosječnog zalaganja, ne mogu pomaknuti stvari – malobrojni su i njihov rad ničim nije dodatno nagraðen, barem istaknut i pohvaljen, a kamoli što drugo. A o prosvjetnim ministrima, u kronološkom nizu od 1990. godine i minstarstvu kao instituciji koja bi trebala brinuti o statusu nastavnika u koji ulazi te potplaćenost (ispod prosjeka su hrvatske radničke plaće) – sve najgore. Ne bih mogla izdvojiti niti jednog ministra koje bih istaknula kao pozitivan primjer za bilo što.
Kakav je vaš način rada s djecom?
– Nije niti konvencionalan, niti metodički formalno dosljedan s dosta »alternativne« lektire. Iako se u suvremenoj nastavi kombiniraju metode i pristupi multimedijalnog tipa, osobno mi je razgovor uvijek baza, tako da je moj pristup dijaloški, temeljen na humanističkim vrijednostima koje nalazimo u književnim djelima pa ih aktualiziramo. Tako dotičete razne životne teme, situacije, problematike. Uz opsadu Troje, možete govoriti o katarzi, o Srebrenici.
Taj sat može imati jednu jaku i pamtljivu, a što je najvažnije – primjenjivu poantu. Učenje doslovno služi razumijevanju svijeta oko sebe, različitim i važnim suočavanjima koja se na ovim prostorima izbjegavaju. S djecom treba govoriti otvoreno i iskreno, pazeći da se uvijek ostane u okviru profesionalnih uzusa. Ako djetetu trebam odgovoriti na nezgodno političko pitanje iz suvremene povijesti, taj odgovor treba biti istinit i znanstveno utemeljen.
Djecu pritom treba uputiti na relevantnu i vjerodostojnu literaturu najpriznatijih autora. Zbog toga mi je drago kad na istim mjestima koje ja posjećujem – na koncertima, književnim promocijama ili društvenim tribinama – susrećem svoje bivše i sadašnje učenike za čiji se svjetonazor i humanost nikad ne moram bojati.
Zapuštena djeca
Nedavno smo u našem listu pisali o inicijativi jedne udruge, koja predlaže da se u školama provodi kviz o Domovinskom ratu, a da se usput djeca natječu u »poluvojničkim disciplinama«. Jedna od predloženih disciplina je bacanje školske bombe u metu na zemlji.
– To je bizarno, i to je eksplicitna metodologija fašizma koja se i do sad više ili manje provodila u školstvu. Kad to kažem, mislim na programe odreðenih predmeta, na problematiku oko jezika, mislim na udžbenike iz povijesti o čemu je često govorio i povjesničar Tvrtko Jakovina. Jedan talijanski povjesničar prije par mjeseci u razgovoru za jedan dnevni list rekao je da hrvatski udžbenici povijesti mijenjaju povijest. Dakle, različiti režimi – različite interpretacije. Falsifikati. Ovaj bizaran prijedlog s bombom, dakle, odavno se već provlači kroz školovanje i postoji u vidu loših programa i loših nastavnika – ljudi koji su učionicama držali fašističke govore hvaleći NDH i pritom napredovali u karijeri. Time se nitko do sad nije ozbiljno pozabavio.
Radili ste s takvim ljudima?
– Jesam. Radila sam i u školama u kojima vlada opća zapuštenost, od ravnatelja, preko nastavničkog kadra, do djece. Radila sam u uvjetima u kojima se apsolutno nikoga ne može obrazovati.
Kakvi su to uvjeti?
– To su uvjeti u kojima dijete sjedi i drži noge na stolu, dobacuje i psuje, a vi mu ne smijete reći da iziðe van jer to nije pedagoški. Stručne službe koje se uključuju u takve vrste konfliktnih situacija (pedagozi, psiholozi) više manje odraðuju svoj posao reda radi i njihov rad ne donosi nikakav efekt. Nitko ne štiti profesore u takvim sredinama, gdje su ugroženi i rade pod visokim stresom, nego je sve prepušteno njima i oni su ti koji se moraju snalaziti. S krajem godine, svakodnevni su pritisci na profesore zbog negativnih ocjena i eventualnog gubitka godine djeteta. Tad se propituje kako je profesor radio, a ne kakav je bio intelektualni i disciplinski potencijal problematičnog učenika. Roditelj ima pravo žalbe na ocjenu, pa čak i onaj roditelj koji se cijelu godinu ne interesira za dijete i kojeg se čak juri preko Centra za socijalni rad.
Kakav temelj za budućnost dobiva jedan učenik strukovne škola?
