Umjesto da Grad koristi vlastite imovinske i prostorno planske kapacitete za gradnju stanova koji nedostaju, gradonačelnica forsira Gradsko vijeće da te kapacitete proda investitoru kakav se samo poželjeti može i drugim privatnim tvrtkama koji će na tom zemljištu graditi stanove za sezonske radnike ili za komercijalnu prodaju. Kako nazvati stambenu politiku i politiku raspolaganja gradskim nekretninama kojom se umjesto vlastite stanogradnje omogućava zadovoljavanje privatnih i komercijalnih interesa investitora? ⮞
Uz podršku poslušnih 11 vijećnika gradonačelnica je Gradu Malom Lošinju kao jedinici lokalne samouprave dodijelila ulogu kakvu imaju agencije za prodaju nekretnina, a većinski dio Gradskog vijeća uz pomoć istih 11 vijećnika pretvorila u klub poklonika „ruskih" investitora. Takvim odnosom prema gradskoj imovini i investitoru kakav se samo poželjeti može, prema jednom međunarodnom udruženju novinara (OCCRP), Lošinj je pretvoren u rusku koloniju. Za razliku od drugih kolonizatora koji su se morali boriti s otporom koloniziranju ruski kolonizatori Lošinja su uživali punu suradnju lokalne vlasti i sporadičan otpor dijela građana kojeg se sustavno ignoriralo. Ukratko, gradska vlast je u ime građana dragovoljno pristala biti kolonija. No ceh za politiku pretvaranja Lošinja u rusku koloniju neće platiti oni koji su je podržavali već će biti plaćen smanjenjem javnog prostora i ugroženim javnim interesom.
Poslušnih jedanaest
Da je Grad Mali Lošinj postao svojevrsna agencija za prodaju nekretnina pokazuju obim i način na koji gradonačelnica u svom mandatu gradsku imovinu prodaje podobnim kupcima. Prodaje sve što Grad Mali Lošinj ima, a kupac treba samo nešto poželjeti. Svaki zahtjev za prodajom gradonačelnica ispunjava bez sustezanja, a praksa je pokazala da se zahtjev može podnijeti usmeno i šaptanjem. Pismeni zahtjev nije potreban, jer vladajuću većinu gradskih vijećnike ni ne zanima tko je i zašto zatražio prodaju, niti ju zanima kome će i zašto gradonačelnica prodati nekretnine.
Nakon što netko tko ima novac izrazi želju da kupi bilo što od gradske imovine gradonačelnica će suprotno Zakonu, Statutu i Odluci o uvjetima, načinu i postupku gospodarenja nekretninama u vlasništvu Grada Malog Lošinja faktički sama prodati nekretninu. Jedino će prethodno bez ikakvog obrazloženja predložiti Gradskom vijeću da donese odluku o raspisivanju javnog natječaja za prodaju nekretnina. Poslušnih jedanaest će bez krzmanja takvu odluku donijeti, nakon čega gradonačelnica raspisuje javni natječaj i sama uz blagonaklono asistiranje komisije za provedbu natječaja odlučuje kome će i po kojoj cijeni prodati gradsku nekretninu.
A Zakon, Statut i Odluka jasno kažu da raspolagati imovinom koja je vrjednija od 0,5% Proračuna može samo predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno u našem slučaju Gradsko vijeće Grada Malog Lošinja. No ovo Gradsko vijeće nije nikada, baš nikada, niti jednom donijelo odluku o prodaji niti jedne gradske nekretnine. S druge strane gradonačelnica je do sada prodala više od 30 milijuna kuna vrijedne gradske imovine, a ove godine će prodati još barem 12 milijuna vrijedne imovine, a da ni jedna vijećnik neće imati pojma o tome.
Onome tko ima novaca i tko je u milosti j poželi kupiti, na primjer gradsko građevinsko zemljište na kome se mogu graditi stanovi (možda za listu za najam), površine 4.222 m2 u Velom Lošinju dovoljno je da to došapne gradonačelnici koja će bez ikakvog obrazloženja Gradskom vijeću predložiti odluku o raspisivanju javnog natječaja za prodaju slobodno odabrane gradske nekretnine, a 11 gradskih vijećnika će bez ikakvog pitanja prihvatiti takav prijedlog. Temeljem, samo odluke o raspisivanju javnog natječaja gradonačelnica će u ugodnoj slobodi samostalnog odlučivanja i u tajnosti, sama prodati vrijednu gradsku imovinu kao da joj je ćaćevina.