– Najveći problem strukovnih škola je što u njima mahom završavaju djeca koja se nemaju gdje drugdje upisati, pa tamo dospiju bez ikakvog interesa za struku. Riječ je o djeci s najnižim ocjenama, u velikom broju slučajeva djeci problematičnog ponašanja za koja nastavnici nisu ni osposobljeni, iako žele pomoći djeci da se uključe u nastavni proces. Nema selekcije od prvog do četvrtog razreda ili je vrlo rijetka. Daj samo da završe i nije bitno kakvi će izići. Strukovne, obrtničke škola u Nizozemskoj i Njemačkoj su sjajno reformirane, imaju praktične programe, naglasak je na struci i naravno proizvode stručne radnike. Kod nas je strukovno školovanje uglavnom – teška borba. Profesori se bore da odrade posao, a klinci da dobiju papir u ruke. Totalni rat. Znate li vi što je to kad se tamo počnu čitati neopravdani sati?
Link Text (novilist.hr/.../...)
Financijski krah države i propast valute sigurno nije nešto sa čime bi se pohvalio i jedan predsjednik ili političar.Manje m dijelu ljudi koji su digli nepovoljne kredite je to možda pogodovalo , ali ukupno gledano je doprinjelo i da doðe do rata.
Takvi uvjeti su bili u to vrijeme kada su se ti krediti podizali, to što je država doživjela financijski slom pa su te kuće nakon godinu dvije ispale skoro besplatne ,je nešto drugo ali nije uspjeh ni Tita ni Jugoslavije nego slučajnost i sreća za nekoliko obitelji koji su u to vrijeme podignuli prilično rizične kredite sa sretnim ishodom.
Ako očekuješ ili možda smatraš da je normalno da ćeš danas dobiti kredit za kuću koja vrijedi 500 000 Eura i isplatiti ga za vrijednost jedne šteke cigareta ,to možeš zaboraviti.
Ako ti mama i tata nabiju na nos ,ja sam u tvojim godinama ovo ili ono , možeš im slobodno odgovoriti da oni nisu ništa drugo nego imali sreće da je propala država i da su time profitirali ,a da nije bilo tako kuće bi većini do sada bile oduzete i još bi bili dužni jer nebi uspjeli otplatiti kredite.
Učiteljica koja na poslu obrazovanja i odgajanja djece provela cijeli svoj radni vijek u otvorenom pismu svu svoju razočaranost slila je u otvoreno pismo koje naziva uzaludnim monologom.
Pismo prenosimo u cijelosti:
Svim svojim sadašnjim i nekadašnjim ðacima, mojoj djeci i mojim unucima! Kao vaša učiteljica, nekadašnja razrednica, majka i baka, pred mirovinom, javno vam se svima ispričavam sto sam vas krivo usmjeravala u život i krivo odgajala.
Dugo mi je trebalo da konačno shvatim da sam bila u krivu. Oduvijek sam vam svima govorila da treba učiti, učiti i samo učiti! Znanje je najveće bogatstvo. Ne može nestati ni u kakvim neprilikama ili katastrofama. Kud god ideš, nosiš ga sa sobom. Učila sam vas i odgovornosti, postavljanju i ostvarivanju realnih ciljeva, poštenju, uvažavanju multikulturalno sti i bogatstvu različitosti.
Pokušavala sam u vas razviti osjećaj pripadnosti svom narodu, toleranciji prema drugim narodima, njihovoj kulturi, konfesiji i svjetonazoru. Pokušavala sam u vas probuditi i razvijati ponos i svijest o ljudskoj veličini svakog čovjeka. Svakodnevni me život malo pomalo demantirao u malim i velikim stvarima, dogaðanjima i pojavama. Najviše me demantirao u nastojanjima i filozofiji kako treba učiti i samo učiti. Danas smo svjedoci da oni koji nisu htjeli učiti zauzimaju zavidna radna mjesta i funkcije u našem društvu. Oni nam kroje sudbinu i odlučuju sto ćemo, kako ćemo, kada ćemo i gdje ćemo.
Čovjek se zapita kako netko sa završenom srednjom općom školom može biti na čelu čitavoga jednoga regionalnog područja i odlučivati o svemu, pa i onomu o čemu pojma nema, dok u isto vrijeme postoje stručnjaci za područje koje on pokriva?
Kako može učiteljica s dopisnim doškolavanjem tamo negdje u nekom malom mjestu bivše države odlučivati o važnim pitanjima ove države? Kako može osoba u sukobu više interesa dijeliti pravdu drugima i usmjeravati diskusije i dijaloge u smislu opće pravednosti i poštenja. Kako može seoski dječarac očaran asfaltom velegrada poštivati urbanu ekologiju? Kako se može studentica sa samim dvojkama zaposliti u znanstvenoj ustanovi te magistrirati i doktorirati u kratkom roku? Kako se može netko u ratno vrijeme besramno obogatiti i temeljem tog i takvog bogatstva postati nedodirljiva osoba u našem društvu?
Zar se zaista sve može kupiti? Ja na ova i slična pitanja ne znam odgovor. To su činjenice koje se vide i znaju. To su činjenice koje me demantiraju u mom nastojanju da djecu motiviram na učenje, da u njih pobuðujem vjeru i istinu kako se samo osobnim radom i zalaganjem može dosegnuti potpuni osobni razvoj, samopouzdanje, sreća i radost postojanja i življenja. Neću im govoriti ni išta drugo.
Bilo bi nepedagoški i neprofesionalno objašnjavati im kako o mom statusu i mojoj plaći odlučuju nekompetentni ljudi koji su čak i tu priliku iskoristili za meðusobna prepucavanja i obračune, i to javno pred širokim auditorijem. Vjerujem da ce mojih mizernih 700 kn mjesečno, kao i oduzeti dio primanja mojih kolega pomoći državi da se uspravi na noge i barem uspravno stoji, ako već ne može hodati, makar i polako.
Vjerujem da učitelji i profesori neće ni pomišljati na štrajk, a kamoli štrajkati. Iako nas svi omalovažavaju i obezvreðuju nas rad i djelovanje, mi smo svjesni naše uloge u današnjem društvu i društvenoj zbilji, kao i činjenice da nikome nije stalo do nas, pa cak i onima koji se tobože brinu o nama. I oni kao i njihovi pregovarački partneri isključivo i prvenstveno misle na sebe. Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice iz naših redova koja je na prigovor o njezinu radu svom čelniku uzviknula: "Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se više ne vraćam u razred!"
Puno je njih pobjeglo iz razreda i danas odlučuju o našim radnim obvezama i našoj plaći. Sve čovjek može razumjeti i shvatiti, ali toliko preobražaja i potpuno oprečnih odluka i djela u vrlo kratkom vremenu ne može se razumjeti niti shvatiti, osim kao osobnu borbu za položaj i opstanak, bez obzira na stranačku pripadnost i funkciju. Dobiva se dojam da su svi oni isti. To što se povremeno javno svaðaju i okrivljuju jedni drugi za stanje u kojem jesmo to je jeftina zabava za gladni i obespravljeni puk.
Na kraju ovog mojeg uzaludnog monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti brigu o skoroj mirovini, zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja profesije kojoj pripadam, a time i mene osobno, još se jednom svima koje sam nesvjesno više od 30 godina obmanjivala kako su učenje, poštenje i odgovornost jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, javno ispričavam.
“ Danas smo svjedoci da oni koji nisu htjeli učiti zauzimaju zavidna radna mjesta i funkcije u našem društvu. Oni nam kroje sudbinu i odlučuju sto ćemo, kako ćemo, kada ćemo i gdje ćemo. “
Nisu učili po školskom sistemu jer su željeli drugačiji način učenja koji škola nije nudila a to ne znači da nisu učili što su u školi imali loše ocjene! Tada nije bilo izbora! Sve se može kupiti osim emocija.
I ona je svoje podučavanje u školi prodavala nije to radila 30 godina besplatno, vjerojatno je dobila stan od države i sve pogodnosti a cijenu tih pogodnosti plaćali su i oni koji su loše učili.
Eto pita se:
“ Kako se može netko u ratno vrijeme besramno obogatiti i temeljem tog i takvog bogatstva postati nedodirljiva osoba u našem društvu? “
Čudna je zar nikad nije mogla naučiti što je rat? Zar nezna da je rat ubijanje i protjerivanje silovanje, neistomišljenik a? Pa oni su u školu djecu podučavali kako su ratni zločinci branitelji i heroji a protjerani iz svojih domova da su osvajači i sad se pita zašto! Sad su im teret.
Što učitelji imaju štrajkati, imaju najveću plaću u regiji ako hoće više neka napuste školstvo i okrenu se biznisu. Što više čitam njen monolog ona mi se čini nekompententna ni informirana. Piše to ko da su učitelji neko sveto društvo. Puno je njih pobjeglo iz razreda jer nisu mogli trpjeti nasilno provoðenje nekih pravila i gluposti.
Najveća žalost u svemu tome da večina Hrvata vjeruje u Boga , a od zapovjedi i kršćanskog ponašanja niti K! Jadna naša djeca, a posebno njihova djeca kakva ih budućnost čeka!
Trošimo kredite koje će otplaćivati naša djeca još 50 godina i bit će roblje.Krediti se plaćaju nakon što ih potrošite.
Rekose: "Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vasa nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploca, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vasih kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao dubre zemlju
I nestade ih pustih... pez pomena!
Svu proslost vasu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!"
Da, to nam kazu,
A sve u meni na to klice: Lazu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploca, pergamena, slika,
Ja ipak znam sto bje i kako bje.
Ne razasute na sve cetir strane
Vec u mom tijelu leze ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu sto gradim, putove sto svikoh:
Njih mrtvih ja sam zivi spomenik!
(Vladimir Nazor)
Link Text (hbk.hr/.../...)
hvala sve mi je jasno
Hrvatska je sekularna država samo na papiru a u vrtiću i školi vladaju kreacionisti.
jedan link o opasnosti kreacionizma u obrazovanju Link Text (www.protagora.hr/.../)
Nesumnjivo, kiss je jedan od onih deklarativnih vjernika kojima križ i krunica služe kao zamjena za crvenu knjižicu i bolje se osjeća u velikom stadu.