Na ovaj način većinski dio Gradskog vijeća gradonačelnici daje moć koju ona ne smije imati. Daje joj moć da radi što god hoće. Budući da njoj, a ne građanima odgovornih 11 vijećnika dozvoljava da radi što god hoće gradonačelnica s nekretninam i radi što god hoće. Raspolaganje je svela na stihijsku prodaju prema (tajnoj) narudžbi uglavnom istih kupaca. Iako nikad nije javno objavljeno kome je prodala silne gradske nekretnine iz drugih javnih izvora je poznato da su kupci ruski kolonizatori ili s njima povezane osobe te Radnik Križevci. Vjerojatno je i više od 90% svih prodaja gradske imovine obavljeno s ta dva kupca.
Nekome prokišnjava - nekome se postavlja podno grijanje
Kakvo je raspolaganje gradskim nekretninama takvo je i ulaganje u gradske nekretnine – alanfordovsko – neracionalno, bez plana i kriterija prepušteno hiru, volji, raspoloženju ili privatnom odnosu gradonačelnice prema najmoprimcu. Tako je u gradskom vlasništvu mnogo stanova i stambenih prostora koji propadaju, pa nisu za stanovanje, u kojim ljudi ipak žive, a koji se manjim ulaganjima (sanacija krovova ili vlage, zamjena stolarije ...) mogu upristojti. To se ne radi, ali se zato nekom sretnom najmoprimcu gradskog stana ugrađuje i podno grijanje. Javnosti je poznat primjer iz prošle godine kad je gradonačelnica bahato potrošila više od dva milijuna kuna za uređenje samo dva stana. Takvo ponašanje ukazuje da ne postoji strategija, a ni smislena i jasna politka ulaganja u gradsku imovinu.
Prema Odluci o uvjetima, načinu i postupku gospodarenja nekretninama u vlasništvu Grada Malog Lošinja nekretninama se treba raspolagati prema dvogodišnjem planu raspolaganja koji donosi gradonačelnica, no koliko je poznato ona ga nije izradila. Ta činjenica opravdava pomisao da si izradom plana ne želi ograničiti slobodu raspolaganja. Zaista, zašto raditi prema nekakvom planu kad bez plana može raditi što god želi? Zašto si ograničavati slobodu raspolaganja i prodavati planski kad može prodavati stihijski?
Lakše je prodati nego graditi
Koliko je pogrešno Grad voditi kao agenciju za rasprodaju gradskih nekretnina vidi se iz činjenice da u Malom Lošinju postoji velika potreba i interes za najam gradskih stanova. Gradonačelnica upravo utvrđuje konačnu listu za najam gradskih stanova na kojoj ima čak 239 kandidata, no unatoč tolikoj potrebi za stanovima ona predlaže prodaju gradskog zemljišta na kojem se stanovi mogu graditi. Gradskom vijeću je na zadnjoj, 28. sjednici predložila prodaju gotovo 6.000 m2 građevinskog zemljišta. Zbog upozorenja na nezakonitost prijedloga povukla je 7. točku dnevnog reda kojom je predlagala prodaju građevinskog zemljište u Nerezinama. Povukla ju je bez i jedne riječi obrazloženja.
Dakle, umjesto da Grad koristi vlastite imovinske i prostorno planske kapacitete za gradnju stanova koji nedostaju, gradonačelnica forsira Gradsko vijeće da te kapacitete proda investitoru kakav se samo poželjeti može i drugim privatnim tvrtkama koji će na tom zemljištu graditi stanove za sezonske radnike ili za komercijalnu prodaju. Kako nazvati stambenu politiku i politiku raspolaganja gradskim nekretninama kojom se umjesto vlastite stanogradnje omogućava zadovoljavanje privatnih i komercijalnih interesa investitora? Poželjnost i prihvatljivost investitora „kakav se samo poželjeti može" nije umanjena ni aferama ni sumnjama u pranje novca, a odluka da se prodaje gradsko građevinsko zemljište dok istodobno Gradu kronično nedostaju stanovi pokazuje da ne postoji nikakva želja a ni ideja da se stvarno rješi problem stanovanja građana ovog Grada. Iako je stalno prisutna u medijima i na društvenim mrežama gradonačelnica nikad nije javno rekla kako namjerava riješiti taj problem. Umjesto najave konkretnih programa javnosti podvaljuje samo opće fraze o brizi za ljude i svoje koloristične fotografije. Interesu građana da dobiju gradski stan u najam pretpostavlja interesima investitora da se domognu gradskog zemljišta. Umjesto da zajedno s gradskom upravom i Vijećem bude servis građana ovoga grada gradonačelnica nastoji da svi zajedno budu servis investitora.
Gradsko vijeće kao servis investitora
Da se Gradsko vijeće većinom od uvijek istih jedanaest vijećnika pretvorilo u servis „investitora kakav se samo poželjeti može", osim podrškom gradonačelnici u naručenim prodajama pokazuje i činjenica da bez pogovora i uglavnom u hitnom postupku usvaja odluke o naručenim prostornim planovima. Tako je na zadnjoj sjednici Gradsko vijeće donijelo apsurdnu i nezakonitu odluku da produži važenje Plana ukupnog razvoja Grada Malog Lošinja 2013. - 2020. ( PUR) za godinu dana kao da je to od životne važnosti, a niti jedan od 11 vijećnika nije ni pročitao taj strateški Plan. Iako se grčevito bore da ga održe na životu prema želji ruskih kolonizatora donose odluke koje su suprotne onom što u njemu stoji. U PUR se golf ne navodi kao smjer u kome se treba razvijati turizam. Bez obzira na to i bez obzira što u gradskim prostornim planovima golf nigdje nije predviđen, dakle nema ga u strateškim planovima, 11 gradskih vijećnika je spremno podržalu incijativu investitora da gradi golf teren s pratećim objektima.
Koliko je snažna volja vijećnika da na prijedlog gradonačelnice podrže projekt koji sami nisu nigdje i nikada planirali pokazuje prilog raspravi jednog od stupova sadašnje vlasti koji je na upozorenja od zagađenja tla i vode i s tim povezanog rizika oboljenja od karcinoma za govornicom Gradskog vijeća lakonski rekao da je to pitanje sreće, odnosno da je to tako u životu, netko dobije na lotu a netko rak. Spreman je dakle riskirati zdravlje građana za projekt koje niti jedan vežeći strateški plan ne predviđa. Iako niti u PUR-u niti u PPU Grada Malog Lošinja kao jedinim važećim strateškim dokumentima golf nije planiran, na pucketanje prstima ruskih kolonizatora, 11 vijećnika je spremno podržalo takav projekt i pod cijenu zdravlja svojih građana.
Iako se budućnost treba kreirati kroz ozbiljna promišljanja, kroz javne rasprave na ozbiljnim analizama i studioznim promišljanjima koja prethode izradi strateških planova kojih se onda treba pridržavati odnosno provoditi ovo Gradsko vijeće to ne radi. U ruskoj koloniji je dovoljno da investitor kakav se samo poželjeti može zaželi što god želi i sve strategije padaju u vodu. Dovoljno je da se na jednoj sjednici gradskog vijeća predloži podrška projektu koji nije planiran u važećim strateškim planovima, da vijećnik Maglievaz (IDS) po cijenu zdravlja drugih to podrži i da gradonačelnica na kraju u svom legendarnom govoru takvu odluku proglasi kreiranjem budućnosti Lošinja.
Ako se donose strateške odluke, kao što je navedena odluka o podršci golfu, koje su u suprotnosti s vežećim strateškim planovima postavlja se i pitanje zašto se onda uopće donose strateški planovi. U svjetlu nepoštovanja vlastitih strategija teško je shvatljiv pristanak istih gradskih vijećnika da se produži važenje strateškog plana koga se – ionako – pod utjecajem investitora (znate već kakvoga) sami ne drže. Ista većina Vijeća bez rasprave usvaja prostorne planove koji izrađuje honorarni suradnik investitora, a kad mu se žuri, ovo će Gradsko vijeće spremno kršiti propise i donositi odluke o izradi prostornih planova u hitnom postupku. Zbog svega toga ono nije predstavničko tijelo svojih građana nego servis investitora čijim novcem je Lošinj pretvoren u rusku koloniju.
Komentari:
otoci.net/.../...
Koliko je to ozbiljna nagrada govori i činjenica da je istu nagradu za 2019. dobio i grad Virovitica. Iako to pomalo djeluje nemoguće Virovitica je za 2019. godinu dobila negativno mišljenje Državne revizije iako je nagrađivana za transparentnost proračuna. Barem ako je vjerovati objavljenom izvještaju koji je upućen Saboru u kome stoji: "Prema mišljenju Državnog ureda za reviziju, financijski izvještaji Grada za 2018. nisu sastavljeni u skladu s odredbama Zakona o proračunu, zbog nepravilnosti opisanih u odjeljku Osnova za izražavanje nepovoljnog mišljenja o financijskim izvještajima."
Ostaje nam vidjeti kako će s revizijom proći Grad Mali Lošinj. Hoće li gradončelnica biti ponosna i egzaltirana nakon revizije Grada Malog Lošinja?